Za nekog tko je ušao u vode povjesničarske profesije vjerojatno nema pojavnosti s više simboličkog i materijalnog značenja iz vremena komunističke Jugoslavije od dosjea notorne Službe državne sigurnosti (SDS). Naime, nema komunističkog režima koji o svojim protivnicima nije vodio famozne dosjee. Problematika dosjea SDS-a, koje kod nas često znaju površno nazivati i „dosjei Udbe“, dugi niz godina opterećivala je hrvatsko društvo. Ukratko, o njima se puno govorilo, a malo znalo. Ponekad su neki dijelovi nekih dosjea – uglavnom bez objašnjenja konteksta u kojem su nastali i uglavnom ljudi koji su se našli pod udarom SDS-a – završavali na stranicama novina, u pravilu da bi se nekoga pokušalo kompromitirati. Ključni problem, koji je sprečavao mogućnost preciznijeg uvida, ležao je u gotovo potpunoj nedostupnosti dosjea SDS-a kako istraživačima tako i široj javnosti. Onda su promjene relevantnih zakona iz svibnja ove godine nekako naglo i dosta neočekivano učinile te dosjee u cijelosti dostupnim. Ali, treba napomenuti, dostupni su samo dosjei ljudi koje je SDS držao neprijateljima ili na neki drugi način „operativno interesantnim“.
Provjera za ulazak u uži krug
Jedan od njih je i dosje br. 229562, tj. spis koji je SDS vodio o dr. Franji Tuđmanu. Radi se o relativno opsežnom dokumentu. Na ukupno 973 stranice zainteresirani istraživač ili drugi čitatelj može pronaći mnogo o političkom, znanstvenom i društvenom djelovanju Tuđmana do početka 1990. Treba napomenuti da, poput drugih, i Tuđmanov dosje ne sadrži samo dokumente koji inače najviše privlače pažnju naše javnosti, tj. sadržaj informativnih razgovora, izvještaje anonimnih suradnika i sl., nego i dokumente pravosudne te sudske provenijencije (optužnice, transkripte sa suđenja, žalbe branitelja, policijske materijale o izvršenom oduzimanju predmeta, osobnu prepisku i sl.). Dosje SDS-a br. 229562, koji se čuva na pohrani u Hrvatskom državnom arhivu, predstavlja svojevrsni atlas Tuđmanova djelovanja iz vremena njegova disidentstva. Upozorit ću na nekoliko važnih trenutaka.
I Tuđmanov dosje počinje karakterističnim dokumentom. Nazvan „rezime saznanja u predmetu: Tuđman Franjo, podaci“, on sadrži relativno opsežan presjek saznanja ili oduži opis njegova djelovanja nakon što je „zbog neslaganja i suprotstavljanja“ 1967. isključen iz Saveza komunista pa sve do 1977. U takvim presjecima djelovanja osoba o kojima su vođeni dosjei ustvari možemo pronaći ključne razloge zbog kojih je netko najprije proglašen sumnjivim, a potom i neprijateljem poretka. Kad je Tuđman u pitanju, i sudeći prema naporu autora rezimea (vidljivog ponajviše u tome što su neke rečenice podcrtane), SDS i režim su njegov krimen vidjeli u, s jedne strane, povezivanju s „političkim istomišljenicima“ iz kruga Matice hrvatske, poput Petra Šegedina, Vlade Gotovca, Zvonimira Komarice i drugih, dakle, nekoj vrsti neprijateljskog grupiranja, te, s druge, u povezivanju „s raznim licima iz inozemstva“, a posebno ljudima iz kruga hrvatske političke emigracije, poput Jakše Kušana, Mate Meštrovića, Jure Petričevića, Bogdana Radice i drugih, odnosno vezi s neprijateljskom emigracijom. Kasnija optužnica protiv Tuđmana bila je samo operativna izvedenica navedenog. Kad je riječ o prvima, tj. političkim istomišljenicima iz Hrvatske (ponajviše iz Zagreba), doušnici su uočili da se Tuđman s njima nakon isključenja iz Saveza komunista počinje intenzivno sastajati, prilikom čega dolazi do razmjene mišljenja, konzultacija i dogovaranja sljedećih aktivnosti. „Sastanci, koji su veoma česti“, navedeno je, „najčešće se održavaju u stanovima ovih lica, prvenstveno kod Tuđmana ili u raznim ugostiteljskim objektima“. Šegedin i drugi solidarizirali su se s Tuđmanom, ponajviše zbog progona kojem je bio izložen u posljednjim godinama rada u Institutu za historiju radničkog pokreta, pa je među njima ubrzo uspostavljen odnos „međusobne povjerljivosti“. Morali su biti oprezni jer su očito bili svjesni da ih prate. Stoga je svaki novi član kruga, posebno onaj s kojim je Tuđman dolazio u kontakt „oko tretiranja političkih problema“, morao proći neku vrstu provjere. Tek kad bi se Tuđman i drugi usuglasili oko toga da se radi o osobi koja misli jednako kao i oni – ili, prema navodu agenta, kad bi se nekoga označilo istomišljenikom – novoj pridošlici bio je zajamčen ravnopravan status u krugu. I rezime Tuđmanova djelovanja nesumnjivo upućuje na bolesnu sumnjičavost jugoslavenskog komunizma prema svakom dodiru pojedinca s nekomunističkim svijetom. Pa čak i kad je sam „sumnjivac“ i dalje bio uglavnom uvjeren u opravdanost komunizma!
Pravi hrvatski komunisti
Nekako u vrijeme objavljivanja „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, tj. u proljeće 1967., Tuđman je već bio u dodiru s emigrantima poput Meštrovića i Radice. Prema daljnjem navodu: „U kontaktima koje je imao isticao se antisrpskim stavovima, akcentirajući da Hrvatsku treba osloboditi od Srbije i navodio na predratna hrvatska buržoazija – Maček, a ni ustaše – nisu uspjeli riješiti hrvatsko pitanje, prognozirajući mi komunisti ćemo u tome uspjeti“. Tada još postojeća Tuđmanova uvjerenost u to da komunizam može riješiti hrvatsko nacionalno pitanje očito je zbunila Radicu, pa je dalje navedeno da mu Tuđman „nije bio dovoljno jasan“. Kako god bilo, Tuđman se početkom 1970-ih ponajviše bavio problematikom međuratne Hrvatske seljačke stranke (HSS). Tuđman je zaista, kako je govorio prilikom studijskih putovanja u Zapadnu Njemačku i drugdje, poticao nekadašnje prvake HSS-a na pisanje sjećanja, a u svrhu toga „da se dade prava slika o našoj najnovijoj povijesti“. Koliko se može zaključiti iz ne uvijek konciznih navoda u rezimeu, Tuđman je već u tom trenutku počeo razmišljati o ponovnoj uspostavi organiziranih veza između hrvatske emigracije, u prvom redu HSS-ove emigracije i „pravih hrvatskih“ elemenata u domovini, koji su očito mogli biti čak i komunisti poput njega. Svoje sugovornike uvjeravao je, navedeno je tako, „da bi u Hrvatskoj trebala postojati prava hrvatska komunistička stranka, jer ovo što sada postoji po njemu nije to što bi trebalo biti, jer od Hrvata su samo bivši orjunaši i uz njih su Srbi“. „Bakarić, dodao je dalje Tuđman u jednom razgovoru, nikad nije bio Hrvat, a Tito u želji da sve bude u redu – pravi kompromise svakog dana i nema nikakve linije – on uopće ne može vidjeti u kakovoj se situaciji nalazimo mi u Hrvatskoj“. No, ubrzo nakon donošenja Deklaracije, počeo je mijenjati prioritete. Što se tiče komunista u Hrvatskoj, izjavio je u jednoj prilici, kod njih „treba postići da budu najprije Hrvati, a onda komunisti“. Potom, Jugoslavija se morala usmjeriti u smjeru konfederacije, što će ju – prije ili poslije – dovesti na raskrižje: ili će „ići sa Istočnim zemljama i time doživjeti njihovu sudbinu ili će se postepeno prikloniti Zapadu i time akceptirati elemente njihovog političkog i društvenog uređenja“. Počeo je dug Tuđmanov oproštaj s komunizmom, ali i jednako dug oproštaj s Jugoslavijom.
Drugi o Tuđmanu
Tuđmanov dosje sadrži brojne komentare drugih osoba s kojima je dolazio u dodir. S njima su operativci SDS-a ili policijski službenici često razgovarali o Tuđmanu, a posebno početkom 1972. ili u vrijeme kad je režim protiv njega pripremao prvu optužnicu. Sadržaj tih razgovora otkriva niz zanimljivih detalja i situacija. Naravno, osvrnut ću se na stavove o Tuđmanu. Već spomenuti Radica je u ljeto 1971. u Italiji dugo razgovarao s Tuđmanom, Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom. U kratkim crtama razmišljanja o navedenima iznio je osobi za koju ostaje nepoznato je li znao da je doušnik SDS-a. Dok je Radica za Budišu držao da je „veoma pametan, ambiciozan, ali politički amater“, a Čička opisao kao „histerika-klerikalca i anarhistički raspoloženog“, dotle je nešto više pažnje posvetio Tuđmanu. „Cijeni ga kao povjesničara“, izjavio je, „ali ga smeta njegova bolesna ambicija. Želi da bude u svemu prvi.“ Radica je, što nije bilo neuobičajeno za neke pripadnike hrvatske političke emigracije, Tuđmanu oštro zamjerao još uvijek vidnu bliskost s komunizmom. Tuđman ga je, primjerice, prilikom susreta u Italiji 1971. zatražio ishođenje pozivnice za neko predavanje u SAD-u, ali Radica je prijedlog odbio. Smatrao je „da je to nemoguće jer je Tudjman komunista, a nije politička ličnost ranga Milovana Djilasa koji je bio atrakcija za Amerikance“. Treba ovdje upozoriti da će Tuđman sve do proljeća 1990. izazivati određene sumnje u redovima američkog establišmenta. U središtu tih sumnji nalazit će se upravo njegov – barem za Amerikance – nedovoljan odmak od komunizma.
I sam jedan od optuženika, Vlatko Pavletić, tada zaposlen u Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost te glavni urednik Matice hrvatske, također je u prvoj polovici siječnja 1972., dao opširan iskaz policiji u Zagrebu. O Tuđmanu nije rekao mnogo, osim da je primijetio njegov rastući angažman u vrijeme pred objavljivanje Deklaracije, posebno oko pitanja promjene orijentacije Matice. S Tuđmanom se nije prečesto viđao, a dojmio ga se previše zatvorenim, nepovjerljivim, strogim i službenim čovjekom. Pored toga, i duboko uronjenim u svoj rad. U travnju 1972. službenik Centra SDS-a Split o Tuđmanu je na informativni razgovor pozvao razgovarao Matu Bobana, tada generalnog direktora poduzeća „Napredak“ iz Imotskog i kasnijeg šefa HDZ-a u BiH te predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Naime, Tuđman je prije u Imotskom održao predavanje naslovljeno „Stjepan Radić i hrvatska državnost“, što je SDS cijenio nacionalističkim istupom. Nakon predavanja domaćini su Tuđmana pozvali na večeru, na kojoj se našao i Boban. Nekoliko rečenica koje je izgovorio Boban daju dobar uvid u Tuđmanova razmišljanja. Na Bobanovo navodno pitanje o tome kako Tito gleda na „u posljednje vrijeme slobodno izražavanje nacionalnih osjećaja“, Tuđman je bio svjestan da mora biti pažljiv. Stoga je odgovorio na način koji je istovremeno potvrđivao njegovu vjernost Titu, ali i upućivao kako Tito zapravo podržava hrvatske reformatore. „Tito kao predsjednik SFRJ“, naveo je Tuđman, „gleda jedinstvo zemlje i to mu leži na srcu“, ali je uvijek „bio za slobodno nacionalno izražavanje“. Daleko manje taktičan Tuđman je bio kad ga je „netko“ upitao za mišljenje o Bakariću. „Tudjman je“, prenio je Bobanovo prepričavanje Tuđmanovih rečenica službenik SDS-a, „kazao za druga Vladimira Bakarića da je anacionalan, da nema nacionalnog osjećaja“. Ali, uslijedio je nastavak: „Bakarića je“, navedeno je dalje, prikazao kao čovjeka koji je žrtvovao Andriju Hebranga, kako bi došao na njegovo mjesto. Hebranga je (Tuđman) ocijenio kao nacionalnog junaka, koji je sagledao ugroženost hrvatske nacije.“ Ako navedeno dovedemo u vezu s prije napisanim, onda se može zaključiti da je za Tuđmana Hebrang bio primjer „Hrvata i komunista“, a Bakarić „komunista pa tek onda Hrvat“. Doista, Tuđman je nakon proljeća 1990. prigodno „zanemarivao“ Hebrangovu boljševičku prošlost, a uvijek u prvi plan isticao represiju kojoj je izložen u posljednjoj etapi života. Pažnju privlači i razgovor koji je službenik Centra SDS-a u Splitu u drugoj polovici travnja 1972. vodio s Lukom Bebićem, tada predsjednikom Skupštine općine Metković. Naravno, opet je tema bio Tuđman, kojeg je Bebić upoznao u lipnju 1970., tj. prilikom održavanja osnivačke skupštine Matice hrvatske u Metkoviću. Prema Bebiću, Tuđman je prilikom govora izraženo isticao nacionalnu identifikaciju. Privržen Matici, Tuđman je za Bebića djelovao čak i „prenaglašeno nacionalno“. Posebno ga se dojmila Tuđmanova odlučnost u podršci tadašnjem hrvatskom vodstvu, tj. Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu. „U kuloarskim razgovorima Šegedin (također prisutan), a osobito Tudjman je govorio kako se hrvatski narod mora organizirati i podržati hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom i Mikom. Hrvatska kao ni hrvatski narod nije (dodao je Tuđman) dovoljno izrazio svoju volju, privrženost, niti je dao podršku hrvatskom rukovodstvu.“.
Bebić se sjeća
Ali, Bebić se u razgovoru prisjetio i događanja prilikom ručka koji su organizirali u Metkoviću, a nakon što je u tom gradu 5. prosinca 1971. svečano otkriveno spomen-poprsje Stjepanu Radiću. „Sjećam se“, naveo je Bebić, „kako je Tudjman ovom prilikom kazao da će po svoj prilici ovo sadašnje rukovodstvo Hrvatske morati da ode i kako će to biti jedna velika i neprocjenjiva šteta. Zatim je istakao da nećemo više nikada u Hrvatskoj imati boljeg rukovodstva i da je ovo što se zbilo zaista velika, velika šteta. Istaknuo je da 21. sjednica (Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije) znači smjenu rukovodstva u Hrvatskoj, ma da se tada o tome još nije nigdje kod nas govorilo. Istina, Tudjman je govorio i o opljačkanosti Hrvatske kroz rješavanje deviznog režima. (…) Isto tako Tudjman je govorio koliko je tko učestvovao u NOR-u i naglašavao kako se učešće hrvatskog naroda minimizira, smanjuje i umanjuje značaj Hrvata u općoj borbi, što se nastoji svim silama umanjiti uloga hrvatskog naroda u NOB-u i to u historijskim dokumentima. (…) Nadalje je govorio i o logoru Jasenovac, o tome kako se nastoji prikazati da u tom logoru nije bilo Hrvata niti su Hrvati u njemu stradali. Zapravo, kako se želi istaći da su žrtve Jasenovca bili samo Srbi i Muslimani, dok je kako kaže Tudjman u njemu bilo više Hrvata nego što se želi prikazati.“ Ako Bebićevo sjećanje na Tuđmana uzmemo za vjerodostojno, onda se može konstatirati kako u njemu nalazimo ključne elemente kasnijeg disidentstva budućeg predsjednika samostalne Hrvatske. Usprkos sveprisutnoj propagandi o komunizmu kao okviru koji je uspio riješiti međunacionalna trvenja monarhističke Jugoslavije, Tuđman se zapravo počeo odmicati od njegovih temeljnih sastavnica. Tuđman je u minoriziranju uloge Hrvata u partizanskom pokretu, gospodarskoj potlačenosti Hrvatske i neprekidnom preuveličavanju srpskih žrtava u vremenu NDH prepoznao ništa drugo doli propagandne motive kojima se opravdavala srpska prevlast u zajedničkoj državi.Oveći prostor dosjea zauzimaju dokumenti o kaznenom procesu Tuđmanu iz 1972. Tako je moguće pronaći optužnicu, dobar dio optužnog materijala, naloge za proširenja istrage ili proširenje izvorne optužnice i sl. O tome je dosta pisano kod nas pa ne vrijedi ponavljati. Meni su, pak, posebnu pažnju privukla dva dokumenta. Prvi je „Izvještaj o izvršenom pregledu pisanog, štampanog i drugog materijala, koji je privremeno oduzet pretragom stana i drugih prostorija TUDJMAN FRANJE“ od 7. veljače 1972. Naime, u dva navrata, 11. i 19. siječnja iste godine, u dom Tuđmanovih u Zagrebu upala je policija i provela pretres, praćen zapljenom. U najkraćim crtama, policija je zaplijenila sve što je mogla jer popis sadrži više stotina „predmeta“, tj. knjiga, časopisa, pamfleta, članaka, pisama, razglednica, adresara i drugog. Sve što je zaplijenila, policija je pedantno obilježila, opisala, a u nekim slučajevima upustila se i u kraću karakterizaciju.
‘Druže Tudjman, molim vas...’ Već je navedeno kako je Tuđman putem analize djelovanja međuratnog HSS-a (posebno njegovih, kako je držao, pogrešaka) nastojao osmisliti novu ideološku platformu temeljenu na daleko širem integracijskom potencijalu (ili onom koji bi okupio raznorodne struje) i novoj funkcionalnoj učinkovitosti (ili onoj koja bi izbjegla Mačekovu pogrešku 1941.). Pored toga, kako je, poput pravog profesionalca, nastojao doći do što je moguće raznovrsnijeg gradiva i literature, u Tuđmanovoj biblioteci nalazilo se zaista mnogo toga. Nije zato čudno što je policija pronašla i zaplijenila uratke autora različite provenijencije. Primjerice, zaplijenila je pamflet „predsjednika HSS-a u emigraciji“ Jurja Krnjevića „Fašistički izbori u komunističkoj Jugoslaviji“ iz travnja 1969., knjigu Ivana Prusca „Tragedija Kavrana i drugova. Svjedočanstvo preživjelog“ iz 1967. u kojoj se govori o vjerojatno najpoznatijom protukomunističkoj akciji proustaških elemenata u komunističkoj Hrvatskoj, memoare Ante Pavelića „Doživljaji“ iz 1968. (treba primijetiti da je Pruscevu knjigu anonimni analitičar policije ocijenio uratkom „neprijateljskog sadržaja“, dok je za Pavelićeve memoare samo napomenuto da je Tuđman neka mjesta podcrtao) te pamflet Ante Cilige „Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom?“ iz 1952. Na posljednjem se Tuđman očito dugo zadržao jer su dijelovi sadržaja „brižljivo“ podcrtani, a na „jednom mjestu“, navedeno je dalje, „pronadjen je komadić papira na kojem su po Tudjmanu naznačene stranice br. 18 i 25, te pored njih dat komentar, pisan stenografski“. Dio zaplijenjenog mjerodavno Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu koristit će u kaznenom procesu protiv Tudjmana kao „nedvojben“ dokaz njegove navodne „neprijateljske djelatnosti“. Pored navedenog, običnog čitatelja poput mene fascinirala je Tuđmanova pedantnost. Sve zaplijenjene tekstove većeg opsega (dakle, pisma, članci, knjige i dr.) Tuđman je očito pročitao, u mnogima obilježio najvažnija mjesta, a o nekima napravio i posebne bilješke. Pozornost mi je privuklo i nekoliko dokumenata u kojima su taksativno nabrojena pitanja koja su Tuđmanu postavljali slušači njegovih predavanja 1970. i 1971. I neka od njih će poslužiti okružnom tužitelju u sastavljanju optužnice. S ove distance gledajući, treba reći da su ona vrijedan povijesni dokument koji snažno svjedoči o tome kako je propitkivanje ustaljenih dogmi preplavilo tadašnju komunističku Hrvatsku. Ljudi su uvidjeli da je realnost drukčija od proklamiranog, tj. da službena propaganda o bratstvu i jedinstvu, gospodarskim uspjesima, položaju Hrvatske i Hrvata, ali i Srba u Hrvatskoj, jednostavno ne odgovara istini. Tražili su Tuđmana pojašnjenja. Evo jedan kraći prikaz onoga što su ga pitali: „Da li svaki hrvatski separatizam mora bezuvjetno biti šovinistički i negativan? (…) Danas se često govori kakvu Jugoslaviju hoćemo – samoupravnu, socijalističku i federativnu, što medjutim učiniti ako se ne ostvari takva Jugoslavija. Koja onda alternativa ostaje? Unitaristi smatraju, pošto ta druga alternativa nije naznačena, da može opstati i bilo kakva Jugoslavija! Može li? (…) Danas se opravdano može reći da je plemenita misao Radićeva i program KPJ grozno izigran, jer smo mjesto Pašića dobili Rankovića, a hrvatski komunisti doživjeli neslućeni debakl što danas svjedoči naša društveno gospodarska zbilja. Dobro nas „udesi“ centralistička zamisao i praksa da danas plačemo od veselja kad sabiremo njegove plodove. (…) Druže Tudjman, molim vas da mi odgovorite zašto je Srbija nakon I svjetskog rata uopće ušla u Jugoslaviju? (…) Kako to da Radić u svim fazama i varijantama svog demokratskog političkog nastojanja nije mogao naći nikakvu ozbiljnu podršku u Srbiji, koja je dala Dimitrija Tucovića, Svetozara Markovića, mnogo komunista i srpskih seljaka iz zemljoradničke stranke? (…) Druže generale, dosta puta smo stvarali Jugoslaviju i oba puta bili izigrani. Prvi put smo bili bez vojske, drugi put sa hrvatskim brigadama. Sada je stvaramo treći put, ali opet bez garancije.“ Nažalost, i po povjesničare i po čitatelje, nisu sačuvani Tuđmanovi odgovori. A, bilo bi ih zanimljivo vidjeti jer su pitanja nesumnjivo svjedočila o dubokoj razočaranosti (posebno centralističkom Jugoslavijom i ponašanjem Srbije) i nadi koju je otvorio hrvatski reformski pokret.
Ostaci ostataka
Ako se nakon čitanja ovog teksta netko uputi u istraživanje Tuđmanova dosjea mora biti pripravan i na razočaranja. Naime, gradivo sačuvano u dosjeu i koje pokriva njegovo djelovanje u posljednjem desetljeću komunističke Jugoslavije vrlo je oskudno. Dosje sadrži transkripte intervjua koje je Tuđman dao najprije u drugoj polovici siječnja 1980. njemačkom izvjestitelju njemačkog radija „Deutsche Welle“ Petru Miroschnikoffu, a nekoliko dana kasnije i francuskom novinaru Jeanu Louisu Peninou. U oba slučaja agenti SDS-a pratili su i Tuđmana i spomenute novinare te im privremeno zaplijenili gradivo ili do njega došli prisluškivanjem te tajnim pretresima. Tuđman je tada u dokumentaciji SDS-a zaveden pod oznakom OO, odnosno nad njim je primjenjivan stupanj nadzora koji se zvao operativna obrada. Nekoliko dokumenata iz tog razdoblja ipak treba izdvojiti. Tuđman je početkom 1987. ponovno zatražio povrat putnih isprava koje su mu oduzete prije 15 godina, tj. 1972. Tuđman je zahtjev proslijedio mjerodavnom Gradskom sekretarijatu unutrašnjih poslova, ali, kako se bojao da bi, jer je bio „osuđivan“, moglo doći do odbijenice, posebno pismo uputio je republičkom sekretaru za unutrašnje poslove Vilimu Mulcu. Tu pozornost privlači Tuđmanovo obrazloženje tretmana kojem je do tada izložen. Naime, ranija suđenja i odlaske u zatvor, ona su bila, kako je naveo, „posljedak i moga životnog puta, i mojih stajališta, ali i razvitka političkih prilika“. Ali, dodao je, ključni razlog zbog kojeg je bio najprije izložen kaznenom progonu i zatvoru, a potom i mjerama postpenalne represije, „bijahu tendencije što su se tako vehementno i prijeteći razmahale protiv titovsko-avnojevskih osnova SFRJ, kao zajednice ravnopravnih naroda“. Režim je ocijenio da je navedeno dovoljno, pa su Tuđmanu ubrzo vraćene putne isprave. O Tuđmanu su krajem rujna 1988. službenici Centra SDS-a Zagreb pitali i Stjepana Mesića, također pod operativnom obradom. „Mesić se ogradio“, stoji u informaciji o rezultatima informativnog razgovora, „da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjestan vremena i uloge povijesne distance“. Malo više od mjesec dana poslije, tj. početkom studenog 1988. i Tuđmana su službenici SDS-a u Zagrebu pozvali na informativni razgovor. Tema razgovora bila su njegova putovanja i dodiri s pojedincima u SAD-u, Kanadi i Europi. Više od tog dijela razgovora, pozornost privlači jedan – samo na prvi pogled – nevažan detalj. Nakon što ga je službenik SDS-a upoznao s ciljem i temama razgovora, Tuđman je, navedeno je, „iznio da nema primjedbi jer je stekao dojam da je razgovor dobronamjeran, ali je naglasio da želi da se shvati da neće razgovarati kao doušnik, već je u interesu društva spreman iznijeti ono što smatra korisnim“. Kao da je Tuđman nekako uspio naslutiti da bi se ovakva vrsta dokumenta mogla poslije zloupotrijebiti, pa je umjesnom upadicom to spriječio.