U ovoj našoj nacionalno prenapregnutoj zemlji kada se govori i piše o nacionalnim institucijama, to uvijek kod onih drugih izaziva percepciju, najblaže rečeno, opreza, sumnje ili prešućivanja. Kao posljedica takvog stava one se zatvaraju u svoje nacionalne okvire, međusobno komuniciraju najčešće protokolarno i radi pokazivanja otvorenosti onima koji su iz svijeta ovdje po službenoj dužnosti (stranci). Takva zatvorenost ne nosi dobro glede kulture i potrebe iskrenog dijaloga koji bi otvorio mnoge teške teme iz bliže i dalje prošlosti. Takva situacija je kod svih nacionalnih institucija, pa čak i akademija kao najviših znanstvenih i kulturno-umjetničkih ustanova. Ako pođemo od osnovnog postulata da je znanost univerzalna, a kultura cvijet civilizacije, zašto se sramiti pa sve to potpuno jasno artikulirati, bez opreza, straha i čemu zatvorenost iskreno otvorenih vrata dijaloga i suradnje? Stoga je logično da su Hrvati utemeljili akademiju s hrvatskim predznakom da bi u njoj slobodno kreativno stvarali unoseći u riznicu znanosti i umjetnosti BiH dostignuća poput svih akademija na svijetu. Oni su u svom naslovu pored predznaka “hrvatski” stavili i državna obilježja pa se zove HAZU u BiH, ne samo da bi se razlikovali od iste u Republici Hrvatskoj nego su priznali državnost Bosne i Hercegovine i želju da, prije svega, žive i rade u njezinu interesu. Ako teorijski pristupimo naciji kao sociološkoj kategoriji po kojoj je ista zajednica ljudi koje povezuju više ili manje jedinstven prostor, zajednička povijest i jezik, što sve Hrvati ispunjavaju u BiH, onda kao suvremena nacija imaju pravo organizirati svoje nacionalne institucije koje neće bacati sjenu na iste kod drugih, već ih to obvezuje na suradnju sa svima. Logično bi bilo da akademije s nacionalnim predznakom u svom počasnom ili dopisnom članstvu imaju makar manji broj članova iz drugih nacionalnosti ili inozemnih akademija. To potvrđuje primjer Hrvatskog leksikografskog instituta Bosne i Hercegovine koji u svojim projektima, prije svega u Hrvatskoj enciklopediji BiH, ima angažiran u svojstvu suradnika određen broj znanstvenika Bošnjaka iz Sarajeva i Srba iz Republike Srpske. Također su službeno potpisani protokoli o znanstveno-tehničkoj suradnji s ANU BiH i Srpskom akademijom za znanost i umjetnost iz Banje Luke. Ta suradnja je potpuno otvorena i iskrena, bez obzira na to što Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine u svom naslovu nosi prefiks “hrvatski”. Akademija kao najveća znanstvena i umjetnička ustanova nastala od najizvrsnijih znanstvenika i umjetnika potpuno je neovisna i slobodna temeljeći svoj prinos znanosti i umjetnosti čitavog svijeta i, naravno, orijentirana na suradnju sa svima, pa čak i s aktualnom vlašću jer ista bi morala, osim jamstva slobode rada i djelovanja, osigurati i potrebna sredstva za normalno funkcioniranje. Ona je javna ustanova slobodnih znanstvenika i ponos države ili naroda. Podsjetimo se ukratko na početak pojave akademija i njihova razvoja do suvremenog doba. Akademija je nazvana po gaju sjeverozapadno od Atene posvećenome heroju Akademu gdje je Platon poučavao filozofiju. Platonovu akademiju ukinuo je 529. car Justinijan držeći je poganskom ustanovom. Nakon propasti antičke akademije, s pojavom humanizma akademije se ponovno utemeljuju u Italiji (Firenca, Napulj, Rim), kao i engleska, francuska, ruska, američka, njemačka i dr. Na prostorima hrvatskih zemalja nastaju najprije na jadranskoj obali, prvo za književnost Accademia dei Concordi u Dubrovniku pa potom u Zadru, u Splitu, Trogiru i Hvaru, pa će u novom vijeku 1866. osnovati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 1966. ANU BiH u Sarajevu i u isto vrijeme u ostalim republikama bivše Jugoslavije.
U suvremeno doba najveći broj zemalja ima jednu ili više akademija, pa čak su stvorene medicinska, šumarska, pomorska i dr. Tako npr. Francuska ima pet akademija, Njemačka pet, Rusija dvije, Velika Britanija šest, SAD pet, Španjolska jedanaest. Sve su ove akademije kao centri znanstvene i umjetničke izvrsnosti na proračunima država. Formirane su posebne visoke škole koje nose naziv akademije, prije svega iz oblasti umjetnosti (glazbena, slikarska, kiparska, grafička, primijenjene umjetnosti i dr.).
Ni jedna od ovih država nema zazor od broja akademija, sve se bave isključivo znanstvenim, umjetničkim i kulturnim stvaralaštvom. Zašto Bosna i Hercegovina, premda bila znatno manja, ne bi imala više akademija koje su službeno registrirane po pozitivnim važećim propisima te koje bi razvijale najveće dosege znanosti i stvarale vrhunska umjetnička i kulturološka djela? Zar u 21. stoljeću s nevjerojatnim razvojem znanosti i kulture, bez premca u kulturnoj povijesti čovječanstva, može biti puno znanstvenih institucija najvećeg ranga? Možda je ovdje problem što postoji ANU BiH koji je nastao u ranijem sustavu i dao neprocjenjiv doprinos znanosti i umjetnosti u ovoj državi pa se nastoji zadržati taj status. ANU ne utječe na druge akademije i treba postojati, a u isto vrijeme treba omogućiti stvaranje i novih te razviti pozitivnu utakmicu izvrsnosti između akademija i akademika. Zašto nacionalna, pa i hrvatska? Hrvati su narod koji kao nacija baštine čitavu BiH, bez obzira na sadašnje društveno i političko uređenje. Nacije su trajne kategorije, a države političke zajednice jednog ili više naroda koje konsenzusom i kroz ustavno rješenje uređuju svoje odnose. Države se formiraju i rasformiraju, nastaju nove, a nestaju stare, a nacije ostaju kao kategorije čiji ih zasadi trajno povezuju. Prostori koje uglavnom naseljavaju Južni Slaveni posljednjih 150 godina promijenili su više državnih sustava i bili drugačije državno ustrojeni ovisno o povijesnim europskim i svjetskim zbivanjima, pa se živući ljudi još uvijek sjećaju više državnih uređenja koja su prošlost, a nacije ostaju kao trajne vrijednosti. Akademije mogu kroz znanstveni diskurs pomoći onima koji donose odluke da nađu optimalna rješenja glede uređenja i funkcioniranja BiH. Da bi mogle funkcionirati, država ili njezini segmenti trebali bi kroz svoj proračun riješiti problem financiranja da bi ih rasteretili temeljne brige i egzistencijalnog statusa. Dakle, država BiH i njezini segmenti (Federacija BiH i županije) trebaju afirmativno gledati na HAZU u Bosni i Hercegovini kao trajnu znanstvenu umjetničku ustanovu, pomoći joj u njezinu razvoju i doprinosu temeljnim vrijednostima znanosti, umjetnosti i kulture.
Na kraju moram istaknuti da se ukupan pogled na nacionalne institucije mora mijenjati u skladu sa svjetskim tendencijama ostvarivanja kolektivnih sloboda kao temeljnog ljudskog prava u najširem smislu riječi.
