Kada je James Joyce, slavni irski i svjetski književnik, u jesen prije stotinu deset godina, stigao na Jadransko more, u grad Pulu, tada glavnu austrougarsku pomorsku bazu, poslao je pismo svome bratu u Dublin i javio mu da je sretno stigao na planirano odredište. Oduševljen Jadranskim morem i gradom u koji je došao, pozvao je brata Johna da ga posjeti, odmori se i vidi ono što nikada nije vidio. Prema sačuvanim podacima, mladi, tada dvadesetogodišnji pisac napisao je: Odmah uzmi zemljovid, pronađi Jadransko more i naći ćeš grad Pulu.

Bit će ti lakše ako te uputim da je to odmah iznad Turske. Nekako s ovim pismom počelo je prošlostoljetno otkrivanje rajskih otoka: Velikih Brijuna, Malih Brijuna, Svetog Marka, Gaza, Okrugljaka, Supina, Supinića, Galije, Grunja, Vange, Madone, Vrsara, Svetog Jerolima i Kozada. Svi se oni nalaze u neposrednoj blizini Pule i u još neposrednijoj blizini svojih „vrata“, malog i pitomoga gradića Fažane.

Prije desetak godina upoznao sam i počeo prijateljevati s obitelji Jurkić. S kolegom Mirkom Jurkićem, odvjetnikom u Puli, njegovom suprugom dr. Vesnom Girardi-Jurkić i njihovim kćerima Tamarom i Kristinom. Kolega Mirko sin je slavnog odvjetnika Mirka Jurkića, koji je dugo vremena obnašao časnu dužnost glavnog tajnika Matice hrvatske, i bratić još slavnijeg likovnog umjetnika Gabrijela Jurkića, a dr. Vesna Girardi-Jurkić sveučilišna profesorica i živa, hodajuća enciklopedija arheoloških istraživanja na području Istre i Brijuna. A osim toga i ministrica u Vladi Republike Hrvatske pri UNESCO-u.

Njihovi dolasci u Mostar, sudjelovanje o organizaciji velebne izložbe Gabrijela Jurkića, pijanistički koncert kćeri Tamare, predavanje kćeri Kristine, inače voditeljice Arheološkog muzeja u Puli, širom su otvorili vrata suradnji dvaju gradova i dviju regija. Na valovima takvih odnosa dogodilo se nešto u što je malo tko vjerovao. Dogodio se veličanstveni koncert pod nazivom „Istra Hercegovini“. Istra i Hercegovina zajedno, mnogima to ni danas nije posve jasno.

Mir rajskih otoka

Vrijeme je godišnjih odmora i neophodnog tjelesnog predaha. Odlučio sam napustiti tradicionalna ljetovanja na Makarskoj ili Dubrovačkoj rivijeri i mir potražiti u brijunskim, rajskim otocima. Naravno, na proputovanju kroz Pulu sresti se i s dragom obitelji Jurkić.

Uzeo sam zemljovidnu kartu i krivudavim putem, punom zavoja i uspona, preko Čitluka, Ljubuškog i Vrgorca došao do spasonosnog raskrižja Ravča i suvremene hrvatske autoceste. Nakon toga sve je bilo drukčije. Jedan trak, jedan pravac i jedan cilj. Nekoliko sati opuštene vožnje doveli su nas do grada Pule, do grada prepunog antičkih spomenika, slavne Arene, do gospodarskog, kulturnog i prometnog središta Istre. I prvog pogleda na Brijunsko otočje.

Dok sam obilazio veličanstvenu Arenu i tražio odgovor na pitanje kako je sagrađeno ovo velebno zdanje, nebo se lagano oblačilo i zaprijetilo dolazećim nevremenom. Samo nekoliko trenutaka kasnije, dok sam se laganim hodom spuštao prema središtu grada, kišu su nanijeli neki hladni, za ovo godišnje doba, neugodni vjetrovi. Bježeći pred olujom ljetnog nevremena, utrčao sam u kafić Miramare. Utrčao, otresao kapljice kiše, i onako zatečen i mokar poželio dugo ostati. Na ulazu u kafić, na podestu pred ulaznim vratima, sa šeširom, na glavi, prekriženih nogu i sklopljenih ruku njegove goste dočekuje i pozdravlja slavni irski i svjetski književnik James Joyce. Podizanjem spomenika Pula se odužila svom sugrađaninu, inače profesoru engleskog jezika, i tako obilježila vrijeme njegova boravka u gradu. Bilo bi lijepo da se uz spomenik slavnom književniku nalazi i spomenik njegovoj djevojci Nori Barnacle, djevojci koja je prije stotinu deset godina došla u Pulu, i u pomorskoj metropoli austrougarskog carstva ostala živjeti sa svojim mladićem. Ova irska gospođica bila je preteča ovovremenih, zajedničkih odlazaka mladih ljudi na godišnje ili neke druge odmore. Kafić u koji sam se sklonio od pobješnjelog nevremena brižno čuva uspomene na istoimeni brod, na sliku kraljice Elizabete kako prije 150 godina polaže kamen temeljac za gradnju tvornice Uljanik, na trofejno oružje austrougarskih ratnika, na dvogled kojim su istarski moreplovci oplovili svijet i osmatrali tek otkrivenu Ameriku. Razgledajući unutrašnjost kafića Miramare i dragocjenosti položene po njegovim zidovima, zaboravio sam na poručenu i već serviranu kavu. I nije mi bilo žao. Kava se može ponovno poručiti, a za ovo vidjeti trebalo bi još jednom doći u Pulu. I malo duže ostati.

Ako kao putnik namjernik niste doplovili brodom ili jahtom, doletjeli avionom ili helikopterom, prije izravnog susreta s Brijunima, morate doći na njegova vrata, u mali primorski gradić Fažanu. Ovo ribarsko mjesto nijemi je svjedok minulih stoljeća, dolazaka i ispraćaja kraljeva i kraljica, princeza i prinčeva, predsjednika i premijera, biskupa i kardinala, slavnih književnika i umjetnika. Istina, u posljednje vrijeme i turista željnih pravog odmora i ugođaja brijunskih otoka.

Vlakić, bicikl ili pješice

Na brodu ili brodiću koji će vas za nekoliko minuta dovesti do pristaništa na Brijunima nema vozila, motora, nema blagodati benzinske civilizacije. Na samom otoku dočekat će vas turistički vlak, malo električnog vozilo i bicikla marke Rog. Na vama je da odlučite: vlak, malo električno vozilo, bicikl ili osobna obuća. Dok brod stišava motore i lagano ulazi u luku Velikog Brijuna, svakog putnika namjernika dočekat će neobične građevine rađene u secesijskom stilu austrougarske primorske arhitekture. Dočekuje ga spremište za četiri mala brodića, La casa dottore-kuća osobnog liječnika vlasnika otoka, te hoteli Neptun, Istra i Carmen, i za vrijeme Josipa Broza Tita uspostavljeni Trg prijateljstva. Preko crvenog tepiha ovog trga prodefilirale su moćne kraljevske krune, silni vladari i veliki umjetnici: Churchil, Hruščov, Gorbačov, Adenauer, Čaušesku, Haile Selasije, Sadat, Saddam,

De Gol, Vili Brant, Brežnjev, Nehru, Naser i stotinu drugih malih, malo većih i najmoćnijih vladara svijeta, slavni umjetnici: Claudia Cardinale, Sophia Loren, Richard Barton, Elizabeta Tailor, Plácido Domingo, Pavarotti, Mario del Monaco, Naomi Campbell, Orson Welles, najveći književnici Miroslav Krleža, Ivo Andrić i drugi nobelovci.

Ovih dana se samo brujalo o dolasku Angeline Jolie.

Smjestio sam se u hotel Neptun i pokušao srediti nagomilane dojmove. Pokušao sam pronaći odgovor na pitanje što je moćne vladare svijeta i kreatore svakog nereda, velike umjetnike i umove vodilo na otok smješten na sjevernom dijelu Jadranskog mora. Tik uz poluotok Istru. Ali i prije svega pronaći odgovor na pitanje gdje sam došao - na Brione ili Brijune. Kako naš „zagađeni“ okoliš zahtijeva objašnjenje na brojna pitanja, potražio sam odgovor i na ovu osobnu dilemu. Što je ispravno reći Brioni ili Brijuni? Istarsko otočje poimenice navedeno u uvodu ovog putopisa, od Velikog Brijuna do Kazade, na talijanskom jeziku naziva se BRIONI. Za vrijeme bivše državne zajednice u pretežnoj upotrebi bio je talijanski naziv otočja, pa tako i naša navika reći, primjerice, ovaj godišnji odmor proveo sam na Brionima.

Međutim, nekoliko međunarodnih dokumenata podržava onaj drugi NARODNI, a ne talijanski naziv otočja kao, npr., Brijunska deklaracija iz 1956. godine o utemeljenju pokreta nesvrstanih, Brijunska deklaracija iz 1991. godine o prestanku rata u Sloveniji. U hrvatskom jeziku udomaćila se riječ grčkog podrijetla „bryon“, ili morska mahovina.

Dakle, ako istarsko otočje želite nazivati talijanskim imenom, kažite Brioni, ako pak hoćete onim pravim, narodnim jezikom, nazovite ga Brijunima. I na koncu jedan savjet: zaboravite na ove razlike, odlučite se i pođite do Fažane, a potom velikim ili malim brodićem, svejedno je, uplovit ćete u rajske otoke. Iznajmili smo malo električno vozilo i pošli u potragu za čarima Brijuna i odgovorom na nametnuto pitanje. U ovom ljetnom putopisu neću se osvrtati na znanstvene ekspertize o tome jesu li otisci-tragovi dinosaura stari 120 milijuna godina. O milijunima godina ovih otisaka, o Rimskom ljetnikovcu starom 2100 godina ne mogu ništa reći. Ali mogu posvjedočiti da ona časna starina, ona maslina sa svojih 1600 godina (posađena u 4. stoljeću poslije Krista) izaziva divljenje prolaznika. I ove godine nosi plodove za izvrsno maslinovo ulje. Kao najstarija maslina Sredozemlja s pravom nosi naziv kardinala brijunskog perivoja. E, kada je to tako, poželimo ovoj „djevojčici“ još mnogo stoljeća. Za vrijeme boravka na Brijunima, malim električnim vozilom, željan mira i spokoja, prošao sam 274 kilometra, upravo onoliko koliko je na otoku asfaltiranih staza za normalan promet vozilima, otočkim tramvajem i biciklima.

Putujući ispod svjetlosnih čarolija starih krošanja, promatrajući ples srndaća, jelena, modrih antilopa, uživajući u ponosnim šetnjama pauna, gazela, šarenih zebri, trospratnih deva i pogrbljenih slonova, osluškujući pjev galeba, dah šume i šapat mora, čovjek mora zahvaliti i reći: Bože, hvala Ti za ovaj dar, hvala Ti za lijepu Istru i neponovljive Brijune. Posljednjeg dana boravka, rano ujutro, odmah nakon objeda pred hotelom Neptun, s gospođom Danicom, živahnom, veselom Istrankom, i njenim brodićem Laguna pošli smo u obilazak Malih Brijuna i drugih 12 otoka. Do otoka na kojemu je ljetovala princeza od Monaka nismo mogli doći, jednako tako ni do onoga na kojemu je bio smješten premijer slovenske vlade.

Titov cadillac

Naravno, nismo mogli ni do otoka Vanga, otoka na kojemu se nalazi Titova vila, njegovi vinogradi, podrumi i voćnjaci. Prolazeći pored otoka sv. Marka, gospođa Danica ispričala nam je neobičnu priču i „požalila“ se kako na tome mjestu, u prolazu širokom tek stotinjak metara, često mora usporiti vožnju, a nekada i sačekati dok ne prođe „obred“ jutarnjeg plivanja jelena i srndaća. U povratku, ispred muzeja Tito na Brijunima zatekli smo oveću skupinu znatiželjnih turista. Razgledali su i fotografirali se uz parkirani sadilac-cabriolet. To zanimljivo vozilo, neobično po svojoj dužini i širini, po unutarnjem uređenju i vanjskom izgledu, davne 1952. godine darovao je Josipu Brozu predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Zanimljivo je to da ovo unikatno vozilo nije vidjelo drugih putova osim onih brijunskih. Nažalost, uz ovo vozilo nije bilo „zlatnih kočija“ što ih je istoj osobi darovala engleska kraljevska obitelj. Krije li se u ovom „skromnom“ voznom parku odgovor na moje pitanje s početka ovog putopisa. Ni danas nisam siguran. Ali siguran sam da je ljepotu brijunskih otoka u svom stihu najljepše opisao pjesnik Matko Laginja:

„Četrnaest smaragdnih očiju k nebu,

s Jadrana modrog odaslalo sjaj,

To odraz je sunca što ponavlja svijetu,

Brijuni su spomen na zemaljski raj.“

Nakon desetodnevnog putovanja vratio sam se u Mostar. Kolegica Ana Primorac je na godišnjem odmoru, a u ured su pristigle brojne obveze. Zatekao sam ljubazno pismo Mihe Kozinca, predsjednika Odvjetničke zbornice Slovenije. Bio je to poziv za svečanu akademiju u povodu Dana slovenskog odvjetništva, koja će se, sredinom mjeseca rujna, održati na Bledu. Evo sjajne prilike, pomislih. U povratku ću autocestom preko Ljubljane i Kopra do Pule i ponovno biti u prilici radosno uzviknuti: Dobro jutro, Istro mila.

Do neke nove prilike ili novog povoda srdačno vas pozdravljam...

Europski gigant na koljenima. Direktor dao ostavku dan nakon zahtjeva za stečaj, a evo kako je sve krenulo po zlu