Spreman sam svakog momenta umrijeti, ali u trenutku kada bi me metak pogodio, vjerujem da bih ubio onog koji je pucao. Smrti se ne bojim, a svaki čovjek treba biti oprezan čak i kada prelazi preko pješačkog prijelaza. A ja sam prilično oprezan čovjek.
Riječi su to, pomalo proročke, koje je u rujnu 2003. novinaru Globusa, netom po izlasku iz zatvora, nakon što je oslobođen optužbi za ubojstvo Veselina Marinova, doušnika HIS-a, izgovorio prošli tjedan likvidirani Vinko Žuljević Klica. A taj oprez, o kojem je Klica prije 12 godina govorio novinaru, po svemu sudeći u međuvremenu je nekamo nestao. Ili je nestao barem tog nedjeljnog jutra kada je Klica odlučio da će na misu otići sam. Podatak je to koji su očito dobro znali i njegovi ubojice...
A iz te surove stvarnosti ispada da gotovo nijedna likvidacija s mafijaškim predznakom – izuzev likvidacija dvojice bossova Zlatka Bagarića i Vjeke Sliška te donekle ubojstva novinara Ive Pukanića i Nike Franjića – nije razriješena. No u ova dva posljednja slučaja nisu otkriveni naručitelji, već samo neposredni izvršitelji. Što se tiče Bagarića, razrješavanje tog ubojstva prije se može pripisati činjenici što je ubijen pred očima policajca, koji su, zgodno ili ne, zaboravili razoružati sve sudionike incidenta koji je prethodio ubojstvu “kralja zagrebačkog podzemlja”...
Priču o najsurovijim mafijaškim likvidacijama i intervju s najpoznatijim švedskim autorom krimića Jensom Lapidusom čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
