Akademik Davorin Rudolf hrvatski je znanstvenik i političar, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, profesor međunarodoga prava na Visokoj školi za diplomaciju i međunarodne odnose Dag Hammarskjold u Zagrebu i gostujući profesor na doktorskome studiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U razdoblju 1990. - 1992. bio je član triju hrvatskih vlada, a sredinom 1991. ministar vanjskih poslova RH. S akademikom smo razgovarali u povodu ovotjednog znanstveno-stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem “Europski ustav za BiH” na kojem će imati posebno važno izlaganje.
Što vas je ponukalo da na skupu u Neumu započnete svoje izlaganje novim svjetskim poretkom?
U svijetu su se dogodile važne promjene. SAD nije više jedina supersila u svijetu, sada su u toj skupini Rusija i Kina. Uz te tri države, Francusku i Veliku Britaniju, u klub svjetskih velesila stižu novi igrači, Indija, Pakistan, Indonezija, Brazil, Njemačka i Japan. Iz Afrike Alžir ili Egipat. Nestaje, dakle, stari svjetski poredak i utvrđuje se novi, svjetski poredak 21. stoljeća. Mijenja se sustav međunarodnih pravila, propisa, nepisanih običaja i političkih dogovora o djelovanju, ponašanju, ali i o ograničenjima u ponašanju država, državnih vojnih saveza i ostalih subjekata međunarodnih odnosa. Stvara se, izrijekom ili šutke, novi zajednički “kućni red” u svijetu koji se mora poštivati radi postizanja, prije svega, vrhunskoga cilja: očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti u svijetu.
Za nas je važno kakvi se učinci novoga svjetskog poretka mogu očekivati u jugoistočnoj Europi jer smo dio toga područja?
U ovome dijelu Europe povijesno važna zbivanja spajanja postojećih država ili nestanka i nastanka novih nisu završena. A prilike su složene jer se baš tu sučeljavaju različiti interesi Rusije, SAD-a, Njemačke, Italije, Turske, Irana i Saudijske Arabije, Europske unije, Sjevernoatlantskog vojnog saveza i triju monoteističkih religija, katolicizma, pravoslavlja i islama.
Analitičari, stoga, predviđaju u ovome dijelu Europe razdoblja nestabilnosti, prijepora, prijetnji i kriza zbog jakih identitetskih razlika između naroda, povijesnih reminiscencija vezanih uz raspad Jugoslavije, spornih državnih granica i, dakako, utjecaja stranih političkih, ideoloških i vjerskih središta moći koje sam spomenuo. S tim “mini-fenomenima” ugrožavanja mira i međunarodne sigurnosti valja računati. Međutim, najvažnije je da nigdje ne izbiju oružani sukobi i rat. Rat bi bio opći poraz svih nas, užasna tragedija, blamaža, sramota.
Predviđate i promjenu konfiguracije država baš na ovome prostoru?
Valja očekivati, među ostalim, skoru promjenu konfiguracije država u prostoru između Bugarske i Grčke s jedne strane i Hrvatske s druge. Kada se država Kosovo stabilizira, ujedinit će se u unitarnu ili saveznu državu s Albanijom i tako destabilizirati sigurnost u cijeloj regiji. Sjeverna Makedonija suočit će se sa spasonosnim usvajanjem modela federacije ili konfederacije Makedonaca i makedonskih Albanaca, pod kišobranom NATO-a, a mogu se otvoriti i albansko–grčki prijepori vezani uz podjelu Epira obavljenu nakon Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata. U Grčkoj je 4,4 posto stanovnika albanske nacionalnosti. Mogu se očekivati i razmirice u srpskome i crnogorskome dijelu Sandžaka, više od polovine stanovništva u tome području čine Bošnjaci i muslimani, a ostali su Srbi i Crnogorci. Gospodarski najnaprednija srpska pokrajina Vojvodina zahtijevat će gospodarsku autonomiju unutar Srbije ili status koji je imala u vrijeme Jugoslavije. Mogu izbiti i prijepori s Mađarskom (u pokrajini živi 14,3 posto Mađara).
Srbija, uplašena mogućim vraćanjem na teritorij nekadašnjeg pašaluka, nastojat će ostvariti mit o državi u kojoj su na okupu svi Srbi. Zbog gubitka Kosova ponavljat će svoje težnje o pripajanju tobožnjega “drugog oka u glavi” Crne Gore, posebice radi izlaska na more, istočnih područja Hrvatske i većeg dijela BiH. Bilo bi, stoga, uputno da se sve dvojbe oko srbijanskih imperijalnih težnji definitivno raščiste prije njezina učlanjenja u Europsku uniju.
Kakve se prognoze vezuju uz BiH?
Posebne probleme Europi stvara, a i stvarat će, BiH suočena s dvojbom: (a) razdruživanje konstitutivnih naroda Bošnjaka, bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba te nestanak države kakvu danas poznajemo ili (b) očuvanje državne i teritorijalne cjelovitosti s jakom autonomijom triju ravnopravnih spomenutih naroda. Ako se unutar BiH ili na međunarodnoj konferenciji ne postigne konsenzus o ravnopravnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba, ostvarit će se zamisao o odcjepljenju Republike Srpske - proglašenju neovisnosti, potom spajanju sa Srbijom - i o stvaranju zemljopisno prirodne konfederacije dijela BiH s Hrvatskom. Bošnjaci u BiH bit će u stalnoj dvojbi: cjelovita europska BiH ili minijaturna, krhka, izolirana islamska država u tijesnim odnosima s islamskim svijetom, primjerice Turskom i Iranom, Ovo su, dakako, samo projekcije. Ali dovoljne za razmišljanje.
Je li BiH još uvijek izvan fokusa velikih svjetskih sila i što mislite hoće li međunarodna zajednica poduzeti snažnije korake u redefiniranju odnosa u toj državi?
Nisam optimist. EU je spor, lijen i birokratiziran. Općoj konfuziji u BiH pridonosili su i pridonose brojni predstavnici međunarodne zajednice. Primjerice, visoki predstavnici EU-a. Oni su, općenito govoreći, unakazili Dayton. Ukratko: Zapad, koji je najutjecajniji u BiH, ne zna što bi s BiH. Dok se Europljani premišljaju što će, na bošnjačke lidere istodobno snažan utjecaj imaju islamske zemlje. Ako pomno zađete u srž političkog programa vrha Stranke demokratske akcije, svrha njihova djelovanja nije europeizacija BiH, već islamizacija.
U nekim vašim izjavama oštro ste kritizirali stajališta bošnjačkih lidera o građanskoj državi BiH!?
Građanska država i načelo “jedan građanin – jedan glas” nesumnjivo su demokratske stečevine, ali u jednonacionalnoj državi! Zašto bošnjački lideri ne čuju poruke povijesti: tijekom posljednjih stotinu godina nije se uspjelo održati stabilne višenacionalne države gotovo nigdje u svijetu.
Tri federacije, Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, raspale su se, Španjolska muku muči s Katalonijom, pa i Baskijom, a temeljni problem posvuda je više-manje isti: nije se uspijevalo i ne uspijeva se suzbiti dominacija, hegemonizam najbrojnije nacije u multinacionalnoj državnoj zajednici. Ta dominacija, taj hegemonizam, prirodni je učinak načela “jedan građanin – jedan glas” u višenacionalnoj državi.
Koji bi, po vama, bio najpovoljniji model za državu BiH?
BiH je krajnje osjetljivo područje. Podsjetit ću na geostrateški položaj države, sjecište interesa velikih i srednjih sila i alijansi. BiH je, uz se to, sidro uz koje su vezane dvije države, Hrvatska i Srbija. Stoga je, u ovome povijesnom trenutku, po mojem mišljenju, najpovoljniji model za tu državu, njezinu teritorijalnu cjelovitost, suverenost, neovisnost, održivost i stabilnost: istinsko poštivanje ravnopravnosti i jednakosti triju konstitutivnih naroda u pravima i obvezama, a jednako tako i jednakosti i ravnopravnosti svih ostalih građana u složenoj državi, neovisno o nacionalnosti, spolu, vjeroispovijesti i svjetonazoru.
Hrvatska podržava ustroj BiH na temeljima triju konstitutivnih jednakopravnih naroda
Konačnu odluku o modelu suvremene demokratske države BiH, njezinu ustroju, pravnim i političkim temeljima, morali bi donijeti narodi u BiH. Budući da je takav konsenzus u ovome povijesnom trenutku nemoguć, valjalo bi sazvati međunarodnu konferenciju EU-a, BiH, Hrvatske i Srbije na kojoj bi se potpisao svečani konstitutivni akt o složenoj modernoj državi.
Tko bi u BiH mogao najučinkovitije potaknuti jedan takav proces?
Za postizanje i održanje civilizacijskog i demokratskog standarda odnosa među narodima u BiH najodgovorniji je najbrojniji narod u državi - Bošnjaci. A unutar te nacije njezina intelektualna i politička elita.
Budući da ste i sami profesor međunarodnoga prava, možete li reći je li Daytonski sporazum predstavljao prihvatljivo rješenje za sve?
U ono užasno ratno vrijeme - da. Oblik složene države i odnosi između naroda, koji su prvotno, izvorno bili normirani u Daytonu, nisu bili idealno rješenje. Ali su ti dijelovi sporazuma najmanje bili prohrvatski, probošnjački i prosrpski. Istodobno i najmanje antihrvatski, antibošnjački i antisrpski. Svi su bili jednako nezadovoljni.
Kako vidite ostvarivanje ustavne obveze Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine?
U članku 10. hrvatskoga Ustava zajamčena je dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama “osobita skrb i zaštita” Hrvatske. Ta ustavna odredba obvezuje sve hrvatske institucije, posebice državne, i sve građane. U Hrvatskoj, međutim, tu odredbu svaka politička stranka i partija na vlasti shvaća tako kao da je skrb i zaštita Hrvata u BiH povjerena samo njoj, pa se tako i ponašaju naši čelnici. To je pogrešna interpretacija Ustava i takvo ponašanje se mora promijeniti.
Može li Hrvatska u budućnosti upravo lobiranjem za izmjene Ustava i Izbornog zakona utjecati na poboljšanje položaja Hrvata u BiH?
Hrvatska se Vlada i sad zalaže za te ciljeve, u Sarajevu i u Bruxellesu posebice. Besmisao je da je bh. Ustav prihvaćen u Daytonu, a da su nakaradnom Izbornom zakonu kumovali visoki predstavnici EU-a u Sarajevu.
Je li odluka Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić” pokazala da su odluke Ureda OHR-a bile nepovoljne za položaj Hrvata u BiH i je li vrijeme da OHR poduzme korake u ispravljanju vlastitih pogrešaka ponovnim korištenjem bonnskih ovlasti?
Meni je neobjašnjivo da se u BiH odluka Ustavnog suda ignorira. U Hrvatskoj političari često kažu da je iznad Hrvatskoga sabora samo Bog! E, ta uzrečica nije točna. Iznad Hrvatskoga sabora je Ustavni sud Hrvatske! U svim demokratskim i civiliziranim zemljama kad se spomene Ustavni sud svi ustaju i stoje mirno. Nepoštivanje toga Suda kazuje da je država nedovršena.
Kad ste objašnjavali vaše prognoze o razvoju budućih odnosa u jugoistočnoj Europi, niste spomenuli Hrvatsku?
Glavna briga Hrvatske bit će trajno očuvanje identiteta hrvatskoga naroda i postupno asimiliranje pripadnika nacionalnih manjina pomirbom svih Hrvata te Hrvata i hrvatskih Srba. Svrha pomirbe jest: prihvaćanje zajedničkog naziva politički Hrvati za sve građane Republike Hrvatske ne zalazeći u nacionalne korijene. Prema francuskom, američkom ili talijanskom modelu. Ostvarivanje luđačkih zamisli nekih inozemnih političara ili krugova o zahvaćanju dijelova hrvatskog teritorija, u Srbiji i Italiji, na umu je svih hrvatskih vlada. Sitni mangupi nas ne zabrinjavaju. Povijest nam je ostavila pouke.
Može li se pristupanjem EU-a doći do stabilizacije odnosa u BiH?
Siguran sam da će pristupanje BiH Europskoj uniji, iako nedopustivo sporo i nepotrebno komplicirano, pridonijeti stabiliziranju i napretku BiH. Mislim da bi bilo dobro započeti razgovore i o što skorijem članstvu BiH u NATO-u, iako članstvo u NATO-u nije uvjet za učlanjenje u EU.
Što biste poručili Hvatima u BiH?
Obveza Hrvata u BiH, dužnost, ustavna, patriotska, kakav god pridjev uporabili je: sudjelovati u donošenju odluka važnih za BiH. Ovo je vaša država. Ključne odluke se za BiH ne mogu donositi ni u Zagrebu, ni u Beogradu, pa ni u jednoj stranoj metropoli, ma koliko bila središte moći.
Moram, međutim, kazati i ovo: s obzirom na prilike koje su stvorene, u ovome povijesnome trenutku, najvažnije odluke o statusu Hrvata u BiH mogu se ostvarivati samo zajednički, u tijesnoj suradnji Hrvata u BiH s hrvatskim državnim institucijama, uz snažnu, hrabru i pedantno smišljenu podršku službene Hrvatske.