Nakon što smo nedavno obišli neka mjesta juga Hercegovine u prvom dijelu kroz brdoviti dio općine Ravno, gorama odvojen i od mora i od Popova polja, zavirili smo i s druge, sjeverne strane. Od niza sela koja uz Popovo (što je povijesni naziv još od 12. stoljeća, dok je ono "polje" dodano nakon dolaska Austro-Ugarske), kojim su prije nepunih 50-ak godina brektale parnjače i zviždali motorni vlakovi, izdvajaju se Sedlari. Popovo započinje od Hutova na zapadu i pruža se do Sedlara na istoku, "sitnica" od nekih 30-ak kilometara zračne linije. Dalje se prema istoku nastavljaju Lug pa Trebinjska šuma...
Tijekom povijesti do danas
Od mještana, stalnih i povremenih, s kojima smo razgovarali doznajemo kako je mjesto dobilo naziv po obliku brda na koje se smjestilo. Bježeći od visokih voda koje su Popovom vladale u kišnijem dijelu godine ljudi su se popeli na sedlo. Prvo što pada u oči kad se trasom bivše uskotračne pruge stigne nadomak Sedlara upravo su kuće visoko u brdu. Po slobodnoj procjeni, neke od kuća "uzverale" su se više od stotinjak metara nadmorske visine iznad Popova. Preci današnjih mještana Sedlara nisu ni imali izbora - ili će ih plaviti vode ili će poput orlova s visine gledati na jezero, u što se Popovo polje pretvaralo u kišovitijem dijelu godine. Naravno, i Sedlari, kao i sva sela uz nekadašnju uskotračnu prugu u podnožju, ima lijepo zidanu postaju i prateće zgrade. Sedlari su selo koje ima dva prilaza. I prvi na koga smo naišli bio je Čedo Kovač, koji je još 1965. po završetku osnovne škole otišao iz mjesta u Vojvodinu, gdje i danas živi u Novom Sadu. Kako ima i kuću u Herceg Novom, u Sedlare je navratio počistiti grobnicu roditelja i zapaliti svijeće. Uputi nas s raskrižja, gdje se mora ostaviti auto, prema kući Jove Medara. Reče, koliko zna, da "on tu stalno živi". Jovo se obradovao dolasku čak i neznana gosta, tako da nije njegov dom bilo lako napustiti. - Kad sam se vratio nakon rata, bavio sam se uzgojem stoke, pčelarstvom i vinogradarstvom. Imam vinograd u Polju i malu vinariju, a nakon što mi je žena umrla, radim oko pčela i loze - kaže Jovo koji je, uz ostalo, posadio i duhan. - To je za moje potrebe, mi ovdje u Sedlarima nikada se nismo bavili uzgojem duhana za prodaju, to su radili ovi iz Trebinjske šume - veli Jovo koji nas je upoznao s Ostojom Kovačinom, do kojeg smo sa zapadne strane brda morali pješice. Ostoja je opet posebna priča. Do zadnjeg rata radio je kao grafičar u Oslobođenju, a onda se sa ženom i djecom odselio u Australiju. Kad je zaradio dovoljno novca, obnovio je obiteljsku kuću u Sedlarima, gdje boravi u toplijem dijelu godine, a u Sydney se vraća također u topliji dio godine. Ostoja, koji u Sedlarima boravi sa suprugom Tanjom, tijekom razgledanja mjesnog groblja, koje se nalazi na vrhuncu nekada impozantne ilirske gradine, pokaza mjesto gdje će biti njegova grobnica. - Da, vratit ću se u zavičaj - kaže Ostoja.
Poljoprivreda, stočarstvo...
Drugi posjet bio je dulji razgovor s Milanom Bakmazom, inženjerom elektrotehnike koji živi u Trebinju, a često boravi u rodnim Sedlarima. Potvrdi nam da se u Sedlarima "duhan sadio samo za osobne potrebe": - Narod je ovdje živio od stočarstva i poljoprivrede. Ovce i krave su se čuvale. Tu okolo bila su dva-tri izvora pa se stoka imala gdje pojiti, dok bi se volovi pustili u brdo. Domaćini iz Sedlara imali su prijatelje u Gromači kod Dubrovnika. Svaka kuća imala je prijateljsku kuću u Gromači uz razmjenu robe, recimo, maslinova ulja i slane ribe, za suho meso i žito, a glavna je bila razmjena volova na izor. Dok se ovdje čekalo povlačenje vode iz Popova, oni su uzimali volove i orali zemlju. Kad bi oni završili, onda su vraćali naše i davali svoje volove. Nije bilo granica, tako je bilo čak i za Turske!
- Loza je bila otporna na poplave - nastavlja Bakmaz koji također ima malu vinariju, a ljudi su je znali orezivati iz čamaca. Sijale su se isključivo jare žitarice, kukuruz sijerak, popovski grah... Posebna priča je taj grah, bio je sivkasto-zelene boje, a uspijevao je gdje ništa drugo nije moglo. Kao pravo tehničko lice Milan nas upoznaje i s još nekim detaljima karakterističnim za taj dio Popova. - Kad se počeo raditi odvojak pruge za Trebinje 1903. godine, naši ljudi su se upoznali s ručnim alatom koji prije nisu poznavali. Isto je bilo s rajčicom, naši stari su je prvi put u poznim godinama vidjeli. Prekretnica u životu bila je pojava bolesti na vinovoj lozi. Ljudi su to zvali žiložder, krčili su vinograde i tada je počelo iseljavanje, koje traje i danas - konstatira Bakmaz koji se inače, kako nam je rekao, živo sjeća i snimanja filmova u Popovu.