“Kako živimo, pitate nas? Kao kokoši, liježemo u pet popodne, dižemo se u zoru jer ne znamo što bismo drugo. Dan je kratak, a bez struje valja provesti noć“, odgovorio nam je jedan od devet stanovnika, prognanika koji još uvijek žive u Kolektivnom prognaničkom centru u Kiseljaku. Smješteni su u sobicama od po nekoliko četvornih metara u staroj zgradi, bez vode, a od prije osam mjeseci ostali su i bez struje.
Kako se noću živa u termometru spušta i do -3, a danju također zna biti prohladno, stanovnici kolektivnog centra kažu da tek sad osjete kako je teško živjeti bez struje jer najgore je zagrijati prostor u kojemu žive. „Imamo nekakve male improvizirane pećnice, a za drva se snalazimo kako tko zna i umije. Uglavnom ih skupljamo svakog dana kako bi nam noću bilo toplo, kaže Milenko Živković, prognanik iz Visokog.
Rublje, kaže, pere ručno jer ni vode nema, a o bilo kakvim drugim uvjetima za normalan život u staroj i trošnoj zgradi suvišno je govoriti. Najteže je Zori Trogrlić, starici koja je ušla u 81. godinu, a od rata je slijepa. Vid joj je oštetila granata koja je pala u blizini njezine kuće u sarajevskom naselju Otes i od tada joj je vid počeo slabjeti. Posljednjih godina potpuno je slijepa.
„Toliko sam se puta opekla da su mi ruke u plikovima. Više ni ne pokušavam naložiti vatru sama jer ne mogu, opečem se. Nekad mi nalože susjedi, nekad dođu žene koje platim od skromne mirovine da se brinu za mene, operu me u maloj plastičnoj posudi, očiste sobu. Ima i žena koje dođu i pomognu mi moje Kata i Finka“, ispričala je Zora Trogrlić.
„Mi smo struju isključili zbog enormno visokih računa i po 800 maraka mjesečno. Drugi još važniji razlog je sigurnost stanovnika prognaničkog centra. Zgrada u kojoj žive je stara i dotrajala te bi se lako mogla zapaliti ukoliko grijalice rade cijelo vrijeme kao što su radile“, kaže Mladen Mišurić Ramljak, načelnik općine Kiseljak.
