Na jezeru Victoria na izvoru rijeke Nil nalazi se Bugembe. Malo je to mjesto u Ugandi gdje su kuće građene od blata i u kojem žive većinom djeca s bakama. Roditelji su im umrli, najčešće od side. Mnogi jedu samo jednom na dan, a većini je i taj jedini obrok onaj koji dobiju u školi. Ako je pohađaju.
Gotovo sve kuće u Bugembeu građene su u nizu i nalik su jedna na drugu. No jedna se ipak izdvaja. Oronula, sa slabim zidovima, krovom od prostirki papirusa, blatnjavim podom, rupama u zidovima. U toj kući žive ribar Robert, njegova supruga Nabirye i sedmero djece u dobi od dvije do petnaest godina. Najstariji sin Dan nedavno je u prometnoj nesreći ozlijedio mozak, a desna mu je ruka ostala nepokretna. Šestero braće i sestara spava u jednoj sobi. Za vrijeme kiša, kada se pod potpuno smoči, svi spavaju sjedeći. Za koji mjesec život bi im se ipak mogao promijeniti. I to zahvaljujući Zagorki Dragici Kopljar, predsjednici humanitarne udruge Plavi anđeo koja barem dvaput godišnje odlazi u Bugembe. Ovoga puta odlučila je Robertu i njegovoj obitelji sagraditi novu kuću. Gradit će je sami volonteri udruge, a Dragica svakog dana, otkad se iz Afrike vratila u Zagreb, traži na sve strane potreban novac.
A vječno su nasmijani!
Prvi je put u Afriku otišla nakon najveće životne tragedije koja ju je zadesila u veljači 2010. godine – smrti 23-godišnjeg sina. Tada je dala otkaz u jednoj kartičarskoj kući, uzela otpremninu od koje i danas živi i posvetila sve svoje vrijeme pomaganju drugima. Ljudi u Bugembeu, a posebice ta mala crna, uvijek nasmijana djeca, unatoč svim problemima koje imaju, uvukli su joj se pod kožu. Više, kaže, ne može zamisliti život a da im ne pomaže.
– To je jedan potpuno drugačiji svijet koji sam ja jako zavoljela. Iako su svi ti ljudi jako siromašni, gladni, žedni, doslovce bosi i goli, oni su i veseli. Njima je taj njihov život nešto normalno, oni za bolje ne znaju i zato svima uvijek kažem da ih ne treba žaliti. Treba ih prihvatiti i pomoći im – kaže Dragica. Školovanje za koje novca najčešće nemaju najvažniji je cilj jer jedino obrazovanje tu djecu može odvesti iz siromašnog sela u grad za boljim životom. U protivnom su osuđeni na rad na plantažama banana i manga u vlasništvu bogatih zapadnjaka za dolar dnevno, a djevojčice na ranu udaju. Preko udruge Plavi Anđeo može se financirati školovanje djece u Africi. Dragica je ovog ljeta intervjuirala stotinu djece u Bugembeu koja žele u školu, ali ne mogu jer nemaju novca. Za njih 57 našli su se skrbnici u Hrvatskoj koji sa 30 dolara mjesečno financiraju njihovo školovanje. Ostali nisu bili te sreće i još čekaju svoje dobročinitelje.
– Posebno sam se potrudila naći skrbnike djevojčicama kako ih sa 10-12 godina ne bi udali. Upravo ih škola može spasiti od takve sudbine jer većina djevojčica koje se tako mlade udaju na kraju ostaju samohrane majke jer ih muževi, također jako mladi, ostavljaju i zasnivaju živote s drugim ženama. To je u Africi čest slučaj – govori Dragica.
Priznaje da nije uvijek lako slušati sve te tragične priče ljudi u Africi. A naslušala se i nagledala svega. Najteže joj je pao susret s jednom bakom kojoj je sida uzela svih jedanaestero djece pa se sama skrbila za svojih osmero unučadi. Kako baka nema svoje kuće, unajmljivali su jednu prostoriju od nekih desetak kvadrata, što stoji oko 35 dolara mjesečno. Od osmero unučadi četvero ih danas ide u školu zahvaljujući Hrvatima koji su preko Dragice pristali plaćati njihovo školovanje.
– Hrvati vole pomagati. Javlja mi se i jako puno ljudi za volontiranje. Ovo je ljeto jedna grupa volontera išla i u Bugembe, ali i u sirotišta u Indiju i Nepal gdje sam preko udruge također pokrenula razne projekte – kaže Dragica.
Svaka od tih zemalja drugačija je i posebna na svoj način. Dok je u Africi jako mnogo djece bez roditelja zbog raširene side i malarije u Indiji i Nepalu mnogo je obitelji koji zbog neimaštine i gladi moraju davati svoju djecu u sirotišta jer je to jedino jamstvo da će imati što jesti. No svi oni imaju nešto zajedničko, a to je nesebično pomaganje jedni drugima. Jer, iako nemaju ništa u životu, rado dijele sve što dobiju.
Što tamo znači keks
– Kada u Africi date jednom djetetu keks, odmah se pokraj vas stvori još desetak djece jer oni jedan drugome govore da dođu jer će dobiti i oni – kaže Dragica.
Prisjetila se i prizora kada je ovo ljeto donijela u školu u Bugembeu drvene olovke. Nije ih bilo dovoljno za svu djecu u školi pa su ih djeca lomila olovke na tri dijela i dijelila ih. Uvijek joj nakon povratka, kaže, treba barem mjesec dana da dođe k sebi, da se navikne na ovaj naš način života.
– Kada slušate dijete kako vam kroz suze priznaje da tri dana nije jelo, shvatite da se naši ljudi opterećuju potpuno nebitnim stvarima. Ljudi u Africi, Indiji, Nepalu žive od danas do sutra, a mi mislimo što ćemo dogodine, hoće li nam se djeca zaposliti, udati,... – zaključuje Dragica.
Svi koji žele pomoći udruzi mogu uplatiti novac na broj žiro-računa u Erste&Steiermarkische Bank d.d. 2402006-1100610644
>> Od gladi u Somaliji umrlo 133.000 djece mlađe od 5 godina
>> Bespućima Etiopije: Duhovi rijeke Omo
Preuzeto sa www.vecernji.hr
