Crni tjedan započeo je slomom na burzama, a ozbiljni gospodarstvenici već su počeli ‘kovati’ planove kako sa što manje štete preživjeti novu krizu. S većinskim vlasnikom tvornice Munja, Ivanom Miloložom, inače Livnjakom, razgovarali smo o gospodarstvu, odnosima BiH i RH te neizostavno o politici budući da životno prati sva zbivanja u BiH.
Svjetske burze dionica najavile su novi crni scenarij. Kako se to odražava na poslovanje Vaše tvrtke, kao i može li se procijeniti razvoj događaja?
Sve što se događa u financijskom sektoru, automatski će se odraziti na gospodarstvo. Ako ste u gospodarskim tijekovima, ne možete poslovati izvan tih okvira. Za sada imamo ozbiljan alarm i moguće je da ćemo imati crnji rasplet nego onaj koji se nazirao 2007. godine ako se nešto ozbiljnije ne poduzme. Međutim, sada je puno teže poduzeti mjere nego što je to bilo ranije. Na sreću, na naše poslovanje to nije u većoj mjeri utjecalo jer imamo drukčiji vid poslovanja.
Na što konkretno mislite?
Išli smo jednom razumnijom logikom u kreditiranje i financijsko poslovanje. Nismo se zadužili kada je bila povoljnija pozicija oko kreditiranja kroz švicarske franke, a nismo kupovali niti prodavali dionice u smislu špekulativnog nastupa. Sve je to za nas bilo povoljnije, ali to međutim ne znači da se na naše poslovanje neće odraziti recesijski udari.
Neki kažu da je kriza potop, a drugi nova prigoda. Vaša tvrtka Munja je za vrijeme prve krize imala goleme probleme, koji su graničili s elementarnom nepogodom. Svejedno ste se izvukli. Što je recept za takvo što?
Mi poslujemo na svjetskome tržištu sa 70 posto naše proizvodnje. I prije prve krize smo naslutili ta gibanja, zbog čega smo se navrijeme prilagodili. Ali točno je da smo zbog toga, ne elementarne krize nego zbog elementarne gluposti i političkog sukoba Rusije i Ukrajine oko plinovoda, što je uostalom bilo stanje u većem dijelu Europe, kao odgovor dobili golemi problem s opskrbom plinom. Najprije redukcijama, a onda i potpunim isključenjem plina, nanesene su nam goleme štete. Dvije godine nismo mogli uspostaviti normalnu proizvodnju, a zbog toga nećemo se oporaviti u pravome smislu za deset godina. Kada vam netko nanese 50 milijuna štete, onda je to stravična činjenica. Mi smo zbog toga novu tvornicu, koju smo upravo obnovili, morali ponovno obnavljati. Svi su nam vitalni strojevi uništeni upravo zbog ove ‘elementarne nepogode’.
Gospodarstvenici krešu troškove, a država koja je također pogođena krizom to ne čini. Zašto nemamo hrabre politike i političare koji su to spremni provesti?
Nažalost otkada radim, na ovim prostorima je stanje stalne krize. Od 1981. kada se dogodio prvi tektonski ekonomski poremećaj, ovdje imamo slično stanje. I ona država, kao i ova nije promijenila način razmišljanja da se ne može živjeti bez vođenja računa o troškovima. Ako isključimo godine rata kada je opstojnost naroda i vitalnost života bila najvažnija, onda je u ostalome razdoblju uglavnom dominiralo politikantstvo uskih interesa pojedinaca ili interesnih skupina. Nikada se nije vodila strategija, bez obzira koji je to prostor bio, a govorim o dva prostora kojemu dominantno gravitira hrvatski narod, o tome kako povećati produktivnost, smanjiti troškove i sve što znači vitalnost za jedan prostor za jedan narod.
Imate li dojam da je u hrvatskome društvu važnije što će o nečemu reći Europa nego poduzeti mjere da se poboljša status radnicima, umirovljenicima, običnim ljudima?
Nama je kroz povijest uvijek bilo dominantno važno što će tko o nama reći. Kada nemate državu više stotina godina, uvijek se obazirete na druge. Međutim, mi smo malen narod. Ne možemo diktirati određene tijekove, ali i ne možemo biti niti izolirani. Ali ono što možemo jest postaviti strateške, vitalne interese i provoditi ih. I ovih smo dana svjedoci što se događa kada Hrvatska izađe sa svojim stajalištima o povijesnim činjenicama. Svi u okruženju zbog toga imaju prigovore. Unatoč svemu, Hrvatska mora imati svoj stav i nametnuti domicilne interese.
Kod bh. Hrvata postoji strah i nada oko hrvatskog ulaska u EU. Kako gledate na strahovanja da Hrvati budu ostavljeni, a s druge strane da RH unutar EU bude u stanju snažnije zaštititi položaj Hrvata u BiH?
Hrvatska i Hrvati su dio napredne Europe i to nitko ne može promijeniti. Ulazak RH u Europsku uniju je neminovnost. Hrvatska niti može niti smije biti dio neke druge integracije osim ove demokratske zapadne Europe. No, EU će donijeti i nešto što hrvatski ljudi ne očekuju. Uz brojne pogodnosti o kojima se često govori, donijet će i ekonomske probleme. Kada su u pitanju Hrvati u BiH, mislim da će tu situacija biti puno bolja zbog ojačanog utjecaja Hrvatske na ovome prostoru. To znači i otvorena vrata za BiH, a ponajprije za Hrvate u BiH. Bez obzira koja politička opcija bude na vlasti, Hrvatska mora prestati s politikom koja je bila do prije dvije godine jednog pasivnog promatranja što se zbiva s Hrvatima u BiH.
S obzirom na očekivane promjene carinskoga režima ulaskom Hrvatske u EU, je li realno očekivati ‘seljenje’ gospodarskih pogona u BiH i može li tu država biti potpora?
Država bi morala prije svega imati strategiju oko toga. Međutim, želim naglasiti da nijedna zemlja ne brani carinama ili barijerama svoje tržište. Moramo se okrenuti hrvatskom proizvodu s jasnom državnom strategijom. Na taj način možemo pomoći cijelom hrvatskom biću. To podrazumijeva izgradnju pogona i pokretanje proizvodnje na ovim prostorima što bi trebao biti strateški interes države i gospodarstvenika. To je apsolutno sukladno i tome što će EU donijeti s obzirom na postojanje određenih carinskih barijera.
Nedavno je Sabor prihvatio Zakon o Hrvatima izvan RH. Kakva su Vaša očekivanja od ovoga zakonskog okvira koji se vidi i kao prostor za kulturnu integraciju Hrvata u RH, BiH i iseljeništvu?
Ova poruka iz Hrvatskog sabora je stigla nakon godina suše nakon što su Hrvati iz BiH i dijaspore bili svedeni na neželjene goste ili dovedeni u poziciju biračke mašinerije. Presretan sam da se počelo raditi na zaustavljanju razjedinjenosti Hrvata koja je zbog političkih razlika razjedala hrvatsko tkivo. Mi ne bismo dobili ni rat da nije bilo potpunog ujedinjenja Hrvata. Međutim, jedna čudna, nerazumna politika koja se vodila osam-devet godina nakon 2000. i marginalizacija dijaspore je dovela do toga da smo gotovo prekinuli sve veze. Zato sam presretan zbog zaokreta koji se dogodio.
Rekli ste da očekujete zaokret u općoj politici, ali ove godine su izbori u Hrvatskoj. Očekujte li da bi to moglo ponovno stvari vratiti u negativnu krajnost?
Mislim da su stvari u Hrvatskoj evoluirale. Hrvatska je prošla jednu svoju katarzu u posljednje dvije godine. Ide krupnim koracima naprijed i to je nezaustavljiv proces prije svega u svijesti čovjeka. I moja je procjena da će izbori u ovoj godini biti potpuno drukčiji. Nijedni izbori neće biti kao što su bili jer naprosto su okolnosti drukčije. Više ne pričamo o pitanjima sigurnosti jer smo članica NATO-a i sada dominira gospodarsko pitanje. Bez obzira na političku opciju, Vlada koja ne bude provodila ono što je obećala u vremenu kampanje neće dočekati kraj mandata. Gospodarstvo je sada za Hrvatsku ključno pitanje za njezino pozicioniranje. U tome pravcu svatko tko ozbiljno pledira pobijediti na izborima, mora imati na umu ozbiljne izazove koji slijede.
RH korača naprijed, no BiH nije. I njemački ministar ekonomskog razvoja je ustvrdio da bez ustavnih promjena nema kandidacijskog statusa za EU. Što Vam to govori?
Realno gledajući, BiH danas, koliko se god kroz Ustav deklarirala kao demokratska zemlja, to nije. Zemlja u kojoj jedan konstitutivni, hrvatski narod nije ravnopravan u svakom mogućem pogledu, ne može ići naprijed i ni u kakve reforme. Ni u jednoj obitelji u kojoj jedan od četiri člana stvara probleme, ne može ići naprijed, a kamoli u jednoj ovakvoj zemlji s ovakvom strukturom stanovništva. Tri naroda moraju biti ravnopravna u svakome pogledu, a ne samo deklarativno. Ako bilo koji narod ima dominaciju nauštrb bilo kojeg kolektiva, bili to Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, onda se ne može ostvariti napredak. Tu nema demokracije, tu nema iskoraka.
Kako u tome kontekstu ocjenjujete položaj Hrvata u BiH, napose s eliminiranjem političke volje nakon posljednjih izbora?
Ovo što se događa hrvatskome narodu u BiH u posljednjih godinu dana nije ni D od demokracije. Bez obzira što većina Hrvata ima negativne emocije na spomen Jugoslavije, jer znamo što su Hrvati propatili u 45 godina komunizma, ponekad mi se čini da je bolja pozicija Hrvata bila u doba Jugoslavije nego u današnje vrijeme BiH. Ovdje se ide u brisanje nečega što je stoljećima ostavilo dubokog traga u zemlji. Događa se ono što je najveća prijetnja u 21. stoljeću – prijetnja od iseljavanja hrvatskog naroda. Politike počesto nisu bile u interesu sva tri naroda.
Kako u tome kontekstu komentirate istupe bivšeg predsjednika Stjepana Mesića da Hrvati ne smiju dobiti svoju federalnu jedinicu i na taj način biti ravnopravni s druge dva naroda?
Ozbiljan čovjek pojedine izjave, bez obzira tko ih uputio, mislim da ne treba komentirati jer one ne graniče s razumom. Iako se zna reći da je važnije tko što kaže, smatram da je važniji sadržaj što se kaže. Ravnopravnost triju naroda je bila i temelj ZAVNOBiH-a, odnosno državnosti. Bilo tko tko zagovara suprotno, ne mogu razumjeti niti želim komentirati. Ravnopravnost hrvatskog čovjeka u BiH ne smije ni na kakav način biti upitna u odnosu na druga dva naroda. Sve suprotne izjave doživljavam kao dio svakodnevnih političkih viceva.
