Pjesmom “Jelena”, za koju je napisao tekst i glazbu te je posvetio kćerkici, Dalibor Prochazka, svestrani kutinski kantautor, osvojio je prvo mjesto na Zadarskom festivalu.
Prošle je godine na istom festivalu dobio nagradu za najbolju glazbu za pjesmu “Hvala ti”. Dalibora, 35-godišnjeg učitelja razredne nastave, glazbenika, pjevača, tekstopisca, osim ljubavi prema glazbi prati i neobična priča. Naime, prije 17 godina doživio je kliničku smrt koja je uvelike promijenila i obilježila njegov život.
– Imao sam 18 godina, išao sam u četvrti razred srednje škole. Bio je prosinac. Usred bijela dana dogodila mi se nesreća. Zbog neispravnog plinskog bojlera, u kupaonici sam, dok sam se tuširao, pao u nesvijest.
Povratak, strah i stid
– Sjećam se buđenja u bolnici... Posljednji trenutak svijesti iskoristio sam da na prozorčiću oslobodim mehanizam za otvaranje. Sasvim slučajno tuda je prolazio moj prijatelj Domagoj Kobelščak. Uspio je ući kroz taj prozorčić iako se činilo nemogućim. On me spasio! Dandanas smo prijatelji, surađujemo i poslovno jer za mene radi vrhunske spotove. Radio je i kao animator na najavnoj špici za Oscara 2007. godine – prisjeća se Dalibor dana kada je umalo umro.
Kada se drugi dan probudio u bolnici, liječnici su mu kazali da je doživio kliničku smrt i da je pri povratku u život pred liječnicima, majkom, bakom, djedom i prijateljem vikao: Bože, živ sam! Bože, živ sam! Tijelo mu se trzalo kao da je uključeno na struju.
– Sjećam se i osjećaja koje sam doživio u kliničkoj smrti. Nevjerojatnom brzinom neka me sila usisavala prema gore. Osjećao sam strah i stid jer sam znao da idem na mjesto gdje će se pred milijardu ljudi projicirati moj život u najsitnijim detaljima i da se ništa ne može skriti, čak ni misli – iznosi Dalibor svoje nevjerojatno iskustvo.
– Nakon tog događaja, moj je život postao košmar u kojem sam se tražio. Osjećao sam što drugi ljudi misle te predosjećao neke stvari, posebno one loše – kaže Dalibor. Tako je jednom, u ratno vrijeme, izašao u diskoklub.
– Slutio sam da će se nešto strašno dogoditi zbog velikog straha koji nisam mogao zatomiti. I zaista, nepoznati je muškarac repetirao pištolj, uperio ga u moga prijatelja i priprijetio mu da će ga ubiti – prisjetio se Dalibor.
– Prepoznajem namjere ljudi, znam kad lažu, intenzivno ih doživljavam i vidim njihove misli. To je bio jedan od razloga što sam počeo pisati pjesme. Po mjesec dana ne bih izlazio iz kuće, a kada bih kratko i izašao, susreti s ljudima bili su toliko intenzivni da nisam mogao izdržati te bih se vraćao kući i tjednima pisao. Imam petnaestak bilježnica ispisanih u trećem licu. Razmišljam da izdam knjigu o tome – kaže Dalibor. Zbog ovakvog tempa bioritam mu je poremećen, no s godinama se uspijeva nositi s time.
Ljudi koji su doživjeli iskustva poput Daliborova često se okreću duhovnijim stvarima i umjetnosti pa ne iznenađuje što se i on intenzivno posvetio glazbi te postiže izvrsne rezultate. Ona je njemu, kaže, najbolja terapija, osigurava mu mir. Iako je i prije kliničke smrti bio vjernik, sada, kaže, zna da duhovni svijet i život poslije života postoji.
Djeca su mu inspiracija
Bez toga život na Zemlji ne bi imao smisla. Duboko je uvjeren u pobjedu dobra, uz napomenu da bi nam već sutra svima bilo bolje kada bismo rekli da ćemo biti zahvalni za život, sretni i pošteni.
– Trudim se da upravo to donesem svojom glazbom i pjesmom, istinsku i tihu radost, a ne veselje koje nekoga penje na stol. Iako sam svjestan činjenice da se teško probiti s takvim pjesmama jer živimo u društvu obrnutih vrijednosti, ne želim odustati. Kada bi sutra u novinama izašlo da sam suprugu prevario s časnom sestrom, postao bih popularniji, bez obzira na pjesme. Međutim, više mi je stalo do jednog pravog slušatelja nego do tisuća koje bi me došli vidjeti zbog skandala – objašnjava Dalibor, otac troje djece, djevojčica od sedam i dvije godine te sinčića od osam mjeseci. Dalibor glazbi pristupa na poseban način te ljubav prema njoj prenosi djeci na satovima glazbenog odgoja. U školu donosi bubnjeve, klavijature, gitaru... kako bi djeca došla u neposredan dodir s glazbom. Misija mu je, kaže, naučiti ih kako prepoznati pravu glazbu jer ona nije samo pitanje ukusa, kako oni misle, nego i mentaliteta. To je, dodaje, težak put jer u poplavi turbofolka, koji najčešće slušaju, teško se probijaju pravi taktovi, ne samo glazbe nego i života.
– Po prirodi sam tvrdoglav, ne odustajem lako i uvjeren sam da ću u većini namjera uspjeti – zaključio je Dalibor Prochazka.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
