Prošle su godine, ali osjećaj je uvijek isti. Tjedan dana prije uhvati me grč u srcu i u grlu. Predosjetim ja to. I kad ne znam koji je datum, moja duša zna. Drago mi je da ljudi dođu i da se sjete. Da obilježe stradavanje ljudi, jer to je sve što je ostalo, priča nam Ajka Crvelin, majka i supruga dvojice vatrogasaca poginulih na Kornatima 2007. godine, kada je poginulo 12 vatrogasaca.
Sreli smo je na ulicama Tisnog ispred frizerskog salona kako strpljivo čeka frizerku.
- Evo došla sam oprati kosu, čekam red. Sijede neću piturivati, nemam novca, samo ću oprati kosu da sutra budem uredna. Dođe 40 kuna, to si mogu priuštiti - kaže Ajka.
S gašenja požara na Kornatu nisu se vratili njezini voljeni Ante (24) i Ivica Crvelin (52) i njihovi kolege Marko Stančić (16), Hrvoje Strikoman (18), Gabrijel Skočić (19), Ivan Marinović (32), Dino Klarić (33), Tomislav Crvelin (23), Karlo Ševerdija (17), Josip Lučić (19), Ante Juričev Mikulin (22) ni Marinko Knežević (52).
- Otići ću sutra na mimohod, ali na Kornat više ne idem. Teško mi je prohodati to kamenje po vrućini, zbog tlaka, šećera i živaca, a teško mi je i u duši. Ipak, voljela bih da mogu otići, želja mi je to. Već tri godine nisam bila ... - kazala je za 24sata.
- Jako teško se nosim s tim. Vraćaju mi se slike u glavi. Sanjam ih, vidim ih pred očima. U snovima mi nikad nisu mučne stvari, samo lijepe. Sanjam kako je bilo prije i kako smo se zajedno smijali - govori nam hrabra majka i supruga dok lagano jugo mreška valove ispod tišnjanskog pomičnog mosta i najavljuje neveru koja se tek sprema. Zbog tog nevremena odgođen je posjet mjestu stradanja na Kornatima.
- Kako živim? Nikako, jadno i bijedno. Imam suprugovu mirovinu, koja je jako mala, pa jedva preživljavam. Prije tri i pol mjeseca umrla mi je mama od 94 godine. Dotad sam se imala o kome brinuti. A zajedno smo koristile i njezinu socijalnu mirovinu, pa smo izlazile na kraj - priča nam Ajka.
Kaže da odštetu za poginule vatrogasce nisu dobili, jedino 220.000 kuna za duševne boli po poginulom vatrogascu, što je davno otišlo... Pitamo za sina, što je htio postići prije nego što mu je život zaustavljen u cvijetu mladosti.
- Ante je bio veliki sportaš, igrao je profesionalno odbojku u Šibeniku, planirao je i igrati košarku u Osijeku. Sve je već bilo spremno, trebao je samo još spustiti svoj potpis na papir i početi igrati. Ali ni potpisa, ni igre... - zastala je majka u pola riječi, a pogled joj je odlutao.Pitamo je kako se nosi s tim što nisu ni pronađeni ni kažnjeni odgovorni.
- Osjećam se jako jadno zbog toga. Poginulo je 12 ljudi, a da nitko nije odgovoran za to, pa to nema nigdi na svitu, nigdi! Zapovjednik Dražen Slavica je imao propusta, i to puno, ali nije on glavni krivac. Njega krivim što nije poslušao moga muža ako mu je rekao ‘Zapovjedniče, idem ja, sina mi ostavi’. I nije istina da je sin jedva čekao ući u helikopter. Nije mu bilo prvi put da se vozi. Nije bio lud za tim da se vozi u helikopteru - kazala nam je Ajka te dodala da ne vjeruje da ih je progutao eruptivni požar.
- Ono malo požara trave, pa to bi bila i ja preskočila! Helikopter je morao udariti u stijenu i prolio se kerozin po njima, to ih je, vjerujem, dokrajčilo. Nema šanse da je bio eruptivni požar, nema govora, ‘iljadu posto! Sve je od početka išlo krivo pa je krivo i naopako završilo. Trebala je biti dodatna istraga, trebalo je naći odgovorne, ali oni sve po svoju i dan danas se ništa ne zna i nitko nije odgovoran - negoduje majka i supruga.
Dolazi njezin red za uljepšavanje, pa se pozdravljamo. Iza nas ostaje spomenik s imenima stradalih. Pored njega kaciga i vatrogasni autić. Gore lampioni za 13 godina tuge u Tisnom.
