Potičući procese ekumenizma u svijetu, u Dubrovniku su biskup Mate Uzinić i episkop zahumsko-hercegovački i primorski, vladika Grigorije, u okviru molitvene Osmine, a za jedinstvo kršćana poslali poruke koje hrabre i na stanovit način mijenjaju sliku o odnosima među narodima na ovom tlu.
Ekumenski karakter
Vladičin govor, izravno humanistički angažiran, jednostavno, zahtijeva izravan komentatorski odnos...
Na prostoru gdje su, i toliko godina nakon ratnih strahota, prisutne manje ili više izražene neravnine u odnosima naroda treba izrijekom artikulirati misao: “...a što tek kazati za naše podjele, naša razdjeljivanja na ove ili one, na njih i nas, na vaše i naše...”, znači, praktično otvoriti jedan posve novi, a iz cijelog vladičinog govora to provejava konzistentan novi put rješavanja nepomirljivih problema, među do jučer ljutim neprijateljima...
Smještajući svoje teze, izrazito ekumenskog, pomiriteljskog karaktera, u kršćansku simboliku i odgovarajući joj angažman, vladika Grigorije ustvrdit će: “...možda bismo mogli reći da je kriza ili sud došao svijetu i nama kršćanima, jer nije samo riječ o ekonomskoj krizi, političkoj krizi, vojnoj, izbjegličkoj, nego je u temelju svega i iznad svega duhovna kriza ili, bolje je reći, sud.”
To što je vladika Grigorije potencirao duhovnu krizu, više nego jasno ocrtava sliku vremena u kojem živimo, u kojem je svaki od vidova duhovnosti javno prezren od vlastodržaca i moćnika političkog establišmenta...
Zato vladika Grigorije zaključuje: “...uplašili smo se od svih i od svega zbog toga što smo prestali biti svima svjetlost, biti misao, sol, biti im melem, utjeha, radost, mir, dobrota. A kako bismo to mogli biti kada zbijeni i sakriveni po našim crkvama to nismo ni jedan drugome, kada smo se razdijelili u samima sebi i jedni od drugih, kad nemamo snage zagrliti i suosjećati s onima koji nas vole, a kamoli s onima koji nas mrze...”
Svi mi koji nastanjujemo ove prostore i govorimo li iste jezike, što se međusobno razumiju: i mi i oni, i oni treći, imamo, ponad svega, temeljnu duhovnost zagrliti, pružiti ruke jedni drugima!
Korak od sedam milja
Zato što odgovor na ovo pitanje ima uporište isključivo u duhovnoj suštini življenja, uvjeren sam da ovaj čin vladike Grigorija i biskupa Uzinića jest korak “od sedam milja”, ne tek i samo u procesima religijskog, dakle ekumenizma i ekumenizacije, već u smislu trajnog pomirenja koje ima duboku duhovnu temeljnicu i s kršćanskim i s hrišćanskim poslanjima... U svijetlu vladičine konstatacije: “Jesmo li rukom koja se nada ruci Gospodnjoj dotaknuli cvijet i voćku, pomilovali gubavog, pružili ruku odbačenom ili onima u zatvorima i bolnicama?”, valja duhovno promišljati budućnost, valja cjelovito otpočeti, ako to već do sada nismo činili, jedan proces potpuno novoga mišljenja, koje je sazdano na bliskosti ljudskih bića i njihovih, manje ili više, tragičnih usuda u vremenima iza nas, s nadom da naše future možemo (i moramo) graditi zajedno, obraćajući se jedni drugima, poglavito kao ljudi.
Jer bojim se da još živimo doba koje je sve u znaku metafore da je “čovjek čovjeku vuk”. Neka ovaj čin dubrovačkog ohrabrenja prožme naše svakodnevlje u svim sferama življenja!
