Dvadeset šesti dan stroge izolacije, osjećaj kao da je prošao cijeli jedan život. Sjećate li se moga prvog teksta, prvih riječi, strahova, panike? Sjećate li se koliko sam puta napisao da je ovo trenutačna realnost koja nije istinita, a, ustvari, itekako jest?
Prvi planovi
Ušli smo u drugo razdoblje, proljeće. Bližimo se najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsu. I nekako, sve ide nabolje, sve se mijenja. Od ljudske naravi i pogleda na život pa sve do vremena vani.
Toplina, sunce, priroda koja nam daje milijun različitih boja, sve je ponovno šareno. S tim prirodnim šarenilom i u nama se budi velika nada, nada da će ovoj noćnoj mori uskoro biti kraj, da ćemo uskoro svi izići na ulice, vratiti se starim navikama, civilizaciji, vidjeti naše najbliže. Mir i tišina na ulicama Italije još uvijek traju. Iziđeš na terasu, osjetiš svjež zrak, kao da si negdje u prirodi... A jedino što čuješ jest cvrkut ptica i posljednju vijest kako se i dalje moramo pridržavati svih rigoroznih mjera. Sve do 13. travnja. Velika nada! Ako smo izdržali ovih 26, možemo još i sljedećih 10 dana. Pozitivne vijesti koje smo napokon počeli dobivati vraćaju nam osmijeh na lica.
Pun optimizma dočekujem i ovu Cvjetnicu. Istina, fizički daleko od svojih najmilijih, sam, ali u srcu i mislima s njima. I oni sa mnom. Na blagoslov (preko TV ekrana) ponijet ću maslinu. Istu onu blagoslovljenu lani (lani, kada ovakav Uskrs 2020. ni u snu nismo mogli zamisliti). Ali pun vjere kako će već sutra biti bolje... Blagosloviti novu, nažalost, ne mogu.
Svi razmišljamo o prvim planovima koje ćemo ostvariti kada dobijemo zeleno svjetlo, kad napokon natrag dobijemo SLOBODU. Zakoni i uvedene mjere pokazatelji su učinkovitosti. Ujedinjenje je jedini tampon, jedini lijek da se vratimo normalnim uvjetima života jest poštovati naložena pravila. Poljupci, zagrljaji... ovdje su bili sasvim normalna pojava.
Talijani se ljube i grle već pri prvom susretu u čak 99 posto slučajeva. Razmišljam, a razmišljati sad mogu napretek, kako će trenutačna situacija na njih, kao narod, utjecati nakon svega ovoga. To je prvo pravilo koje će morati mijenjati. Kad sve ovo prođe, bit će se teško ponovno naviknuti na normalan život. U ljudima će ostati veliki strah, siguran sam. Ali će i on s vremenom nestati.
Čekamo “game over”
Gledajući i sam svoju budućnost, siguran sam da će i tu biti jako puno promjena.
Promjena koje će biti bazirane na stvarima koje prije nisam vidio ili nisam želio vidjeti. Mjere izolacije, karantena, na kraju su mi jako pomogli. I privatno i poslovno. Prateći vijesti i ozbiljne talijanske portale, zaključujem kako ćemo vjerojatno biti izolirani sve do prvih dana svibnja. A onda bi vlada postupno mogla dopuštati vraćanje u rad tvornica, trgovina, ugostiteljskih objekata, a tako i naše navike.
Iskreno, ja sam spreman, što je najvažnije, psihički spreman vratiti se životu koji me čeka, jednom malom životu od 10 godina, mojoj kćeri koja je isto tako u svojim malim godinama prihvatila ovu borbu kao neku videoigricu koju uspješno prelazi iz levela u level. I ne samo ona ili ja, svi mi! Svi čekamo “GAME OVER” ili, u ovome slučaju, “HAPPY END”. •