Župnik Skopaljske Gračanice u Bugojanskom dekanatu, don Ilija Ivoš, pozvao je mostarskoga biskupa u miru Ratka Perića da predvodi sv. Misu u župnoj crkvi Prečistoga Srca Marijina na svetkovinu sv. Jeronima, suzaštitnika župe, u četvrtak 30. rujna 2021. U koncelebraciji s biskupom, osim župnika i dekana don Ilije, sudjelovali su također prelat Pero Pranjić i don Mato Križanac, umirovljeni vrhbosanski svećenici, zatim župnici: fra Filip Karadža iz Podmilačja i don Tadija Ivoš iz Kandije. Oko oltara dvanaest bijelih ministranata različita školskog uzrasta. S kora crkveni zbor vodi i animira pjevanje koje daje poseban ugođaj liturgijskoj svečanosti. Bilo je i školske djece koju su nastavnici pustili za ovu zgodu da budu na proslavi sv. Jeronima u crkvi. Vjernici su, iako je radni dan, popunili crkvu u kojoj dominira mozaik Kristova križa uz koji stoji Gospa s istaknutim svojim prečistim Srcem a s druge strane sv. Jeronim sjedeći bilježi misli koje mu padaju na pamet pod Raspelom; djelo umjetnika Zdenka Jurišića iz Travnika. Župnik je na početku pozdravio i na kraju zahvalio biskupu, svećenicima, pjevačima, ministrantima i svemu puku na sudjelovanju u ovoj svečanoj proslavi sv. Jeronima i na završetku Godine Božje Riječi.
Prenosimo glavne misli iz biskupove propovijedi.
Braćo svećenici, bogoljubni vjernici!
Ova župa Skopaljska Gračanica, koju je osnovao Sluga Božji Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup 1911. - prije 110 godina - slavila je svoga zaštitnika sv. Jeronima sve do 1969., kada je sagrađena nova crkva i posvećena Prečistomu Srcu Marijinu. Tako je Gospa postala prva zaštitnica župe, a sv. Jeronim su-zaštitnik. Naši su biskupi prošle godine na blagdan sv. Jeronima u povodu Svečeve 1600. obljetnice smrti, otvorili Godinu Riječi Božje i uputili Poslanicu kleru i puku. Kardinal je Vinko pohodio kapelicu sv. Jeronima u Koritima u župi Bosansko Grahovo u Banjolučkoj biskupiji, po tradiciji rodno mjesto Jeronimovo, i otvorio Godinu Riječi Božje pod sv. Misom pred župnom crkvom sv. Ilije proroka u Grahovu, a koncelebrirali su biskup ordinarij Franjo Komarica i pomoćni Marko Semren, župnik don Davor Klečina i nekoliko drugih svećenika u nazočnosti skupine vjernika. Danas završava obilježavanje Godine Riječi Božje, a Riječ se Božja sada treba još zauzetije i proživljavati i naviještati, uza zagovor i čitanje djela sv. Jeronima, jednoga od najvećih prevoditelja i tumača Svetoga Pisma.
Rođenje i obitelj. Jeronim piše za sebe da je rođen u Stridonu, „gradiću što ga Goti srušiše, a bijaše na granici Dalmacije i Panonije". Bilo je to oko 347. godine. Budući da taj gradić nije obnavljan, zameo mu se svaki trag tako da nitko živ ne zna ni gdje je bio, ni je li pripadao više Dalmaciji ili Panoniji. Je li to Grahovo u Bosni,[1] Sv. Petar na Krasu,[2] Žejane i Muna kod Rijeke,[3] Štrigova u Međimurju,[4] koju spominje i papa Nikola V. 1447.[5] Ili je to Stržanj kod Duvna[6] itd.[7] Rođen je u bogatoj kršćanskoj obitelji, ali u djetinjstvu nije kršten. Ocu mu je bilo ime Euzebije, pa se i on tako zvao, a na krštenju mu je u 19. godini dano ime Jeronim, kako se on uvijek i potpisivao. Imao je mlađega brata Paulinijana, koji je postao svećenik i monah, te sestru, kojoj ne znamo imena, a koja je nakon burne mladosti, otišla u monahinje. Jeronim je bio obasut obilnim Božjim talentima uma i odgajan u kršćanskom ozračju, a bio je poprilično teške i vatrene naravi.
Školovanje i krštenje u Rimu. Imućni ga otac Euzebije poslao na studije u Rim da stekne vrhunsku izobrazbu ljudskoga duha. Rim mu je bio i izvanredna šansa za dobro i opasna zamka i napast na zlo. Koliko se uspinjao stupnjevima ljudskoga znanja, posebno grčke filozofije i rimske književnosti na latinskom jeziku, toliko se u neka doba spuštao niza stranu na području ćudoređa i krjeposna života.[8] Sam priznaje kako je skliznuo stazom nemorala. Ali Božja milost čekala je svoj hip, kairos. U jednom trenutku Bog je rekao: Dosta! Teško se razbolio. Uhvatio ga samrtni strah. Počeo je misliti na dušu, na vječno spasenje. Zatražio je sakrament krštenja. S krsnom milošću stalo se vraćati i tjelesno zdravlje. Bijaše to presudna prekretnica na životnoj mu pruzi. Bilo je to oko 366. godine. U trenutku krštenja obećao je da će živjeti kao dobar kršćanin. I pošao je najsmjelijom stazom pokorništva, isposništva i proučavanja Božje Riječi.
Svjetski putnik. Napušta Rim i u Akvileji, sjevernoj Italiji, priključuje se nekoj monaškoj zajednici okupljenoj oko biskupa Valerijana, ali je ubrzo napušta.[9] Zatim prelazi u Galiju, Germaniju. Puno vidio, čuo i puno naučio. Vratio se u svoj stridonski zavičaj i tu prodao svoj dio imetka i odlučio se za monaški život. Samo gdje će se skrasiti? Napustio je Dalmaciju, prešao Traciju, Kapadociju, došao u Siriju.
Sirijski pustinjak. Tu se zaustavio neko vrijeme, a morao je, jer ga je, po drugi put, spopala neka čudna bolest, a on kaže da su se na njega sručile: „sve bolesti koje uopće postoje“.[10] Usavršavao je grčki jezik, stao učiti hebrejski. Zadržao se u Antiohiji gdje je počeo prevoditi Bibliju s grčkoga jezika na latinski i komentirati pojedine knjige Staroga Zavjeta. Prešao je u sirijsku Halkidsku pustinju, južno od Alepa, koja je bila napučena pustinjacima, i tu se neumjereno trapio, bdio, molio: ležao na zemlji, postio, pio samo vodu, jeo ječmen kruh, pokvario želudac, koji traži malo više od vode i ječmenice. Iako je bio u pustinji, nisu ga napuštale napasti iz mladosti, jer čovjek nosi sam sebe svega svoga života. Živio je od rada svojih ruku: pleo košarice i korpice i prodavao ih, poput sv. Pavla.
Antiohijski svećenik. Iz pustinje se vratio u Antiohiju, gdje se upoznao s biskupom Paulinom koji ga je privolio da se zaredi za svećenika, što je on prihvatio ali tako da ne mora obavljati svećeničku službu i ne biti vezan uz neko određeno mjesto, župu. Bilo je to 379. godine.
U Carigradu u učenu društvu. Otišavši iz pustinje i od neukih pustinjaka, našao se u Carigradu u visoku i kulturnu društvu: sa sv. Grgurom Nazijanskim, sv. Grgurom iz Nise, sv. Amfilohijem Ikonijskim, upoznaje se s Origenovim spisima, s Kronikom Euzebija Cezarejskoga, kojega dopunja do 325. godine. Otvara mu se novi svijet tumačenja i Biblije i povijesti. U Carigradu je pribivao I. carigradskom koncilu 381.
Ponovo u Rimu. Zajedno s biskupom Paulinom vraća se u stari Rim, oko 382. godine. Jeronim postaje tajnik pape Damaza, dvije godine. Papa mu povjerava prijevod Biblije na latinski jezik, što je on prihvatio i dovršio. Dopisivao se sa sv. Augustinom. Osnovao je biblijski kružok gdje su sudjelovale neke rimske plemkinje kao Paula, Marcela, Asela, Lea i druge. Rim napušta u kolovozu 385. godine i upućuje se prema Istoku.
Betlehemski pustinjak. Nakon kratka pohoda Egiptu, skrasio se u jednoj betlehemskoj špilji, gdje je pokorničke dane provodio i Bibliju prevodio s izvornih jezika hebrejskoga i grčkoga na latinski, prijevod nam poznat pod nazivom Vulgata, tj. pučko izdanje, koje je i danas, iako revidirano, službeno izdanje na latinskom jeziku u Katoličkoj Crkvi. I brojne biblijske knjige protumačio: Tu je od 386. do smrti 420. proveo 34 godine: Polemizirao je s mnogim uglednicima svoga doba. Gdje je god vidio kakvu herezu ili krivi prijevod Biblije, pobijao je i dokazivao istinitost Božje Riječi. Da je kojim slučajem tada bio Internet, Jeronim bi vjerojatno bio jedan od najčitanijih polemičara svoga vremena. Naviještao je Riječ Božju. Poticao je pustinjake na svet život. Primao hodočasnike koji su posjećivali Svetu Zemlju. Tu je i dogorjela njegova životna svijeća u blizini špilje u kojoj se rodio Krist Gospodin.
Poruke. Prekrasan mozaik u svetištu župne crkve u Skopaljskoj Gračanici: u sredini Krist na križu, s lijeve strane Gospa sa svojim prečistim srcem, a s desne starac Jeronim s perom u ruci razmatra o ljubavi Krista raspetoga. Razmatra o vrijednostima duše i tijela, o Bogu kao vlasniku našega tijela i duše, o vječnosti, koja se dosuđuje našoj duši a nakon Sudnjega dana i tijelu: vječni život ako smo Božje zapovijedi vršili, a vječna osuda ako smo Božje zapovijedi kršili.
Što nama kaže ovaj veliki naučitelj Crkve? On napisa: „Nepoznavanje Pisma znači nepoznavanje Krista“[11] Zato: „Ljubi znanje Svetoga Pisma, pa ne ćeš voljeti strasti svoga tijela“.[12] Jednoj majci piše da će u odgoju svoje djece imati više uspjeha ako ih bude odgajala „primjerom negoli riječima“.[13] Riječi doduše potresu, ali primjeri ponesu!
[1] F. Bulić, Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1920. (Vidi također prevedena na spisi, Split, 1984).
[2] R. Rogošić, Rodno mjesto Sv. Jeronima, u: Nova Revija, 1928., str. 522-567.
[3] Usp. M. Suić, Hijeronim Stridonjanin – građanin Tarsatike, Zagreb, Rad JAZU, 426.m, str. 213.178. Možda nije rodom iz Stržnja, nego iz Žajane kod Rijeke. Žejana bi došla od Eusebiane, bogate imovine Jeronimova oca Euzebija. Ali kako će Panonija graničiti s Dalmacijom kod Rijeke?
[4] Možda je rodom iz Štrigove/Stridona kod Čakovca, kako je još 1752. na latinskom pisao vlč. Josip Bedeković, pavlin, koji je u mjestu podigao crkvu u čast sv. Jeronimu. Knjiga je prevedena na hrvatski: Josip Bedeković, Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju, Zagreb - Čakovec, 2017. Preveo Marko Rašić.
[5] M. Berljak, Bula pape Nikole V. za crkvu rodnoga mjesta sv . Jeronima u Štrigovi, Zagreb, 2019. Tu je donesen prijepis rukopisa bule očuvan u Vatikanskom arhivu, str. 6 i 8; tiskani prijepis rukopisna izvornika iz 2004., str. 9; Bombardijev prijepis iz 1718., str. 10; Bedekovićev prijepis iz 1752., str. 11. I Berljakov komentar Bule, str. 13-70, sa Slikovnim prilozima.
[6] Fra Petar Bakula u svome Šematizmu iz 1867., str. 147, piše da bi Stržanj, na izvoru rijeke Šuice, mogao biti upravo taj Stridon, za koji Jeronim piše da je bio „na granici Panonije i Dalmacije“.
[7] Vidi J. Bratulić, u: Sv. Jeronim, Izabrane poslanice (preveo: I. Marković), 2. izdanje, Split, 1990.
[8] Epistola 22, 7.
[9] https://lanuovabq.it/it/girolamo-un-santo-dal-carattere-difficile
[10] Bratulić, str. XII.
[11] Komentar na Izaiju, prolegomenon: Časoslov, svezak IV., str. 1109.
[12] Epistola 125, 11.
[13] Epistola 107, 9.