Iz nekadašnjeg strogo štićenog vojno-kemijskog instituta u mostarskom naselju Potoci, gdje se do početka rata pravio otrovni plin sarin, danas viri samo zidani dimnjak stare kotlovnice i oronule stražarske kućice s od sunca i kiše “ispranim” natpisom JNA. Na ulazu u institut kojem se bez silnih dopuštenja iz beogradskog Generalštaba bivše JNA, nije mogao približiti nitko, danas stoji natpis “Dobrodošli u kasarnu Miralem Jugo”. Golobradi vojnik u šarenom maskirnom odijelu, kojega smo zatekli na ulazu u vojarnu, samo je kratko odmahnuo glavom na naš upit je li što vidljivo ostalo od bivšeg vojno-kemijskog pogona u kojem se u vrijeme bivše SFRJ proizvodio otrovni plin sarin. “Ja sam ovdje sedam-osam godina, prvi put čujem da se nešto tako proizvodilo ovdje. A danas imamo vojnu vježbu, tako da i od zapovjednika ne možete ništa čuti o toj temi”, bio je kratak vojnik u svom obraćanju novinarima, dok je iznad vojne baze kružio helikopter europskih vojnih snaga EUFOR.
Proizvodnja u Mostaru
O projektu proizvodnje otrovnog plina sarina u Mostaru s kojim su pod još nerazjašnjenim okolnostima ubijene stotine civila u Siriji, šture informacije imaju i starosjedioci koji su živjeli oko bivše tvornice u mostarskom naselju Potoci. “Nitko ti tamo nije mogao ni proviriti. Tu je bilo jako vojno osiguranje. Straže na sve strane. Sjećam se da je i cesta koja je išla kroz selo morala biti premještena dalje od tog pogona. Svi smo nagađali da se tu rade neki kemijski otrovi, ali nitko ne zna točno što, i kako, evo ni danas ja ne znam točno što je tu bilo, što se proizvodilo” priča nam Milan, srpski doseljenik u naselju Potoci, koji je u vrijeme rata u BiH morao napustiti svoje imanje. Njegova supruga Danica, objašnjava nam kako je samo dvoje ljudi iz naselja Potoci radilo u toj, kako je ona zove, “kemijskoj tvornici”. “Radio je Marko Uroš, naš susjed, i jedna žena Danica, oboje su umrli. Nikad oni nisu pričali što se tamo proizvodi i što oni tamo zapravo rade”, otkriva nam Danica koja danas kao povratnica s mužem, starom tetkom i nezaposlenim sinom brine kako preživjeti mjesec za mjesecom i kako obnoviti u ratu potpuno spaljenu kuću i štalu.
Prema pisanju preminulog generala Zlatka Binenfelda, zaduženog za praćenje proizvodnje kemijskog oružja u Vojno-tehničkom zavodu - Mostar, do 1970. godine Jugoslavija je kupila i instalirala suvremenu opremu u Mostaru s ciljem da godišnje proizvede oko 40 tona sarina.
Suvremeni laboratorij
Šest godina poslije otvaranja pogona, u Potocima je razvijen i suvremeni laboratorij, što je tada i bivšoj Jugoslaviji bio prvi kompletni projekt kemijskog oružja proizvedenog pod okriljem JNA, a koji je imao radni naziv “HM-502”. Od 1980. do 1984. godine na mjestu gdje danas niče šiblje i makija istraživački naglasak pomaknut je na proizvodnju ostalih vrsta bojnih otrova soman, tabun, VX, armin, DFP, dušika senf, luizit i cijankalij klorid. U objektu su instalirani i uređaji za punjenje streljiva s tzv. “CW agensima”, a u razdoblju od 1986. do 1987. proizvodio se sarin 250 s kojim su punjene 122-milimetarske artiljerijske granate. Namjera bivših političkih i vojnih vlasti, bila je da se u Potocima kod Mostara razvije najveća tvornica bojnih otrova s naglaskom na proizvodnju velike količine sarina koja je isporučivana arapskim državama, među kojima i bivšem iračkom diktatoru Saddamu Husseinu. On je na kraju taj plin upotrijebio protiv kurdskih pobunjenika na sjeveru Iraka.
Kako se približavao rat u BiH u razdoblju od 1991. do 1992. godine kompletni “know-how” proizvodnje sarina iz Mostara je premješten u Srbiju u Lučane. “Tada su vojni kamioni dan-noć izvozili iz vojarne nešto, što nismo znali jer je sve bilo pod ceradom. Znamo samo da je to trajalo dugo, dosta dugo”, priča nam najbliži susjed tadašnjem Vojno-kemijskom institutu mještanin koji se predstavio kao Ahmed, odbijajući bilo kakvo fotografiranje. Službeni podaci i izjave bivših zapovjednika JNA govore da se pogon prije samog početka rata, preciznije od siječnja i veljače 1992. godine, nakon više od 30 godina rada, preselio. Kompletna aparatura i tehnička dokumentacija instituta u Potocima prebačena je u Lučane. Odlukom Generalštaba JNA, institut u Potocima zatvoren je krajem veljače 1992. godine.
Iz nekadašnjeg strogo štićenog vojno-kemijskog instituta u mostarskom naselju Potoci, gdje se do početka rata pravio otrovni plin sarin, danas viri samo zidani dimnjak stare kotlovnice i oronule stražarske kućice s od sunca i kiše “ispranim” natpisom JNA. Na ulazu u institut kojem se bez silnih dopuštenja iz beogradskog Generalštaba bivše JNA, nije mogao približiti nitko, danas stoji natpis “Dobrodošli u kasarnu Miralem Jugo”. Golobradi vojnik u šarenom maskirnom odijelu, kojega smo zatekli na ulazu u vojarnu, samo je kratko odmahnuo glavom na naš upit je li što vidljivo ostalo od bivšeg vojno-kemijskog pogona u kojem se u vrijeme bivše SFRJ proizvodio otrovni plin sarin. “Ja sam ovdje sedam-osam godina, prvi put čujem da se nešto tako proizvodilo ovdje. A danas imamo vojnu vježbu, tako da i od zapovjednika ne možete ništa čuti o toj temi”, bio je kratak vojnik u svom obraćanju novinarima, dok je iznad vojne baze kružio helikopter europskih vojnih snaga EUFOR.
Proizvodnja u Mostaru
O projektu proizvodnje otrovnog plina sarina u Mostaru s kojim su pod još nerazjašnjenim okolnostima ubijene stotine civila u Siriji, šture informacije imaju i starosjedioci koji su živjeli oko bivše tvornice u mostarskom naselju Potoci. “Nitko ti tamo nije mogao ni proviriti. Tu je bilo jako vojno osiguranje. Straže na sve strane. Sjećam se da je i cesta koja je išla kroz selo morala biti premještena dalje od tog pogona. Svi smo nagađali da se tu rade neki kemijski otrovi, ali nitko ne zna točno što, i kako, evo ni danas ja ne znam točno što je tu bilo, što se proizvodilo” priča nam Milan, srpski doseljenik u naselju Potoci, koji je u vrijeme rata u BiH morao napustiti svoje imanje. Njegova supruga Danica, objašnjava nam kako je samo dvoje ljudi iz naselja Potoci radilo u toj, kako je ona zove, “kemijskoj tvornici”. “Radio je Marko Uroš, naš susjed, i jedna žena Danica, oboje su umrli. Nikad oni nisu pričali što se tamo proizvodi i što oni tamo zapravo rade”, otkriva nam Danica koja danas kao povratnica s mužem, starom tetkom i nezaposlenim sinom brine kako preživjeti mjesec za mjesecom i kako obnoviti u ratu potpuno spaljenu kuću i štalu.
Prema pisanju preminulog generala Zlatka Binenfelda, zaduženog za praćenje proizvodnje kemijskog oružja u Vojno-tehničkom zavodu - Mostar, do 1970. godine Jugoslavija je kupila i instalirala suvremenu opremu u Mostaru s ciljem da godišnje proizvede oko 40 tona sarina.
Suvremeni laboratorij
Šest godina poslije otvaranja pogona, u Potocima je razvijen i suvremeni laboratorij, što je tada i bivšoj Jugoslaviji bio prvi kompletni projekt kemijskog oružja proizvedenog pod okriljem JNA, a koji je imao radni naziv “HM-502”. Od 1980. do 1984. godine na mjestu gdje danas niče šiblje i makija istraživački naglasak pomaknut je na proizvodnju ostalih vrsta bojnih otrova soman, tabun, VX, armin, DFP, dušika senf, luizit i cijankalij klorid. U objektu su instalirani i uređaji za punjenje streljiva s tzv. “CW agensima”, a u razdoblju od 1986. do 1987. proizvodio se sarin 250 s kojim su punjene 122-milimetarske artiljerijske granate. Namjera bivših političkih i vojnih vlasti, bila je da se u Potocima kod Mostara razvije najveća tvornica bojnih otrova s naglaskom na proizvodnju velike količine sarina koja je isporučivana arapskim državama, među kojima i bivšem iračkom diktatoru Saddamu Husseinu. On je na kraju taj plin upotrijebio protiv kurdskih pobunjenika na sjeveru Iraka.
Kako se približavao rat u BiH u razdoblju od 1991. do 1992. godine kompletni “know-how” proizvodnje sarina iz Mostara je premješten u Srbiju u Lučane. “Tada su vojni kamioni dan-noć izvozili iz vojarne nešto, što nismo znali jer je sve bilo pod ceradom. Znamo samo da je to trajalo dugo, dosta dugo”, priča nam najbliži susjed tadašnjem Vojno-kemijskom institutu mještanin koji se predstavio kao Ahmed, odbijajući bilo kakvo fotografiranje. Službeni podaci i izjave bivših zapovjednika JNA govore da se pogon prije samog početka rata, preciznije od siječnja i veljače 1992. godine, nakon više od 30 godina rada, preselio. Kompletna aparatura i tehnička dokumentacija instituta u Potocima prebačena je u Lučane. Odlukom Generalštaba JNA, institut u Potocima zatvoren je krajem veljače 1992. godine.
