U svibnju je postao redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 5. srpnja je u Vrgorcu primio nagradu Društva hrvatskih književnika koja nosi ime Tina Ujevića. Nagrađen je za zbirku "Ponornice" koju mu je objavila Meandar Medija. Krešimir Bagić profesor je stilistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, piše književne kritike, objavljuje znanstvene knjige i strastveno prati nogomet. Nagradu je osvojio jednoglasnom odlukom žirija u kojem su bili Miroslav Mićanović, Evelina Rudan i Davor Šalat.
– Ne bih upotrijebio riječ trijumfalno. Prije bih rekao da sam zatečen i iznenađen. Ugodno, naravno. Čitav život bavim se književnošću bilo da pišem vlastite stihove bilo da čitam i komentiram tekstove književnih klasika i suvremenika. Uistinu je velik privilegij moći se usredotočiti na stvari koje voliš. Kada sam prvi put čuo da sam predložen za akademika, mislio sam da je to šala. Kada sam vidio da mi je zbirka uvrštena u uži izbor za "Ujevića", nisam se zanosio mišlju da ću dobiti nagradu, jer je u prošlih godinu dana tiskano barem 7-8 izvrsnih pjesničkih knjiga koje ju zaslužuju – kaže Bagić. Za "Ponornice" je već dobio nagradu Zvonko Milković. Što nagrade znače pjesnicima, a što čitateljima?
– Nagrade barem na trenutak učine vidljivijima pojedine knjige i autore. One upozoravaju čitatelje na određena iskustva, poetike i rukopise. Vjerujem da nitko ne piše s mišlju da bi mogao dobiti nagradu. Priznanje dođe ili ne dođe naknadno, ono se ne tiče same knjige. Uostalom dosta je velikih knjiga ostalo nenagrađeno, kao što se dosta nagrađenih negdje zagubilo. Ako nagrade o nečemu svjedoče, one ponajprije svjedoče o književnom životu i atmosferi u sredini u kojoj se dodjeljuju – odgovara profesor. Tin Ujević nije dobio niti jednu nagradu, a u pitanju nije bila kvaliteta njegove poezije. Je li u njegovo vrijeme bilo manje književnih nagrada?
– To je paradoks na djelu. Prestižna pjesnička nagrada nosi ime pjesnika koji nije dobio nagradu. Ujevićevo je vrijeme bilo dakako naglašeno različito od današnjega. Nagrade su tada bile prilično rijetke, a o poeziji se dosta govorilo i veoma upućeno pisalo. Danas se pak puno manje o poeziji govori i piše, ali zato postoji obilje nagrada. Postoje nacionalne i lokalne nagrade, pa one koje su profilirane tematski, žanrovski, starosno i sl. Možda bi se moglo reći da se opća spektakularizacija života u književnosti očituje tako da razgovor o njoj jednim dijelom zamjenjuju upravo nagrade – primjećuje Bagić kojega pitamo je li točno da je u nagrađenoj zbirci objavio i stihove napisane u vrijeme kada je išao u osnovnu školu? I koje je pjesnike tada čitao?
– "Ponornice" čini 105 tekstova. Velika većina ih je nastala u zadnje dvije-tri godine. No zbirka se otvara kratkom pjesmom koju sam napisao u šestom ili sedmom razredu osnovne. Ti stihovi glase: "sivo nebo/krovovi pod nebom/ljudi pod krovovima/šute". Kada sam nabasao na njih, pomislio sam da mi se potpuno uklapaju u atmosferu i motiviku zbirke. I stavio sam ih na početak knjige. Nemam pojma što je dječak koji ih je napisao htio zapravo kazati. I zašto ih je uostalom napisao. Što sam čitao kao školarac? Lektiru, naravno. Nešto mi se pritom sviđalo, nešto ne. Recimo u srednjoj sam se često vraćao pjesmama Maka Dizdara, Vesne Parun, Jure Kaštelana, Branka Miljkovića. Budući da sam osnovnu i srednju pohađao u Slavoniji, nezaobilazna nam je lektira bio i Tadijanović. Naravno i sam sam pokušavao istraživati. Tako sam potkraj srednje počeo kupovati i čitati časopis Oko. U Županju su dolazila dva primjerka, a jedan je bio moj. Živo se sjećam kada sam na stranici koja je bila posvećena poeziji naišao na poveći ciklus pjesama Petra Gudelja. Pa onda koji mjesec kasnije i na pjesme Anke Žagar. Ti su stihovi bili dosta daleko od ideje poezije koju sam stekao u školi. Ali bili su uzbudljivi, intrigantni, ritmični, izazovni – prisjeća se Bagić.
Bagić voli nogomet te o njemu piše i pjesme. Je li mu zbog toga poezija vidljivija u zemlji koja je još uvijek svjetski viceprvak?
– Ne vjerujem. Ljudi koji čitaju poeziju ili je povremeno pripuštaju u svoj život uglavnom nisu veliki zaljubljenici u nogomet. Za mene je nogomet tema koja može potaknuti govor o raznim stvarima i stanjima – kao igra, on je prostor radosti i užitka; kao društvena činjenica, on je simptom svijeta u kojemu živimo, svijeta u kojemu novac počinje određivati gotovo sva pravila. Gdje je nogomet, tamo su intenzivne emocije, strast, kreacija, nepredvidivost, ali i konzumerizam, politika, ideologija… Da se poslužim parafrazom: svi putovi vode u Rim, a jedan od mojih je nogomet – objašnjava Bagić. Ujevićevu nagradu je primio u Vrgorcu. Što ga se najviše dojmilo u Tinovu kraju?
– Krajolik – monumentalan, isklesan. I ljudi – otvoreni, u svakom trenutku spremni kazati što misle. Čak su mi se ispod vrgoračkog neba i neki Ujevićevi stihovi učinili jačima i jasnijima nego prije – kaže profesor kojeg pitamo je li prvi akademik iz Dubrave?
– Ne znam. Vjerojatno nisam. Dubrava je velika i mnogočime bogata. Mogu samo reći da mi se sama kvalifikacija "akademik iz Dubrave" sviđa i da je rado prihvaćam.
