'Za majku dijete ne može nikad umrijeti, uvijek je pored mene'

Bitka u šumi Rosinjača kraj Osijeka, jedna od najherojskijih epizoda Domovinskog rata, odigrala se na današnji dan 1991. Taj dan nastradalo je 16 branitelja a među njima i maturant Davor Milas (18)

Bilo je oko pet sati ujutro kada je Marija ustala iz svoj kreveta i krenula u kuhinju pripremiti kavu i doručak za svog sina. Tiho je ušla u njegovu sobu i dotaknuvši ga nježno po licu dozvala njegovo ime. 'Ajde sine, vrijeme je'. On je otvorio oči i pogledao ju sneno, ali tako nježno i milo, da je majka u istom trenutku požalila što ga je probudila. 'Joj, mama, meni se danas tako ne ide baš' zavapio je. 'Znam sine, ali ajde još danas, sutra više nećeš morati' tiho mu je rekla odlučivši baš tada da sina više neće dati u vojsku, piše 24 sata.

Davor se ustao i obukao. Pogledao je kroz prozor. Vani se već pucalo sa svih strana. Svjetlost metaka i projektila jasno se vidjela u jutarnjoj tami.

'Sve mi je svježe i stvarno, kao da je ovog jutra bilo'

Bilo je prije 7 sati kada je stavio vojnički ranac na leđa, poljubio mamu i izašao iz kuće. "Tek što je izašao, vratio se. 'Mama, ajde mi izvadi bateriju iz ruksaka' rekao je i okrenuo mi leđa. Ali onda se predomislio. 'A možda bolje ne; u gradu je puno snajperista pa bi me mogli vidjeti'. Ponovo mi je pružio obraz, poljubila sam ga i otišao je. Sve to je u mom sjećanju tako svježe i stvarno, kao da je ovoga jutra bilo. A od toga je prošlo 26 godina" kaže Marija Milas (65) iz Osijeka koja je toga dana izgubila svog 18-godišnjeg sina Davora, pripadnika ZNG.

Davor je toga jutra otišao na položaj prema Tenju, a sa njime još 50-tak pripadnika 106. brigade HV.

- Kada je Davor otišao, više nisam mogla zaspati. Vani je jako gruvalo. Ležala sam u dnevnoj sobi, drugi sin je bio u svojoj. Bilo je oko 10 sati kada me uhvatio strašan osjećaj. Iako se vani jako pucalo, ja sam začula samo jedan izolirani pucanj i on me je podigao na noge. Potrčala sam do prozora, otvorila ga i gledala prema Tenju. Sada znam, slutim, da je to bio trenutak kada su ubili mog sina. Bilo je 10.05 sati - tiho kaže Marija prisjećajući se 5. prosinca 1991. godine i događaja u šumi Rosinjača nedaleko Osijeka, gdje se odigrala jedna od herojskih epizoda Domovinskog rata.

Tada su u napadu četnika iz Tenja i JNA, braneći najistureniji dio grada, poginula 16-torica branitelja. Tri sata odolijevali su silnim napadima brojčano jačeg neprijatelja i tako dali dovoljno vremena svojim suborcima na ostalim položajima obrane grada da učvrste svoje pozicije i pojačaju snage, što je u konačnici i spriječilo JNA i srpske paravojne postrojbe da uđu u sam Osijek.

Agonija je trajala danima

- Prošao je dan, noć, on ujutro nije došao kući iako je trebao. Mene je odmah uhvatila panika. Cijeli dan nikoga. Došla je i večer, a njega nema. Prošla su dva dana. Odlučila sam ići u zapovjedništvo. Padao je snijeg. Došla sam tamo i pitala gdje je moj sin. Oni su mi rekli da postoji mogućnost su zarobljeni, postoji mogućnost da su se sakrili negdje, ali da ne znaju konkretno ništa. Tek kasnije sam čula da se sve znalo odmah i da su na srpskoj novosadskoj televiziji odmah javili da je bilo žrtava kod Tenja. Tek 13-tog ujutro saznali smo istinu. Oni su poginuli toga dana kada su i otišli, ali ih se nije moglo izvući narednih osam dana. U noći sa 12. na 13.12. su ih izvlačili i odmah odvezli na patologiju. Kada su mi na vrata došli njegovi prijatelji vojnici i neki zapovjednik, srce mi je stalo. Došao je i neki doktor da mi da injekciju za smirenje, ali ja ju nisam htjela i rekla sam 'ako je on poginuo, onda neka umrem i ja, ako ne mogu izdržati'. Nismo ga vidjeli poslije. Nisu nam dali - kaže Marija koja je u agoniji živjela osam dana čekajući bilo kakve vijesti o sinu. 

- Vjerovala sam da će se vratiti, to me je držalo. Ali, eto, na žalost, nije se vratio - kaže.  

Davor je bio jedan od najmlađih pripadnika ZNG koji je u to vrijeme išao na položaje. U lipnju 1991. godine je završio treći razred srednje Trgovačke škole koju je pohađao i odmah potom se prijavio u Civilnu zaštitu. Išao je svakodnevno na dežurstva u zgradu Mjesnog odbora gdje je bilo i vojske. Istovremeno je tražio da ide na vojnu obuku u Josipovac i u Petrijevce. Sve je to tajio od svojih roditelja Marije i Vladimira jer je znao da se to njima nikako neće svidjeti. 

'Vidi mama, tvoj mladi zenga'

- Znala sam da se prijavio u Civilnu zaštitu i dok je tu dežurao, to mi je bilo prihvatljivo. Kada je 17.rujna navršio 18 godina već se 1. listopada prijavio u Zbor narodne garde. Odmah je krenuo na položaje. Kada se prijavio u Gardu, rekao mi je to. Sjećam se da sam došla s posla, a on je stao ispred mene sa osmjehom na usnama i rekao 'Vidi mama, tvoj mladi zenga' i dignuo je ruke u zrak. Rekla sam 'Sine, pa zašto? Bio si u Civilnoj zaštiti, mogao si i dalje dežurati tamo', ali njemu to nije bilo dovoljno. 'Brat ima djevojku, tata je bolestan i ne može, netko mora ići, nećemo svi biti kod kuće' odgovorio mi je. On je čistog srca i sa ljubavlju išao braniti svoju Domovinu. Volio je Hrvatsku i ponosna sam na to što sam ga odgojila tako da voli svoju Domovinu, ali žalosna sam što se to tako za njega završilo - kaže nam Marija dodajući kako je sve ove godine tuge za sinom drži vjera i neka neobična poveznica između onog i ovog svijeta. 

Škola u koju je išao nosi njegovo ime

- Znam da me njegova ljubav, njegov osmijeh i njegova duša uvijek prate i uvijek su sa mnom. To me drži. Za majku dijete ne može nikada umrijeti. Ja sa time živim. Starijeg sina Hrvoja imam pored sebe, a Davor samo fizički nije prisutan pored mene, ali ja osjećam da je on stalno sa mnom - sjetno kaže. 

Uspomenu na Davora i njegovu hrabru pogibiju svake godine obilježavaju i njegovi prijatelji iz razreda u srednjoj školi, ali i razreda iz osnovne škole i vrtića koji 5. prosinca zapale svijeće na njegovom grobu pa posjete njegove roditelje, prisjećaju se uspomena na Davora i tako daju podršku i zahvalu njegovim roditeljima i njegovoj žrtvi. Tim slijedom, a na inicijativu same škole i Davorovih suboraca, Trgovačka škola u Osijeku danas nosi njegovo ime. 

'Gledali smo dečke kako ginu pored nas'

O obrani Osijeka u šumi Rosinjača snimljen je i dokumentarni film u kojemu su prikazani kadrovi osječkog televizijskog snimatelja Marija Romulića koji je te noći između 12 i 13. prosinca pošao sa vojnicima u šumu izvući tijela ubijenih suboraca. To nije bila prva crta obrane grada. To je bilo pet kilometara ispred prve linije koju su četnici, kobnoga dana, zauzeli.

- Toga jutra bio je uraganski napad na nas. Počelo je u 8 sati minobacačkim udarom. Pucali su iz svih raspoloživih sredstava. Tukli su po drveću kako bi nas ogolili, a kad su sve porušili, onda su udarili po našim bunkerima. Gledali smo naše dečke kako ginu pored nas. U jednom trenutku više nismo imali streljiva i nismo se mogli braniti. Počeli smo se povlačiti kako smo znali i umjeli. Uzeli su naš položaj. Čak smo bili i u otvorenoj borbi jedni naspram drugih. Oni koji su se spasili, imali su nevjerojatnu sreću jer izlazak iz tog pakla je bila čista lutrija - priča Zdenko Žižanović, jedan od preživjelih branitelja napada na Rosinjaču. 

Izrešetana i smrznuta tijela

Punih sedam dana trajale su tajne pripreme za akciju izvlačenja tijela iz teritorija koje su tada kontrolirali četnici. Izvidnici iz bojne Zrinski Frankopan ispitivali su teren danima i konačno je odlučeno da ta akcija bude u noći sa 12 na 13.prosinca
U mrklom mraku, po iznimnoj hladnoći i smrznutoj oranici, kroz kukuruze i prijeteća minska polja u ogoljenu šumu Rosinjaču su stigli pred zoru. Prizore koje su zatekli teško je riječima opisati.

Tijela njihovih suboraca bila su izrešetana, a prema viđenom pretpostavili su da su neki bili ranjeni, ali su naknadno ubijeni hicima iz neposredne blizine. Dok su skupljali njihova tijela, izvidnici bojne Zrinski Frankopan čuvali su stražu. Neprijatelj je bio blizu. Do šume je dopirao njihov žamor, zvuk motora tenkova. Tijela poginulih bila su smrznuta. Nije ih se moglo nositi pa su ih umotali u šatorska krila i vukli kroz prostor. 

'Ne želim čuti kako je ubijen, bilo bi još teže...'

- Vukli smo ih i povraćali. Neki od nas padali su od umora, pomagali smo jedni drugima. Danas ipak mogu reći da sam ponosan na sve koji su u tome sudjelovali jer smo obiteljima naših suboraca omogućili da svoje najmilije dostojno pokopaju - kazao je jedan od sudionika izvlačenja Marko Kovač. U akciji izvlačena poginulih ipak nije pronađeno tijelo Mihajla Pelegrina. Nisu ga uspjeli naći. 

- Nikada nisam razgovarala sa njegovim suborcima o događajima u Rosinjači. Svašta sam čula, ali nisam nikada htjela ništa znati. Nisam htjela čuti kako je ubijen moj Davor i što mu se sve dogodilo. Bilo bi mi još teže - tiho kaže ponosna majka Marija Milas koja u ove dane sjećanja jedva funkcionira.

Velika žrtva 16 veličanstvenih

Za Osijek - Nepokoreni grad, 5. prosinca 1991. ima veliki značaj. Taj je dan na cijeloj osječkoj bojišnici, dugoj preko 50 km, poginulo više od 50 branitelja, od toga 26 samo iz osječke 106. brigade Hrvatske vojske. Osijek je taj dan napadnut sa tri strane.

Obrana kod Nemetina

Naime, sredinom prosinca agresor je izbio na lijevu obalu Drave i ugrozio grad sa sjevera (Tvrđavica, Podravlje, luka Tranzit, Nemetin) zbog čega je poduzeta oslobodilačka akcija Đavolja Greda, no 5. 12. dogodio se posljednji udar agresora takve siline i opsega. Nakon odbijanja tog udara bilo je sve sigurnije da će Osijek ostati na slobodnom dijelu hrvatskog teritorija i (p)ostati nepokoreni grad.

- U jutarnjim satima započeo je pješačko-tenkovski napad na istočni dio gradske crte obrane. Nakon jake topničke pripreme, iz pravca Sarvaša uslijedio je napad oklopno-mehanizirane postrojbe, a iz pravca Klise pješaštva. Hrvatske su se snage kod Nemetina s prve crte obrane povukle na drugu crtu. Tijekom dana zapovjednik 1. bojne 106. br. HV u borbu je uveo pričuvnu satniju koja je prešla u protunapad i vratila svoje položaje na prvu crtu obrane. 

Tijekom protunapada uništeno je ili onesposobljeno više oklopnih vozila JNA te zaustavljen napad na Osijek iz tog pravca. 

U popodnevnim satima agresor je pojačao napade iz pravca Klise, ali je 1. satnija pružila otpor i istog dana zaustavila pokušaje daljnjeg proboja - opisiva događaje povjesničar Ivan Mihanović.

Bitka na Rosinjači

Taj dan se zbila i jedna od najherojskijih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata, a to je bitka u šumi Rosinjači.

Najjači prodor JNA i četnici su tog ledenog tragičnog zimskog dana usmjerili kroz Rosinjaču na južnom prilazu gradu. Zbog toga što na tom pravcu nije očekivan veći prodor srpskog agresora, pa je položaje u šumi Rosinjača držalo je svega 16 hrvatskih vojnika. Pretpostavlja se da je JNA imala dva oklopno – mehanizirana voda i da je u Rosinjaču uputio sedamdesetak pripadnika, potpomognutih pripadnicima četničkih jedinica Šešeljevih „Belih orlova“.

Herojski otpor branitelja trajao je satima, a na kraju je neprijatelj  ovladao šumom Rosinjačom. No branitelji su svojim herojskim otporom ne pristavši na povlačenje, omogućili obrani Osijeka da se konsolidira i pojača snage na južnim dijelovima grada. To  je u konačnici spriječilo daljnje nadiranje JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema samome Osijeku.

Kroz kukuruze i minska polja tjedan dana kasnije bojna „Frankopan“, izvukla je smrznuta tijela hrvatskih vojnika. Najstariji branitelj imao je 44 godine, a  najmlađi branitelj od 16 veličanstvenih je bio maturant Trgovačke škole Davor Milas. Bilo mu je tek 18 godina...

Iz Antunovca su sve protjerali

Isti taj dan Antunovac je koji je napadnut  iz pravca Tenje i pustare Orlovnjak nakon cjelodnevnog topničkog, minobacačkog , tenkovskog i pješačkog napada pao je  u ruke agresora.

- Branitelji nisu raspolagali dovoljnim  brojem protuoklopnih sredstava i unatoč pruženom velikom otporu morali su se povući  iz sela. Tada je utvrđena nova linija obrane oko grada Osijeka, koja se više nije mijenjala do povratka u Antunovac u sklopu procesa mirne reintegracije - kazao nam je bojnik Zlatko Dernaj, predsjednik udruge veterana 130. brigade

Tog 5. prosinca 1991. iz Antunovca je JNA protjerala sve hrvatsko stanovništvo.