Vrhbosanskog nadbiskupa u mirovini, kardinala Vinka Puljića, rat u Ukrajini snažno je dirnuo. Vratio mu je sjećanje na traume iz bosanskohercegovačkog rata, stradanja i patnje ljudi. Vidi napredak u BiH, ali i potrebu za dodatnom izgradnjom povjerenja i suživota. Za ovaj Božić poziva sve da im bude novi početak.
Svaki Božić slavi se na poseban način u vremenu u kojem mi ljudi živimo. Ovaj je opečaćen velikom tragedijom rata, agresije na Ukrajinu. Podsjeti li vas to na godine provedene u podrumima i skloništima u Sarajevu?
- Od samog početka rata u Ukrajini vidim isti scenarij koji smo mi gotovo četiri godine izdržavali. Gledajući pojedine scene na TV ekranima, ponovno se bude teške uspomene koje u sebi nosim. Uvjeren sam da će i ljudi vjere u Ukrajini, poput nas, snagom milosti Božje uspjeti pobijediti zlo i izboriti se te izmoliti svjetlo dana, mira na svojoj grudi. Slušajući medijske laži kojima se kreira klima rata, tako mi zorno dolazi ona slika iz djetinjstva kada smo čitali o vuku i janjetu na potoku kada su pili vodu. Iako je voda od vuka tekla prema janjetu, vuk je skočio na janje jer mu muti vodu. Takvo nešto se trenutačno događa na raznim stranama svijeta jer traje treći svjetski rat, koji se vodi usitnjeno, kako je primijetio papa Franjo. No, unatoč tom mračnom ozračju ratne mašinerije, ipak božićno otajstvo dolazi noseći ljudima utjehu i snagu, ali nadasve i nadu da zlo nema posljednju riječ.
Često se mogu čuti komentari kako patnja ljudi u Ukrajini nije naša stvar, odnosno da “to nije naš rat”. One koji pamte to podsjeća na vrijeme BiH prije 30 godina. Koliko je takvo što bogohulno, neljudski, posve suprotno vjeri, suprotno duhu Božića?
- Živimo u čudnom ozračju javnog mišljenja, gdje su istina i ljudstvo “poginuli”, a ostali interes i politizacija praćena koristoljubljem. Znam dobro kako nas je boljelo kada su bahato ignorirali našu patnju u ratu, zato se uživljavam u ljudske patnje Ukrajinaca, ali i svih drugih pojedinaca i naroda koji pate zbog ratnih sukoba, kada se čuju ovakve izjave i nehumane procjene. Teško sebi mogu objasniti tu neljudsku stvarnost nedostatka empatije i solidarnosti. Međutim, upravo je svetkovina Božića idealna prigoda za izgradnju sveopćeg ljudskog bratstva, pokazivanje blizine onima koji pate zbog rata i svake druge vrste sukoba jer ne smijemo zaboraviti kako ljubav prema Bogu najbolje pokazujemo u odnosu prema bližnjima.
Papa ide čak korak dalje i poziva da dio materijalnoga izdvojimo za ljude u Ukrajini.
- Da je normalno, ne bi to trebao Papa reći, nego bi trebalo poći od svakog zdravog razuma i srca. Mogu misliti kako promišljaju oni koji pate ili leže ranjeni ili ucviljeni zbog gubitka svojih, dok cijeli svijet s euforijom uživa u sportskim natjecanjima. Ne čudim se poruci iz Sudana, Ukrajine i drugih zemalja koje kažu “za to imate novca, a za našu bijedu nemate”.
Prije pola godine BiH se svrstavala u društvo Ukrajine, Moldavije, Gruzije... No posljednja dva mjeseca stvari se polako stabiliziraju, a katolici Božić dočekuju u stabilnijem, manje tjeskobnom raspoloženju.
- Još je daleko od stabilnog stanja u BiH, ali svakako se pokazuju pozitivni koraci putem dogovora i traženja rješenja za napredak. Mnogo puta sam ponavljao kako dijalog nema alternativu. Nije u pitanju samo slavlje Božića nego i svagdanji život te perspektiva života. Te političke igre i koristoljublje, korupcija i kriminal donijeli su toliko depresije, samoubojstava, beznađa i sumornog ozračja, i to ne samo na lokalnom planu nego i šire. Svi se kunu u ljudska prava, a, u biti, interes im je na prvom mjestu.
Budući da smo “loše” počeli, s teškim temama, još jedno pitanje u tome kontekstu. Kako komentirate ipak napredak zemlje prema EU, jesu li se konačno “smilovali” nama i jesmo li se mi opametili?
- Teško je ukratko elaborirati to pitanje. Mnogo je elemenata koji se isprepliću oko toga. Kada pođemo iz domaće stvarnosti, moramo priznati da je bilo puno deklarativnih izjava za EU, ali nije bilo konkretizacije u procesu. Očekivali su da će im doći ta stvarnost na pladnju, a oni su i dalje vukli konce interesa. Kada je u pitanju EU, premalo je činio da se nepravda nanesena Daytonskim sporazumom ispravi, nego su se svi kleli u taj sporazum, a njihovi ljudi su ga mijenjali na štetu manjinskog naroda. Nažalost, ova zemlja je raskrižje raznih svjetskih interesa te se može primijetiti da je njima premalo stalo do nas, a više do njihova prestiža. Ovom koraku u EU posebno je doprinijela i RH te je to prilika za domaće političare, kao i predstavnike svjetskih sila, da ovdje pristupe konstruktivnom programu.
Vidite li prostora za konačno pomirenje naroda, politika u BiH?
- Što nam drugo preostaje nego svima poraditi na procesima praštanja, pomirenja i povjerenja? Ne treba nijekati istinu i pravdu, ali na tim temeljima moramo vraćati međusobno povjerenje i uvažavanje jednakopravnosti svakog čovjeka i svakog naroda. Na tom programu moraju raditi političari, mediji, institucije odgoja i obrazovanja, vjerske strukture, kao i svjetski moćnici. Ne bismo više smjeli biti sitniš u rukama velikih sila.
Svejedno, Djeda Božićnjaka, svetog Nikolu, Djeda Mraza progoni se iz Sarajeva s objašnjenjem da diskriminira većinu?!
- U ovom ozračju našeg podneblja sve je ispolitizirano. Nekada nedostaje hrabrosti priznati da postoje različite kulture, običaji, bilo nacionalni bilo vjerski. To ne znači da je odmah usmjereno protiv drugih i drugačijih. Ta isključivost je bolesno javno mnijenje. Ovdje treba razlikovati što istinski pripada vjerskom sadržaju, a što je baština običaja. Iz komunističkih vremena ostala je baština kada se nije smjelo spomenuti Božić, nego su se izmišljali razni drugi nazivi. Mi u crkvenoj tradiciji posebno gajimo običaje u slavlju Sv. Nikole, a razni drugi “djedovi” žele zasjeniti slavlje Božića.
Je li vam ovaj Božić u BiH drukčiji od ostalih, gdje ga obilježavate, kakve želje imate?
- Itekako mi je drugačiji jer sada nemam izravne obveze i odgovornosti, nego sam na raspolaganju u pastoralu što treba i koliko mogu. Bogu sam zahvalan da još fizički, mentalno i duhovno mogu poslužiti u ovoj Crkvi.
Četvrta svijeća došašća simbolizira mir. Zašto je Crkvi tako važno to stanje, ne samo stanje vanjske nego i unutarnje realnosti?
- U ovom vremenu izgubili smo smisao za simbole, pa onda i za sadržaj koji ti simboli označuju. U došašću sva simbolika vodi pripravi ljudskih srdaca za doživljaj i proslavu Isusova rođenja - Božić. Božić je očitovana Božja ljubav i u tom malom djetetu prepoznajemo da smo voljena bića. Zato mi Božić doživljavamo kao blagdan ljubavi, a gdje je ljubav, tamo je mir. Stoga čistimo svoje savjesti i srca da steknemo taj nutarnji mir kako bismo mogli zračiti međusobnim mirom. Ako ikada, onda se uz Božić toliki pomire i oproste jedan drugome. Bez tog nutarnjeg mira nema ni međusobnog. Mnogi su puni ogorčenja i truju javnost, zato je važno da se čovjek oslobodi svake gorčine i postane graditelj mira.
Nedavno sam razgovarao s jednim našim gastarbajterom. Do odlaska u Njemačku bio je posvećeni vjernik, a teme vezane uz taj dio života su prevladavale. Sada uglavnom prevladavaju razgovori o tome gdje su bolje plaće, gdje se mogu stvari jeftinije kupiti, sniženja... Što vam to govori?
- Kaže Isus: “Tamo gdje ti je blago, tamo ti je srce.” Nažalost, materijalizam, potrošački mentalitet, vrlo brzo zasjeni duhovna mjerila. Mnogi su u utrci da što više imaju i potroše izgubili onaj nutarnji mir i osjećaj za prave vrednote. Sva europska mjerila, kao i medijska, većinom stavljaju naglasak na: imati, potrošiti i uživati. Čovjek nije samo materija, (tijelo) nego i duh. Ako izgubi dušu, ne treba se čuditi tom bezdušnom ozračju koje vlada. Bili smo opterećeni ateističkim komunizmom, a sada smo opterećeni bezdušnim kapitalizmom.
Njemačka Crkva nedavno je drukčije progovorila o seksualnosti, istospolnim vezama... Prijeti li Katoličkoj crkvi novi rascjep?
- Crkva je Božje djelo. Nju ni vrata paklena neće nadvladati. To je Isusovo obećanje u koje mi čvrsto vjerujemo. Hoće li netko opstati u toj Kristovoj Crkvi, ovisi o življenju onoga što je Krist ostavio kao poklad vjere.
Naša realnost je poskupljenje roba, umirovljenici na rubu. Kako vratiti solidarnost, čovjekoljublje, razumijevanje...?
- Taj problem krize zahvatio je na svoj način cijeli svijet, a posebno se odražava na siromašnima. Uzrok te krize je posljedica COVID-19, a onda nemili ratovi, posebno u Ukrajini. Također, i razne političke igre oko prestiža. Kod nas je to posebno mučno jer nema vladavine pravednih zakona, što onda dodatno unosi nesigurnost. Ljudima je važno sačuvati hrabrost života, pouzdanje u Boga i gajiti međusobnu solidarnost. Valja se priviknuti i na skromniji život, ne patiti uvijek za onim što nemamo, nego Bogu zahvaljivati na onome što imamo.
U posebnoj kušnji posljednjih godina su obitelji. Posvećeni katolici tvrde kako im se nameću vrijednosti bezboštva, od rodne ideologije do konzumerizma, a oni pak drukčije orijentacije takve obitelji i katolike prozivaju katolibanima. Treći, a većina, uglavnom su neutralni. Ima li tu zlatne sredine?
- Moramo se više i jače povezati obiteljski kako bismo složnije zastupali svoja kršćanska načela i stavove te to unijeti u javnost. Moramo biti aktivniji oko zajedničkog dobra, ne čekati da nam netko drugi to uradi niti samo kukati. Isus nam je prorekao da ćemo uvijek imati muku u svijetu, ali On je uvijek s nama. Valja se hrabro s Kristom boriti za bolji život. Svetkovina Božića uvijek nam iznova poručuje kako nam Bog želi biti blizak, ali govori o još jednoj stvarnosti koju ne smijemo zaboraviti, a to je da se i Sin Božji rodio i odrastao u obitelji. Upravo u današnjem vremenu, obilježenom svime onime što ste pobrojali, potrebne su nam obitelji poput Svete obitelji, Isusa, Marije i Josipa, u kojima će prevladavati međusobno poštovanje, spremnost na žrtvu, zajednička molitva te zdrava komunikacija. Snažna obitelj znači i snažnu Crkvu te društvo općenito.
Kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru
Puliću ne vjerujem ništa.