Županijski sud u Bihaću jučer je izrekao nepravomoćnu presudu u slučaju “Paviljon”, kojom je Emin Pivić osuđen na 13, a Fikret Seferagić zvani Đuka i Muharem Tutić na po 11 godina zatvora zbog četverostrukog ubojstva počinjenog 1993. na Gradskoj otoci u Bihaću. Presudu je bivšim pripadnicima 5. korpusa Armije RBiH obznanila sutkinja Fikreta Hadžić, a izricanju nisu nazočili optuženi ni njihovi branitelji, dok je optužnicu zastupala tužiteljica Envera Osmanović, piše Večernji list BiH.
‘Nedostupni’ u Bihaću
- Obitelji poginulih, kao i oštećeni Enes Tutić upućeni su na parnični postupak radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva - navela je u obrazloženju ove presude sutkinja Hadžić, napomenuvši da je po preuzetom zakonu predviđena kazna za ovo kazneno djelo od 10 do 15 godina zatvora. Trojica optuženih su više od 20 godina bili nedostupni bh. pravosuđu, iako su sve vrijeme živjeli u Bihaću. Jedino je Pivić izvjesno vrijeme bio u bijegu izvan BiH, a čitav slučaj je više od dva desetljeća bio tabu-tema. Inače, Pivić već ranije bio osuđen na tri godine, jer je 13. listopada 1996. u kafiću “Ismar” bio jedan od aktera koji su teško pretukli Nedžada Bajrića, poduzetnika iz Cazina. Pivić je tada izbjegao zatvorsku kaznu napustivši BiH. Nagađalo se da je vrijeme provodio u jednom selu na tromeđi Makedonije, Srbije i Albanije
Podsjetimo, kobnog 20. lipnja 1993. oko 3.30 sata, u montažnom ugostiteljskom objektu Paviljon u unakrsnoj vatri iz dugih i kratkih cijevi izrafalani su Rasim Alagić zvani Rasi, poznat kao osoba s kojom se nitko nije smio zamjerati, te Adem Tutić, Arif Begić i Nisveta Abdagić zvana Ceca. Pokazat će se da je smaknuće trojice rezervnih policajaca (nesretna djevojka bila je kolateralna šteta i kao svjedok masakra nije mogla ostati živa) u ratnoj ljetnoj noći opkoljenog Bihaća bilo sudbonosno za sveukupne odnose u Krajini. Tako se ovaj zločin povezuje i s tragičnim događajima krajiške ratne podjele na “abdićevce” i “korpusaše”, ali i sukobom ratnih profitera.
Pandorina kutija
Naime, u to vrijeme vladala je podjela bihaćke policije na tzv. autonomaše koje vodi Žile Saračević, načelnik CSS-a Bihać, i legalne opcije čiji su predstavnici Zijad Kadić, Irfan Felić i drugi na čelu s Mirsadom Veladžićem. Abdićev prvi policajac Saračević istjeruje “legaliste” iz zgrade CSS, a kao njegovi “tjelohranitelji” slove ubijeni Rasim Alagić, Adem Tutić i Arif Begić. Poznavatelji tadašnjih događaja u Okrugu Bihać mogućim ocjenjuju i to da bi se rasvjetljavanjem ovog zločina otvorila Pandorina kutija drugih misterioznih smrti, poput pogibije Irfana Ljubijankića, ratnog ministra vanjskih poslova RBiH, i generala Izeta Nanića, zapovjednika 505. bužimske brigade. Kako se spominjalo, istoga dana kada se dogodilo četverostruko ubojstvo održana je sjednica Okruga Bihać na kojoj je Ljubijankić žestoko kritizirao počinjeni zločin, nakon čega su vojnici Izeta Nanića uhitili četvoricu osumnjičenih (Safet Vardić je u ratu poginuo, op.a), koji su kasnije pušteni. Smrti Ljubijankića i Nanića nikada nisu rasvijetljene.
