Doajen glumišta Velimir Pšeničnik Njirić više od trideset godina je na pozornicama. Iza njega su na stotine uloga u kazalištu, filmu i televiziji, a neke od značajnijih su: Maro Marojev, Ujak Vanja, Dr. Drach, Zganarel, Don Juan, von Horvat, Molier, barun Lenbach i dr.
Prošlo je točno godinu dana od našega razgovora. Što se promijenilo u kazališnom i općenito kulturnom životu ovoga grada?
Sad je sve oko nas vidljivije, transparentnije, jasnije. Kao da polako svi zajedno skidamo mrenu s očiju, no razum još ne želi prihvatiti slike koje oči vide. Nešto poput procesa triježnjenja poslije gadnog pijanstva, ili jalove ljubavi.
Šuška se da bi HNK mogao konačno prirediti premijeru. Što nam možete kazati o tomu?
Da, mogu vam reći što se šuška i ono o čemu sam upitan za mišljenje. Drugo ne mogu jer nisam dio upravljačke strukture. Prvo, od nešto novca ostavljenog na stranu na uštrb osobnih primanja djelatnika, a dobivenog nedavno od grada i županije, moći ćemo dijelom isfinancirati jednu „manju“ premijeru, što ne znači i manje zanimljivu i manje kvalitetnu. Glumački ansambl je konzultiran za mišljenje o dva predložena dramska teksta, i kad su već pitani, odbili su oba, a prihvatili treći prijedlog. Zasad rad na tekstu Antuna Šoljana, u režiji Joška Juvančića, koliko znam trebao bi početi 23. kolovoza.
Znači ipak se kreće. Jesu li riješeni zaostaci u plaćama i toplim obrocima?
Opet, koliko znam jesu u najvećoj mjeri. Mislim čak i autorski honorari vanjskim umjetničkim suradnicima. I dug struje je sudskom izvršnom presudom sveden na minimum od 500 KM.
Što Vas je navelo da sa svojim kolegama postavite Zločestu predstavu?
Prilagođavanje, glad, neimaština, osjećaj vlastite vrijednosti, potreba da radim ono u čemu sam najbolji i što znam raditi, inat. Zatim, činjenica da su voljom aktualnih političara na vlasti u gradu i županiji kazališta dovedena do kolapsa, a povijest i iskustvo kazuju da, ako institucije i budu ugašene ili se srozaju na sramotnu razinu, istinski kazališni čin će i dalje živjeti. Barem je tako bilo u proteklih više od dvije tisuća i nešto godina.
Jeste li zadovoljni prijmom publike. Koliko mislite da će predstava živjeti?
Kako neću biti zadovoljan kad vidim da je ono što sam zamislio ostvareno, da su reakcije publike onakve kakve sam htio, da u predstavi jednako uživaju nekvalificirani, kvalificirani, oni sa srednjom, višom, visokom spremom, kao i magistri, doktori i profesori svih fela. Jednako kao i ljudi kojima je posjet Zločestoj predstavi bio prvi posjet kazalištu.
Sretan sam da predstava u svoj svojoj ljepoti i kvaliteti nije isključivo ovisila o dva sponzora i izostanku njihove financijske potpore. Ovako još nismo na pozitivnoj nuli iako smo odigrali 12 predstava. A predstava će svakako živjeti dugo. Moći će se glumci u njoj mijenjati, a ona će nastaviti uspješan život. Moguće i poslije mene. Kada sam radio svoj autorski projekt „Kome glumiš“, radilo se o konceptualizmu, koji sam sebi htio i mogao priuštiti, kako bih ga imao u vlastitom iskustvu, pa taman se on svidio i bio razumljiv samo manjini gledatelja, čak i kolega. Ali kao što se vidi, znam i mogu napraviti predstavu, priredbu, projekt za sva vremena i sve ukuse bez ružnog podilaženja bilo kome.
Nakon povlačenja Ane Vican i smrti Tonija Pehara, ostali ste kao jedina istinska glumačka veličina u ovom gradu. Koliko Vas ovo društvo cijeni?
Za ovo društvo ne znam. Ali po njegovim djelima i odnosu, ne po riječima, rekao bih da sam mu višak. No, cijeni me struka, susjedi i komšije, ulica, konobari, šankeri, prijatelji, taksisti, učitelji, profesori, umjetnici raznih profila, dva filozofa, jedan dimnjačar, dva automehaničara i dva mesara, jedna bakica na tržnici, kazališna publika, studenti, učenici, roditelji...
Vidite li Vi nekog od ovih mlađih glumaca koji bi mogao naslijediti gore spomenute glumačke veličine?
Ima nekoliko imena i muških i ženskih koja sa sobom nose bezbroj mogućnosti budućeg istinskog uspjeha. Ovdje ili na nekom drugome mjestu. No, danas neću izgovoriti ta imena. Nad svima njima lebdi i zao duh ovog vremena, teret moderne jurnjave, brzog življenja, površnog prijateljstva, rada „na vrat na nos“, „napravi mi to odmah i za malo para, a pare dođem te...“, „filozofija“ i potrebe i nagoni preživljavanja...., pretjerana samouvjerenost, potreba klimanja glavom tzv. autoritetima, nemanja istinskih uzora od kojih mogu i „krasti“ zanat. Nevrijeme je tanane duše.
Što se događa s Glumačkom akademijom i kako gledate na taj projekt?
Projekat hvale vrijedan i pun dobrih namjera. No bojim se da ta djeca za novac kojim se plaća studij ne dobivaju ono što im je u planu i programu obećano. Poglavito kad saznate činjenice kako profesori i predavači, iz manje teoretskih predmeta, navrate nekoliko puta godišnje, a onda kad navrate, uglavnom histeriziraju nad njima, i više objašnjavaju studentima svoj veličanstveni status, nego što rade ono za što su potpisali ugovor. Ima iznimaka. Znam ih.
Je li po Vama Mostar kulturno zapuštena sredina?
Možda u smislu broja kulturnih prezentacija koje se nude, pozovu ili naiđu ovuda i nije. A onda imate tu i subkulturu, koja je isto dio kulturne pojavnosti i zadovoljavanja potreba. Generalno gledano, hvata me tuga od činjenice da je broj piva ispijenih uz cajke, noću petkom na subotu, veći od broja stranica pročitanih knjiga u knjižnicama. Ljudi se ponašaju kao automati u traženju zadovoljstava svake vrste. Ima rečenica u Zločestoj predstavi: , ... ljubav i razum, danas, ne druže se baš mnogo!“. Usudio bih se govoriti više o stanju u kazalištima i na likovnoj sceni.., ili zbog manjka vremena samo o kulturno-političko-kazališno-pozorišnoj (p) ...izdariji. Zanimljivo je da u javnost ne izlaze razmišljanja, kojih čujem ima, kako organizirati kazališni život u gradu i kako ga financirati. Recimo, ove genijalne stranke su skontale da hrvatski korpus u BiH i Mostaru ne treba HNK. U redu. Zašto ga ne ugase? Pa to je divan plac u središtu grada. Šta se čeka? Ili su tu neke spojene posude, a nikako se dogovoriti s partnerima tko kome i gdje koliko dođe. Ne znam o čemu se radi! S druge strane, koliko se sjećam, zgradu Narodnog pozorišta će jednoga dana pri restituciji trebati vratiti Pravoslavnoj crkvi. I što? Niti je ono bošnjačko kazalište, niti bi po meni to trebalo biti, niti je ovo nešto posebno hrvatsko, koliko god neka gospođa iz Stranke za BiH dobivala pri spomenu imena „hrvatsko“ nevjerojatan napad potrebe za vetom. Bit će malo vike tamo kako oni baštine 60 godina ne znam čega, a ovamo će galamiti nekoliko Hrvata, a ionako ih se uvijek nadglasa, i gotovo. Napravi se jedna poštena umjetnička kazališna kuća, prihvatljivo financirana, u čijem će statutu pisati da njeguje tradicije te i te i da izvodi kazališna djela na važećim književnim standardima u BiH. I da joj se ime recimo „Gradsko kazališno-pozorište” ili “Pozorišno-kazalište“. Ostalo piše u Zakonu kazalištu/pozorištu ove županije/kantona. I cirkus Adria gotov.
Što bi trebalo učiniti da nam bude bolje?
Isto kao u starom Rimu. Dati narodu „kruha i igara!“ Ali ne kruha samo u obliku pive i vina, niti igara samo uz cajke. U tom slučaju bit će krvi, a u crnim kronikama već bilježe znatan i ubrzan porast. Šetam, gledam i čujem i pamtim.
Nije rijetkost naići na pobješnjele pojedince, još neorganizirane samotnjake, kako urlaju nečuvene psovke i prijetnje pred kućama i haustorima naših umišljenih kneževa, vladika, hercega, tajnika i sekretara, malih bogova u našoj aktualnoj vlasti.
Bacaju boce i konzerve, zaklinju se svojom krvlju i nebom. A onda se na tim kućama i stanovima naglo zatvaraju prozori, gase se svjetla, spuštaju roletne. Potom nastupa muk. Policija obično kasno stigne ili ne dođe. A iza zidova ostaje strah. Povijest se ponavlja. Polako, ali sigurno. Opet će neki Brut ubiti nekog Cezara.
Kakva je uloga politike s svemu tomu?
Recite mi: Politika je kurva ili politika je umjetnost vladanja! A političar...političar u našem društvu...pa bilo bi veliko za njih da ih nazovemo kurvom, jer kurva naplati prije odrađenog posla, ali uvijek odradi. A naši političari naplate prije i nikad ne odrade..., a umjetnost je njihovo: „Dođem ti“. Doduše dvojica su mi došla. Svaka im čast. I kakva može biti uloga politike i političara kojima je u interesu zaglupljen, pijan narod i mladost bez posla, opći mentalni kolaps građanstva, poticanje niskih strasti uz cajke i TV programe i emisije iz oblasti kulture u sitne noćne sate, kada svi oni kojima bi te emisije dobro došle vise po šankovima ili su već ispod njih. Obrazac življenja „u se, na se i poda se“ uzeo je veliki prostor našeg življenja te radi na što manjoj izlaznosti birača na birališta i izbore. Zašto? Onu manjinu je lakše kupiti, usmjeriti i savladati. Kojim metrom asfalta u nedođiji ili izravno gotovinom jer ih onda nema puno. Pita me prekjučer jedan mostarski umjetnik „Bog, kako si?“. Velim, dobro, k’o država! Za to smo se borili! Na to će on kako smo se borili da sačuvamo život, da preživimo!... Već je bio daleko zamakao da bih dovikivao za njim: „Mislio sam na borbu poslije rata“.
Jeste li imali neke ponude primjerice da vodite kazalište?
Službeno nisam. Niti kazalište niti pozorište. A vrijeme je da na oba mjesta i metla proradi. Iako bi me više zanimala dužnost umjetničkog rukovođenja kućom, ne bih bježao ni od ravnateljskih, intendantskih ili inih obveza.
Je li Vam žao što ste najbolje stvaralačke godine proveli u Mostaru?
Nije mi žao. Imam više od stotinu urađenih uloga. Mogu vam pokazati popis uloga, s autorima teksta i redateljima. Imam priznanja, nagrada, internih, domaćih, međunarodnih. Volim ovaj grad, Hercegovinu, te trokut Mostar, Split, Dubrovnik, volim ga zvati Bermudski trokut. I danas je pun tajni. Ovdje još vlada kakav-takav mir koji omogućuje stvaralaštvo, normalno ako ste u stanju othrvati se bujici kolektivne depresije, nihilizma i besciljnosti. Ovo je mjesto gdje u punini možete osjetiti svoj identitet, jer on je stalno u dodiru, preispitivanju ili sukobu s drugim identitetima.
Imate li još neostvarenih želja u profesionalnom smislu i koje bi to bile?
Nemam pojma. Da razmislim. Bit će što će biti. Glumio sam, režirao sam, ponešto producirao. Ne sanjam Hollywoode, Bollywoode, Venecije i Berline. Volio bih biti i dalje to što jesam prije svega. Ne živjeti tuđe živote. A pričati priče i dalje glumom, režijom, produkcijom, organizacijom. U teatrima, na filmu možda, jer pun sam k’o šipak. Počeo sam pisati. Komad se zove „Na pola puta“. Komedija naravno.
