U osam mjeseci koliko živi i radi u Kataru Nikoli Medvidoviću, ekonomisti iz Imotskog, prošli je vikend bio jedan od najljepših. Temperatura se spustila na ugodnih tridesetak stupnjeva, a on je osim posla dobio priliku i za izlazak. Nije bio jedini koji se tako osjećao. Na otvorenju hrvatskog veleposlanstva u Kataru, osim gostiju iz Hrvatske predvođenih predsjednikom Josipovićem, našla se i većina Hrvata koji su zaposleni u toj arapskoj državi.
Nikome državljanstvo
Njihov se život uglavnom svodi na posao i međusobno druženje. Katar je sa sto tisuća dolara po glavi stanovnika i golemim zalihama nafte i plina najbogatija država svijeta i jedno od vodećih svjetskih gradilišta. Plan im je do 2030. godine u zemlju uložiti 400 milijardi dolara. Stvaraju se novi gradovi, gradi devet klimatiziranih stadiona za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. godine, desetine novih hotela sa 70 tisuća soba, kilometri autocesta kroz pustinju. U prosperitetu Katara zasad sudjeluju rijetke hrvatske tvrtke, a u Dohi trenutačno radi samo 300 Hrvata, većinom na teškim poslovima u građevini. Kap je to u moru života koji buja i raste u državici na poluotoku unutar Perzijskog zaljeva. Direktni let od Zagreba do Dohe traje oko pet sati, a vrući pustinjski zrak koji vas dočeka nakon izlaska iz aviona nije prvi šok na koji će naići netko tko prvi put dolazi u Katar. Doha je primjer grada koji pokazuje da novac može biti jači i od prirode – pustinjski pijesak tek se tu i tamo nazire na rijetkim površinama koje ne pokriva beton, trava ili bujni parkovi sagrađeni posljednje desetljeće. Pijesak odnosi pobjedu samo u razdoblju šamala, poznatog pustinjskog vjetra čije pješčane oluje tada paraliziraju grad. One su, očito, upozorenje domaćinima da će nafta i plin jednog dana nestati, a pijesak će ostati vječni suputnik ljudi koji žive na tom prostoru.
Katar je 60-ih godina prošlog stoljeća imao samo dvjestotinjak tisuća stanovnika, beduina i arapskih plemena koji su živjeli od uzgoja datula, lova ribe i izlova bisernih školjki. Crno zlato je uz novac donijelo i priljev stanovnika raznih vjera i rasa te veliku promjenu u načinu života.
Danas Katar ima 1,8 milijuna stanovnika, većinom u Dohi. Grad se planski širi, a cilj je da do kraja ovog desetljeća primi dva i pol puta više ljudi nego što ih sad ima. Standard je gotovo besprijekoran za one koji novca imaju: široke ulice, brojne poslovne i stambene zgrade, trgovačke i šoping-zone, jeftin benzin i cijene hrane niže i od europskih, besplatno zdravstvo, elitne škole, visoka sigurnost i skladan suživot između došljaka i autohtonog stanovništva. Zapadnjaci mogu dobro zaraditi, no organizacije za ljudska prava često prigovaraju zbog gotovo ropskih uvjeta u kojima rade građevinari iz Indije, Pakistana, Kine. Katarsko državljanstvo ima samo 160 tisuća izvornih Katarana. Čim se rodi Kataranin od svoje države dobiva bankovni račun i stalna mjesečna primanja koja mu omogućuju lagodan život, pa ne čudi da se na globalnoj listi milijardera nalazi 22 tisuće Katarana.
Amerikanizirali se
Status ostalih stanovnika Katara ovisi o tome koliko znaju i što mogu ponuditi toj perzijskoj zemlji kojom četvrto stoljeće upravlja obitelj Al-Thani. Procvat Katara pripisuje se aktualnom emiru, šeiku Hamadu bin Khalifi Al-Thaniju, koji je 1995 preuzeo vlast od svog oca. Emir je svjestan da nafta i plin nisu neiscrpni te je odlučio brzom urbanizacijom i ulaganjem petrodolara diljem svijeta osigurati blagostanje lojalnim mu podanicima i u eri nakon nafte. Islamsko pravo daje osnovu življenja, ali amerikanizacija izvire iz svakodnevnog života Dohe koji se i za ljetnih sparina – na 60 stupnjeva Celzijevih i 90 posto vlage, i sada zimi na idealnih 30 stupnjeva – uglavnom odvija u zatvorenim klimatiziranim prostorima i šoping-centrima.
Nestaje tradicija
Strancu će prvi dodir s orijentalnim načinom života donijeti odlazak na Suk Vakif, nekadašnju trgovačku zonu beduina, a sada bazar s desecima kafića u kojima se puši šiša, vodena lula za pušenje duhana s voćnim ukusima, nude suveniri ili kušaju tradicionalna jela koja prodaju Arapkinje odjevene u agayu, crnu dugačku haljinu. Ujedno je to jedini prostor gdje putnik namjernik može doći u kontakt s arapskim ženama. Glavna su radna snaga u Kataru stranci. Za strankinje ne postoje stroga pravila odijevanja, i to se u Suk Vakifu i vidi, ali lokalno se stanovništvo drži svojih običaja.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
