Ukidanjem županija Hrvati bi bili dekonstituirani i u Federaciji BiH, postao bi to čisti bošnjački entitet

Krešimir Zubak, prvi predsjednik Federacije BiH i prvi hrvatski član Predsjedništva BiH danas je ugledni sarajevski odvjetnik, a za Večernji list govori o aktualnoj političkoj situaciji u BiH, potrebi za promjenom Ustava i izbornog zakona te zemlje, inicijativama o ukidanju županija koje dolaze s bošnjačke ljevice, ulozi HVO-a u posljednjem ratu, razlozima osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Budući da je bio i jedan od sudionika u pregovorima vezanim za potpisivanje Daytonskog sporazuma i da on jedini nije potpisao taj sporazum, Zubak govori o ključnim razlozima zbog kojih je tako postupio te otkriva neke zanimljive detalje o tijeku pregovora u Daytonu.

Prošle su gotovo 22 godine od Daytona. Kako ocjenjujete političku situaciju u BiH danas?

Već dulje vrijeme politička je situacija u BiH vrlo loša. Već više od desetljeća u stanju smo entropije u kojem se naizgled nešto događa, međutim, stojimo u mjestu. Ocjene međunarodne zajednice da je u BiH učinjen napredak stoje, ali daleko je to od onoga što je nužno i potrebno da bi se uhvatio priključak s drugim zemljama koje grabe prema Europi. Ne vidim da će se u bližoj budućnosti bilo što promijeniti ne dođe li do radikalnih promjena Ustava BiH, ali i političkih promjena kad je riječ o predstavljanju građana u strukturama vlasti.

Vama i danas mnogi prilaze i čestitaju zato što, jedini, niste htjeli potpisati Daytonski sporazum. Zašto to niste učinili?

Potpisnik sam Washingtonskog sporazuma, a taj je sporazum utemeljen na prethodnom dogovoru da će se cijela BiH ustrojiti kao država županija po ugledu na Švicarsku. To smo obećanje dobili i to je bio uvjet da prihvatimo Washingtonski sporazum koji je na kraju potpisan i koji se u jednom dijelu BiH počeo realizirati. No, i prije Daytona, od dogovora da se i ostali dio BiH ustroji na taj način odstupilo se. Za mene je to bilo apsolutno neprihvatljivo, ne samo za Hrvate nego i za cijelu BiH. To je prvi i osnovni razlog zbog kojeg nisam stavio svoj paraf. Drugi razlog je taj što sam, kad je došlo do ponude dvoentitetskog uređenja BiH, partnere iz bošnjačkih političkih struktura koje su sudjelovale u tim razgovorima pozivao da zajednički tražimo ono što smo prethodno dogovorili – da u sastav Federacije moraju ući ona područja BiH gdje su stradanja Hrvata i Bošnjaka bila najveća i da je to naša moralna obveza – no njima je bilo važno samo da u sastav Federacije uđu područja gdje su Bošnjaci najviše stradali. Doživio sam veliko razočaranje, kako u međunarodnu zajednicu, tako i u svoje političke partnere.

Stječe se dojam da je bilo trgovine s nekim područjima u BiH. Je li to točno?

Prije dolaska u Dayton postignut je dogovor s partnerskom bošnjačkom stranom. Naime, mi smo prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma i dogovora o županijama koji su vođeni u Beču konstatirali da je 58 posto teritorija BiH na kojem su Hrvati i Bošnjaci u većini. Na temelju toga, odnosno prema popisu stanovništva iz 1991. godine, napravili smo kartu županija računajući da će i u preostalom dijelu BiH biti uspostavljeni županije u kojima su prije rata pretežno bili nastanjeni Srbi. Međutim, nakon tog dogovora uslijedili su brojni kontakti i razgovori. I bošnjačka strana na kraju je prihvatila nešto sasvim drugo. Ne mogu tvrditi kategorički da su bili pod nekim pritiskom, ali su oni na kraju prihvatili da se BiH podijeli po principu 51 prema 49 posto, što je bilo radikalno smanjenje u odnosu na naš prethodni dogovor prema kojemu je 58 posto trebalo pripasti Federaciji BiH.

Je li bošnjačka strana dobila nešto zauzvrat?

Dogovori o kojima sam govorio bili su prije Daytona, tako da nismo razgovarali o konkretnom području, već o temeljnoj podjeli. Mi smo imali već formirane županij<e i očekivali smo da će se formirati i na ostalom dijelu BiH, međutim bošnjačka strana prihvatila je Republiku Srpsku kao poseban entitet i mi smo s tim došli u Dayton. U Daytonu se moglo samo djelomično korigirati stanje na karti koja je bila rezultat rata. Mi smo tada kontrolirali veći dio područja BiH – mislim na Armiju BiH i posebno HVO – nego što je 51 posto, koliko se nudilo. Nakon toga moralo je doći do korekcija na terenu i tada je dolazilo do tih trgovina pojedinim prostorima BiH.

Koji su to prostori?

Bilo je razgovora i trgovanja u vezi sa Sarajevom, nekim područjima u istočnoj Bosni, velikim dijelom teritorija današnje općine Mrkonjić Grada i dijela općine Banja Luka koji su bili pod kontrolom HVO-a, prostorom oko općine Bihać. Na tim dijelovima BiH najviše četvornih metara teritorija na kraju je vraćeno i ušlo u sastav Republike Srpske. Na terenu su se sklapale brojne kombinacije. Bilo je dosta sporno pitanje oko toga kako urediti Sarajevo, kao i pitanje oko Brčkog koje definitivno nije završeno ni do danas. Sporilo se čak i oko Jajca.

Što je bilo sporno oko ustroja Sarajeva?

Kod ustroja Sarajeva bilo je nekoliko varijanti. Jedna, na kojoj sam i ja inzistirao, bila je da Sarajevo dobije status distrikta. U opsežnom dokumentu detaljno je bilo razrađeno ustrojstvo Sarajeva kao distrikta, struktura vlasti, policijskih i drugih institucija... Međutim, ni srpska ni bošnjačka strana nisu prihvatile taj koncept.

Bili ste hrvatski član Predsjedništva BiH kad je u toj instituciji bio i Alija Izetbegović. S vremenske distance, kakvo je vaše mišljenje o tom bivšem bošnjačkom lideru?

O njemu se može govoriti kao o čovjeku, političaru i državniku. Imao sam vrlo korektan odnos s pokojnim Izetbegovićem. Poštovao sam ga i persirao jer je bio stariji. Kao državniku cijenim posebno što nije prihvatio ono što su Zulfikarpašić i Muhamed Filipović potpisali sa Slobodanom Miloševićem – da BiH bude u sastavu krnje Jugoslavije. To mu je bio najveći državnički potez. Što se pak tiče Izetbegovića kao političara, to bi trebalo procjenjivati i iz kuta interesa Bošnjaka. Kao i svaki političar, činio je i propuste. Budući da sam radio s njim, ne bi bilo korektno dalje govoriti.

Budući da ste član ekspertne skupine koja je u suradnji s veleposlanstvom SAD-a radila na izmjenama ustava FBiH, je li taj projekt završen i je li sazrelo vrijeme za ustavne promjene u BiH?

Promjene su nužne. I rezolucija koja je usvojena u Europskom parlamentu daje neke naznake da bi se to moralo dogoditi. Naime, BiH nema Ustav u smislu demokratske države. Njezin Ustav dio je međunarodnog sporazuma, a da bismo se mi legitimirali kao država, moramo usvojiti Ustav. Ovo što već godinama imamo čak nije objavljeno ni u službenim novinama, nemamo službene prijevode. Samo zbog tih činjenica trebalo bi pristupiti donošenju Ustava. Ustavni sud BiH i Sud u Strasbourgu donijeli su neke odluke koje zahtijevaju da se promijeni Ustav BiH. I kad je riječ o Ustavu Federacije BiH, i tu su nužne promjene. Ustav Federacije pretrpio je više od stotinu izmjena. Samim tim trebalo bi donijeti novi Ustav. Kao radna skupina tome smo pristupili veoma odgovorno. Napravili smo draft takvog ustava s nekim alternativama i ponudili ga parlamentu Federacije BiH uz sva objašnjenja. Naglasili smo da je riječ o dobrom rješenju, ali to ne znači da se neke stvari ne mogu korigirati. Moj je stav da bi trebalo što prije pristupiti izmjenama Ustava, kako BiH, tako i Federacije BiH. No, čini mi se da na tome inzistiraju Hrvati, dok se Bošnjacima i Srbima ne žuri. Ustavne promjene ubrzale bi i izmjenu izbornog zakona. Naime, na temelju postojećih ustava vrlo će se teško suštinski promijeniti izborna pravila.

Izborni zakon, dakle, nije moguće promijeniti bez ustavnih promjena, bez obzira na to što se o Izbornom zakonu očitovao i Ustavni sud BiH?

Ne znam zašto se u javnosti odluci Ustavnog suda BiH daje velik značaj, kao da će se time doći do značajnijih promjena izbornih pravila. Ustavni sud BiH samo je konstatirao da Izborni zakon u jednom svom dijelu nije sukladan Ustavu BiH. Podsjetit ću o čemu je riječ. U Izbornom zakonu piše da će iz svake županije biti najmanje jedan zastupnik u Domu naroda i Ustavni sud je rekao da takva odredba nije u redu jer ne daje kompletnije određenje spram činjenice prema kojoj u Ustavu Federacije stoji odredba da iz svake županije najmanje po jedan predstavnik konstitutivnog naroda treba biti zastupljen u Domu naroda, pod uvjetom da u izabranoj skupštini postoji jedan takav predstavnik iz svakog konstitutivnog naroda. Dakle, dok god postoji takva odredba u Ustavu Federacije, suštinski se ništa neće moći promijeniti. Mislim da je pogrešna predodžba nekih ljudi iz HDZ-a jer, kad je riječ o dvodomnim parlamentima, ili o domu naroda ili pokrajina, već kako se koji zove, za drugi dom ne vrijedi pravilo proporcionalnosti. Kad to svedemo na naš teren, mi imamo najveći broj zastupnika iz reda hrvatskog naroda iz područja gdje su Hrvati većina, a riječ je o zastupničkom domu. Međutim, problem je kako da ljudi koji su iz reda hrvatskog naroda a nalaze se u masi gdje ne predstavljaju značajan postotak, kako da oni dođu u parlament i štite svoja prava i interese. Primjerice, u tuzlanske županije ima značajan broj Hrvata, ali je to najmnogoljudnija županija i većinu čine Bošnjaci, onda je teško da bi netko iz reda hrvatskog naroda bio izabran u zastupnički dom. Dakle, osnovno pravilo razmjernosti vrijedi kad je riječ o izboru u zastupnički dom, ali kad je riječ o izboru u gornji dom, tu svaka država donosi rješenja koja joj odgovaraju, upravo kako bi se osigurala konstitutivnost i prava koja iz toga proistječu za Hrvate koji žive u Tuzli, Livnu, Banjoj Luci. Oni moraju dati svoje predstavnike u Dom naroda. Nama Hrvatima u interesu je da sačuvamo BiH, da na svakom dijelu gdje Hrvati žive, oni tu i ostanu i da se na područjima gdje su malobrojni osigura i taj vid političke zaštite kroz mogućnost zastupanja interesa u parlamentu FBiH u Domu naroda.

Kada će se promijeniti da u Federaciji BiH jedan narod može izabrati drugom narodu člana Predsjedništva BiH?

Ono što se trenutačno zagovara mislim da bi i Ustavni sud BiH odmah oborio, ne bi trebalo ići ni u Strasbourg. Ne mogu shvatiti ideju da se jedan član Predsjedništva bira iz općina gdje Hrvati čine dvotrećinsku većinu ili pak Bošnjaci. To je u elementarnom sukobu s temeljnim ljudskim pravima i slobodama. To nije rješenje i slažem se da treba prekinuti s praksom da jedan narod može drugome izabrati člana Predsjedništva BiH. Postoje rješenja i za to, ali ne vjerujem da će to prihvatiti i drugi, a to je da članove Predsjedništva bira parlament BiH. Jedna od mogućnosti je i elektorski izbor.

Kako komentirate inicijative koje dolaze s bošnjačke ljevice o ukidanju županija?

E to me stvarno nasmijalo. Naime, postoji li uopće ljevica u BiH, mislim da ne postoji. Vrlo je indikativno što neke inicijative dolaze iz krugova SDP-a, poput inicijative za donošenje rezolucije koja je protivna rezoluciji usvojenoj u Europskom parlamentu pa i ta koju je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović pokrenuo za ukidanje kantona, što je također protivno rezoluciji usvojenoj u Europskom parlamentu koja govori o decentraliziranoj BiH. Što se tiče prijedloga o ukidanju županija, to treba odbiti a priori. To bi značilo potpuno dekonstituiranje Hrvata. Mi bismo u Federaciji BiH bili dovedeni u status i poziciju na kojoj su Hrvati u Republici Srpskoj. Federacija bi bila pretvorena u čisti bošnjački entitet. Argumenti koje iznosi Imamović kako bi to bilo financijski racionalno nemaju uporišta. Republika Srpska koja je visoko centraliziran entitet financijski lošije stoji od Federacije BiH. Po mom mišljenju, BiH treba racionalizirati – smanjiti broj županijaa i ukinuti entitete. To bi bilo značajno pojeftinjenje, državni aparat bi se smanjio, došlo bi do decentralizacije i više novca stizalo bi na pojedina područja i općine.

Nedavno je završen žalbeni postupak u Haagu u predmetu “Prlić i ostali“. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna često se spominjala, a vi ste nakon ostavke Mate Bobana došli na mjesto predsjednika Herceg-Bosne. Je li HZ HB bila spas za Hrvate u BiH?

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna nastala je iz nužne potrebe za Hrvate u BiH, u kontekstu raspada bivše države i pozicije BiH u to vrijeme. Mora se voditi računa da tadašnje strukture vlasti u BiH nisu imale jasno definiranu politiku, jasan odnos prema događajima, i bilo je doista nužno da se Hrvati samoorganiziraju. Nisam u tome participirao, ali u potpunosti se slažem da je to bilo ispravno. Kad su počela vojna djelovanja, bilo je jasno da vlasti u BiH nemaju adekvatan odgovor na agresiju koja se dogodila. Eklatantan primjer i dokaz toj tvrdnji je i izjava bivšeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića kako to nije njihov rat u vrijeme kad su vojne i paravojne strukture JNA napale i sravnile hrvatsko selo Ravno. HZ HB nastala je kao oblik narodne samouprave i samoobrane, vojne i političke. Da se nismo tako organizirali, danas ne bismo bili politički subjekt u BiH.

Može li se konstatirati i da je HVO bio ključan čimbenik u obrani i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH?

Vojno je samoorganiziranje bilo ključno, osim političkog, gospodarskog i kulturnog. Strukture vlasti u BiH nisu bile organizirane niti su imale efikasan odgovor na agresiju kojoj je cilj bio da se BiH zadrži u okviru bivše Jugoslavije. U takvoj situaciji bilo je legalno i legitimno samoorganizirati se. To je bio oblik samouprave, kao i oblik narodne samoobrane, a na to imaju pravo i pojedinac i narod.

Uloga HVO-a bila je nemjerljiva. Je li on kao važan čimbenik obrane Hrvata imao određen utjecaj da dođe do Washingtonskog sporazuma?

To je apsolutno točno. Od svih sporazuma koji su potpisani najpovoljniji je bio Washingtonski sporazum koji je predviđao da se cijela BiH ustroji kao država kantona. Osiguravao je punu ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda, teritorijalnu cjelovitost BiH, ali i njezinu decentralizaciju.

Vlasti u Sarajevu i bošnjački mediji i danas se kritički osvrću na te događaje?

U sarajevskim političkim krugovima i medijima HZ HB tretira se kao paradržava ili oblik organiziranja koji bi trebao biti u funkciji podjele BiH, što apsolutno ne stoji. Još jednom naglašavam – HZ HB bio je legitiman i legalan oblik organizacije hrvatskog naroda u BiH. Nikada u službenim istupima hrvatskih dužnosnika nije se spominjalo pitanje podjele BiH. U svim dokumentima pisalo je prvo BiH, a zatim HZ HB.