Arsen Dedić autor je nekih od najljepših pjesama s ovih prostora. Autor je prelijepih, bezvremenskih stihova, a Vecernji.ba je izdvojio neke od njih.
Vraća mi se okus, kao poslije bolesti, strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti. Osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati.
Kao na slobodi, opet učim jesti, hodati.
Moje igre su teške, ne znam ljubav da dam, volim stvari daleke i tražim ih sam
Užitak taj od jednog sata do ludog srca ni ne dođje, njeznosti malo i malo tuge zatvoriš vrata i sve prođe
Tvoje ruke malene, kako da me grle, jer dok moje traže mir, tvoje nekud hrle, tvoje nježne godine, nježne misli tvoje, mogu da nas razdvoje, prije nego spoje
I ne znajuć’ da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo: "Kopno!" dok gledali smo vodu.
Biram lica i pejsaže, ljubavnike, zabavljače, sa svima sam u kontaktu, sa daljinskim upravljačem.
Sve do jučer moja ljubav, Moja tajna sad si ti, Al' dugo prijateljstvo, Sačuvat ćemo mi
Govorio sam, već je bilo kasno o našoj davno zamišljanoj sreći... I vidio sam, vidio sam jasno da mi ne želiš ništa više reći
I na kraju malo sreće, poslije boja, poslije hajke, u nedjeljno sveto veče' u kuhinji moje majke.
Kasno je, idu gosti, naša je priča duga, to što je sad u nama, nije ni sreća ni tuga.
Al' vrpolji se zvijer, muči je pitanje: Da l' je gore skončat kao vuk Il' živjeti kao lažno janje ?
"Gdje najvise smo dali, dobijali smo manje, al' mislili smo to je tek privremeno stanje. Putovali smo dalje kad davno već smo stigli, tek počeli smo nešto, a dugo već smo bili. I ostali smo tako, kraj odlazeće vode, nerazjašnjeni sasvim i pomalo van mode. U započetoj priči, u ljubavi bez traga, jer svakoj smo se kući približili do praga. Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja, mi rekli smo si "Zbogom" govoreć "Doviđenja".
Zatvori vrata svojeg doma, za san se spremaj, budi sretna, a mene pusti da se borim i sam da idem protiv vjetra..."
