Budim se u hotelskoj sobi, na vješalici visi skijaško odijelo, a kroz prozor vidim samo bijele borove i gusti snijeg kako neumorno pada. Treba mi nekoliko trenutaka da lociram gdje sam, jer nakon 10 godina putovanja to mi se neki put zna dogoditi, u pravilu je ista slika, samo svaki put drugi prostor. Lake Louise, Kanada! Trajalo je možda pet sekundi. Iz hodnika čujem glasove japanskih turista, a kad sam izašla iz sobe - kaos. U sljedećih 10 dana taj će hotel od 900 soba biti topli dom za cure i dečke koji ovdje voze spust i super-G. Redovito se gubim u hotelu tražeći restoran, a svako toliko iza ugla naletim na improvizirani prostor za trening, bicikle, utege, sprave za ravnotežu, strunjače i ostale rekvizite kao u pravoj teretani. Uz jedinu razliku što se nalaze nasred jednog od stotinu hotelskih hodnika. Temperatura je -10 stupnjeva, vjetar puše, ali Kanađanima nije frka:
– Ma ovo je još i toplo, lani je bilo -51, svi smo se smrzavali – priča mi djevojka iz organizacije. "Movember" je u punom jeku, što znači da puno skijaša cijeli mjesec pušta brkove i sada izgledaju kao da su ispali iz nekog filma iz '80., ali time podižu svijest o raku prostate. Mene čeka novinarski posao za FIS, a kako se nisam privikla na vremensku razliku zbog jet-laga, radim oko pet ujutro...
Preuzeto sa www.vecernji.hr
