I ovog travnja Hrvati Zenice prisjećaju se tužnih događaja iz ovog mjeseca ratne 1993. godine koji su započeli otmicama i ubojstvima, a nastavili se općim napadom, zločinima, progonom te pljačkom i uništavanjem imovine u vlasništvu Hrvata, piše Večernji list BiH.
Likvidacija i pratnje
Najprije su snage Armije RBiH 15. travnja 1993. u mjestu Podbrežje zarobile zapovjednika zeničke brigade HVO-a Živka Totića i likvidirale njegovu pratnju Antu Zrnića, Tihomira i Marka Ljubića i Ivicu Vidovića. Tri dana poslije počinje opći napad na HVO i Hrvate Zenice. Prema podacima zeničkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, napad je započeo rano ujutro, u 5 sati i 45 minuta. Odlukom bošnjačkog političkog vrha, u skladu sa zapovijedima Glavnog stožera Armije RBiH i 3. korpusa, započeli su napadi na stožer HVO-a u Podbrežju, ali i na kompletan HVO od Raspotočja, Gornje Zenice, grada, Kubera, Čajdraša, Podbrežja, Zmajevca, Grma, Zalja, Janjca, Stranjana, Konjevića do Šušnja u zoni odgovornosti 1. i 2. bojne te nekim dijelovima 3. bojne, na mjesta Perin Han, Klopče, Kula, Brdo, Novo Selo. Mnogobrojnije i za napad na Hrvate pripremane snage Armije RBiH uspijevaju svladati postrojbe HVO-a koje ovakvo nešto nisu očekivale. Umjesto da svoje snage i resurse usmjere na oslobađanje istočne Bosne i deblokadu Sarajeva, Armija BiH krenula je u osvajanje mjesta gdje stoljećima žive Hrvati. Rezultati napada na Hrvate Zenice su pljačke, ubojstva, zatočenja, mučenja, silovanja, protjerivanja. U jednom danu sa svojih ognjišta protjerano je više od 10.000 Hrvata Zenice, ubijeno je, strijeljano i zapaljeno na desetke vojnika i civila, oko 500 ih je zatočeno u znanim i neznanim logorima, od KPD Zenica, Muzičke škole, Zmajevca itd.
Razmjeri napada
O svemu i danas svjedoče srušene i spaljene kuće, spomen-obilježja i prazna sela, ističu predstavnici zeničkih udruga. U njihovu posjedu su i zapovjedi o početku napada, kao i raspodjeli ratnog plijena, u kojima se spominje i ime Šerifa Patkovića, zapovjednika 7. muslimanske brigade, kojega se tereti za prvi masovni zločin u Lašvanskoj dolini počinjen 26. siječnja 1993. u selu Dusina između Busovače i Zenice. Unatoč svemu doživljenom u rodnom gradu i od svojih susjeda, HVO Zenice se nije predao, nego je nastavio borbu u Travniku, Lašvanskoj i Uskopaljskoj dolini te dao veliki doprinos obrani ovih prostora, ali i svim oslobodilačkim akcijama hrvatskih snaga koje su dovele do završetka rata u BiH, s ponosom ističe jedan od zapovjednika zeničkog HVO-a Željko Ljubanić. Tijekom Domovinskog rata poginulo je 135 pripadnika HVO-a Zenica, a dva se još uvijek vode kao nestala. Prva, 1992. godine, i zadnja žrtva 1995. godine bila je u Jajcu. Pripadnici HVO-a Grada Zenice nigdje nisu počinili niti su svjedočili ratnom zločinu protiv drugih vojska i civila u proteklom ratu, ali je nad istim počinjen ratni zločin, kako vojnicima tako i civilima. Odgovorni za stradanje u Zenici nikad nisu procesuirani, odnosno vrlo je malo onih koje je stigla ruka pravde. Tridesetu obljetnicu zločina i progona zenički Hrvati dočekali su u nadi da će jednom izići na vidjelo istina o progonu i stradanju Hrvata Zenice, a počinitelji i nalogodavci, zapovjednici i pripadnici postrojbi 3. korpusa Armije RBiH, ratno civilno vodstvo Grada Zenice odgovarati za zločine nad zeničkim Hrvatima. Vrijeme, kažu, prolazi, ali se događaji i zločini ne zaboravljaju, počevši od Dusine, Podbrežja, Gornje Zenice, Šušnja, Muzičke škole... Od prijeratnih 25 tisuća, u Zenici danas živi tek oko pet tisuća Hrvata, jedna petina od prijeratnog broja, te je jasno da su sustavni zločini, progon i pljačka dali rezultata - Zenica je od Hrvata najvećim dijelom etnički očišćena.