Rat u opkoljenom Sarajevu, granate, metke, mučnu neizvjesnost danas vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kardinal Puljić proživio je sa svojim narodom. Život mu je svakodnevno bio izložen opasnosti te je iz tog rata izašao osnažen i svjestan kako ga čeka nova borba – za povratak protjeranih Hrvata na svoja ognjišta. Godine rata ostavile su otvorene rane među narodima, u puku i općenito u Bosni i Hercegovini pa su teške bile i poslijeratne godine. Kardinal Puljić iskusio je to iznova 23. travnja 1998. u Derventi kad mu je život bio u najvećoj opasnosti do tada. Toga dana, koji mu se trajno urezao u pamćenje, doživio je pokušaj atentata. Dogodilo se to na blagdan sv. Jurja, koji je kardinal odlučio proslaviti s vjernicima iz Dervente te ih je pohodio prvi put nakon rata. Nevolja je počela već pred derventskom crkvom, gdje su ga dočekali gnjevni srpski prosvjednici te se s pedesetak vjernika, među kojima je bilo i djece, sklonio u kriptu porušene crkve. Tu je kanio slaviti misu, no umjesto mise, morao je spašavati goli život. Što se zapravo dogodilo, potanko nam je ispričao sam kardinal Puljić.
– Početkom travnja 1998. dobio sam obavijest da se na jednom mjestu razgovaralo kako izvršiti atentat na mene. To je jedan svećenik doznao i prenio mi u tajnosti. Nisam se htio time služiti, ali sam bio svjestan da 23. travnja idem u Derventu slaviti svetog Jurja, patrona derventske župe. Crkva je srušena i nije bilo prostora, osim nešto malo u podrumu, odnosno kripti, gdje smo predvidjeli slaviti svetu misu. Iako sam znao da je to opasno i da se nešto priprema, pitao sam tajnika smije li me voziti. Rekao je: „Nije moj život vrjedniji od vašeg. Idemo zajedno.“ Čim smo došli u Derventu, pred porušenom crkvom dočekali su me prosvjednici gađajući automobil jajima. Izišao sam iz automobila i rekao tadašnjem službeniku za vjere u Republici Srpskoj: „Nisam znao da vi Srbi ovako slavite Uskrs“.
Sišao sam u podrum nadajući se kako će i svi drugi najavljeni doći do 11 sati kako bismo slavili misu. Međutim, doznali smo da su spriječeni doći iz Hrvatske. Blokiran im je put. I upravo tada počela je kanonada kamenja na nas koji smo bili u podrumu crkve – sjeća se kardinal mučnih trenutaka.
– Nas 40-50 zbili smo se u mrtvi kut kako nas ne bi mogli izravno pogoditi. Bilo je tu i nekoliko djece, koje sam stavio iza svojih leđa, da ih zaštitim. Jedan mladić kroz otvor je bacio napravu, od koje se pri padu odvojio detonator i eksplodirao, a punjenje trinitrotoluena nije eksplodiralo. Hvala Bogu, jer da je eksplodiralo, svi bismo poginuli – prepričava nam kardinal. Poslije, kad su na policiju odnijeli taj eksploziv, doznali su kako je naprava sadržavala oko 400 grama razornoga trinitrotoluena (TNT).
– Bog je htio da taj atentat ne uspije i da se detonator odvoji. Gađanje kamenjem trajalo je nekoliko sati, dok nije uspostavljena veza s međunarodnim snagama da dođu po nas i izvuku nas. Stigli su s dva blindirana kombija, ali nisu mogli prići do same kripte, već su se zaustavili 20-ak metara dalje. Trebalo je taj prostor pretrčati i tada je mons. Ivo Tomašević odigrao važnu ulogu: organizirao je prebacivanje ljudi u skupinama do vozila. Čim bi prestala kanonada, jedna bi skupina pretrčala i tako smo se postupno prebacivali.
Na kraju smo nas dvojica ostali zadnji i dok smo pretrčavali, jedan kamen pogodio je mons. Tomaševića u glavu. Pao je obliven krvlju, pa smo ga pridignuli i uveli u vozilo – opisuje nam kardinal detalje nemilog događaja koji je ostavio veliki trag i na kardinala i na cijelu Katoličku crkvu.
– Pri izlasku iz Dervente opet smo zasuti kamenjem i tek nakon što smo izišli iz grada, zaustavili smo se kako bismo mons. Tomaševiću dezinficirali i previli ranu. Pokušali smo i opustiti atmosferu jer je situacija bila jako napeta. Tek kada sam stigao u Sarajevo, osjetio sam svu mučninu koja me opteretila pa sam se molio kako bih se smirio u Božjoj milosti i prebolio taj događaj – kaže kardinal i nastavlja: – Nakon toga me visoki međunarodni predstavnik tobože zvao na ručak. Otišao sam, ali sam mu rekao da sumnjam i u njegove prste u toj stvari. Zaklinjao se kako nema ništa s tim, ali me nije razuvjerio. Javio mi se i pravoslavni vladika izražavajući solidarnost. Na žalost, nisam siguran da i on nije bio upetljan. Atentat i sve što se tada događalo kardinal je doživio mučno, pogotovo zato što se nitko nije zauzeo da žestoko osudi taj čin koji je unio strah među ljude. Nekoliko dana poslije biskup Pero Sudar išao je na Plehan slaviti svetu misu te su tada prevladali taj strah.
– I ja sam mjesec dana nakon toga događaja opet išao u Derventu. Shvatio sam da je sve to bio scenarij s ciljem da se spriječi povratak Hrvata na područja koja su etnički očišćena. Vidio sam da ni međunarodna zajednica, a ni drugi nisu posebno reagirali. Predstavnik Svete Stolice, ondašnji savjetnik u nuncijaturi, išao je tada u Doboj i doživio aroganciju srpske vlasti. Bilo je očito da su bili upoznati sa scenarijem koji je trebao biti zapreka povratku Hrvata u BiH – otkrio je kardinal Vinko Puljić pozadinu pokušaja atentata na njega prije više od četvrt desetljeća.
