Pred put u Irsku imao sam neke predrasude o ovoj otočnoj državi na zapadu Europe. Već pogled iz zrakoplova uvjerio me kako naziv zeleni otok savršeno pristaje Irskoj, osobito kad sam se našao na tlu. Nigdje ni jedne spaljene travke ili uvenula lista kao kod nas. Sve, baš sve je zeleno, procvjetalo, svježe... Kao da je početak travnja, a ne kraj srpnja.

Takvo što sam očekivao, ne samo ja, nego i tridesetak Širokobriježana koji su stigli u glavni grad Dublin na utakmicu Europske lige St. Patrick’s – Široki Brijeg. No, očekivali smo maglu, prohladno vrijeme i kišu, a dočekao nas je topao sunčan dan. Ulice Dublina uistinu djeluju romantično s građevinama u tipičnom irskom stilu, redom zidane od kamena specifične sive boje. Središte grada je predivno, živo, nekako toplo i prijatno. Kao i u susjednoj Velikoj Britaniji, i u Irskoj se vozi lijevom stranom ulice. London je poznat po crvenim autobusima, Dublin po dvokatnim autobusima šarenih boja, s otvorenim gornjim katom načičkanim putnicima. Da nije autobusa i drugih vozila, brojnih reklama i uličnih prodavača svega i svačega, dojam bi bio da smo u 15. ili 16. stoljeću.

Posebno impozantno djeluju brojne crkve, kojih u središtu Dublina ima pedesetak, a grad ih ukupno zajedno s kapelicama ima blizu tisuću. Najpoznatija je crkva sv. Patricka, pa crkve sv. Trojstva, sv. Jakova, sv. Katarine... A tu su i brojni muzeji, te dvorci, od kojih je najljepši dublinski dvorac građen početkom 13. stoljeća. Središte grada prepuno je banaka, za koje smo čuli da ih je većina pred propašču. Zgrade u kojima su smještene djeluju kao dvorci, pa su neke od njih pod zaštitom UNESCO-a. Za Irce kažu kako su veliki katolici, ali smo saznali kako se u posljednjih dvadesetak godina stanje promijenilo, pa je tek oko petnaest posto praktičnih katolika, dok ostali vjeru doživljavaju hladnije. Domaćini kažu kako je to posljedica gospodarskog procvata i industrijalizacije nakon ulaska u EU (1977). Ali, posljednjih godina i Irska se našla u gadnoj recesiji. Irci su poznati i kao veliki domoljubi, ljudi snažnih karaktera, ponosni i žestoki u svemu. Vole pjesmu, dobru kapljicu, jako su društveni. Ako je u Dublinu nešto odbojno to su visoke cijene svega i svačega. Isto je u hotelima, trgovinama, restoranima. Nas šestorica ručali smo u tipičnom irskom restoranu Oliver st. John. Prošli smo kroz prizemlje, gdje se svirala i irska glazba uživo, a izvođači su bili u narodnim nošnjama, pa uskim stubama stigli na kat. Golemi krvavi odresci ponos su svih irskih restorana, pa i ovoga. Nije nam puno zasmetalo što je odrezak bio debeo 5 – 6 cm, niti što je krvav, mada su naši želuci navikli na drugačiju hranu. A i prilog od neizbježnog krumpira, povrća i tjestenine dobro je prijao uz čuveno crno pivo Guiness, jedan od irskih brandova. Guinesova tvornica nalazi se u središtu Dublina uz rijeku Liffey. Rijeka je potpuno odudarala savršeno čistih ulica. Više je sličila na tintu ili tuš, u kojoj, sigurni smo ni najotpornija bakterija nije imala izgleda preživjeti.

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?