Dramaturginja, scenaristica, selektorica. Zapravo, malo je poslova koje Asja Krsmanović u filmskoj umjetnosti nije radila. Ovu godinu je i članica žirija Mediteran Film Festivala, što je bio povod da porazgovaramo o stanju u filmskoj industriji danas, izazovima s kojima se susreće, ali i o pravima žena, rodnom i seksualnom nasilju u našem društvu te razlozima zašto je danas još uvijek iluzorno govoriti o ravnopravnosti.
Kako je tekao vaš put?
- Zapravo, točno onako kako je određivalo tržište rada. U vrijeme kada sam završila studij dramaturgije nije baš bilo nekog izbora što raditi. Jednostavno smo svi prihvaćali sve poslove koji su nam bili nuđeni. Budući da je i studij koncipiran tako da vas uči pričati priče u različitim medijima, onda nam je to i dalo neku širinu u traženju posla. Ja sam upisala studij u cilju da radim u kazalištu, ali biti vanjska suradnica na kazališnim projektima za nekoga tko se bavi dramaturgijom značilo je doslovno biti na rubu egzistencije, a često je bilo i potpuno nemoguće.Tako je i danas. Iz tog razloga počela sam istraživati i druge opcije i raditi razne druge poslove u domeni kulture. Paralelno sam počela raditi i za Sarajevo Film Festival, bila dramaturginja na dvadesetak kazališnih predstava, pisala scenarije za kratkometražne filmove, radila na filmskim setovima… Pokušala proći što više toga kako bih doznala u čemu sam najvještija, a što je to što mi nikako ne ide od ruke i polako eliminirala sve ono što znam da me suštinski ne zanima, ali i što me zanima, a za što još nisam spremna.
Kakvo je stanje u domaćoj filmskoj industriji danas?
- Dinamično je. Suočeni smo već odavno s nedovoljnim izdvajanjem proračunskih sredstava za film, ali i za druge umjetnosti, a film je, dakako, najskuplja i kako bi se proizvodio, potrebno je potpuno razumijevanje vlasti za stanje u industriji. Danas je gotovo nemoguće u BiH proizvesti kvalitetan dugometražni igrani film, a da nije nastao u koprodukciji nekoliko zemalja. To čini filmske radnike pravim herojima koji u uvjetima koji im i ne idu u potpunosti na ruku uspijevaju postići odlične rezultate.
Vi ste i selektorica Natjecateljskog programa – studentski film na SFF-u. Koje su to teme koje zaokupljaju mlade autore danas?
- Mlade autore/ice zanimaju generacijske teme i već je očekivano da ćemo, kada je riječ o studentskom filmu, gledati mnogo filmova o izazovima odrastanja, odnosu s obitelji, vršnjacima, okolinom u kojoj likovi odrastaju. Ipak, njihov autorski odnos prema ovim temama i vještina u pričanju tih priča filmskim jezikom čini da je ova selekcija uvijek uzbudljiva, šarolika i dinamična. Sve češće se mladi ljudi bave i temama poput nasilja, stida, nemogućnosti povezivanja s drugim…, ali teško je generalizirati. Svaka filmska priča je jedan mali zasebni svijet.
Koliko je domaća filmska scena otvorena prema mladim, još neafirmiranim autorima?
- Sam proces pravljenja filma se jako demokratizirao sa sve pristupačnijom opremom. Ne trebaju vam više kamioni opreme da snimite kvalitetan film. Potrebna vam je originalna ideja i vješto baratanje filmskim jezikom. Potrebno je imati što reći i imati ukusa u tome kako oblikujete priču. Baš to je nešto što mladi ljudi često i ne shvaćaju. Svaka originalna i kvalitetna filmska priča nađe svoj put do nekog mjesta gdje će se afirmirati. Mislim da je scena otvorena za svakoga, samo što mnogi ne mogu dosegnuti standarde kvalitete i onda misle da je to neki prostor koji je za njih izvan dometa. Potrebno je mnogo učenja i rada na sebi da bi se postigli rezultati, a to je ono što svi ne razumiju. Mislim da svako tko radi i ima talenta može dobiti priliku i podršku starijih kolega.
Na koji način se promijenila domaća filmska scena u posljednjih nekoliko godina i biste li rekli da su promjene pozitivne?
- Filmska scena je dinamična i ovisi o mnogo čimbenika. Teško je pričati na osnovi nekoliko godina. Mislim da se najveća promjena dogodila u domeni produkcije TV serija. Povećanje proizvodnje ove vrste audiovizualnog sadržaja dalo je filmskim radnicima kontinuitet u radu, stabilnije pozicije kada je u pitanju struka i sigurno mnogo entuzijazma da kreiraju nove projekte, svladavaju nove formate i stječu znanje i iskustvo.
Članica ste žirija ovogodišnjeg Mediteran Film Festivala. Što je, po vama, najveća kvaliteta ovog festivala?
- Ovaj festival pratim već dulji niz godina i mislim da je njegov najveći utjecaj u tome što donosi kvalitetan filmski sadržaj u lokalnu zajednicu i otvara dijalog o bitnim temama današnjice.
Aktivistica ste kad govorimo o pravima žena, a i neke od tema koje ste pokrenuli jesu one o rodnom i seksualnom nasilju u filmskoj industriji. Pokretačica ste i platforme “Nisam tražila”. Što se događa sada s tom platformom i kako biste ocijenili stanje u kojem smo danas?
- Platforma je i dalje aktivna, iako služi zajednici na drugačiji način. Prije smo se trudili pratiti što se sve to događa u regiji po pitanju rodno zasnovanog nasilja i konstantno donositi novosti. Nažalost, toliko je stravičnih događaja u vijestima svaki dan da jednostavno izgubi smisao, a i veliki je napor za sve nas prolaziti kroz sve to redovito čitajući i izvještavajući…
Ono što se dogodilo u međuvremenu jest da se okupila neformalna skupina žena iz raznih gradova u Bosni i Hercegovini koje su konstantno u komunikaciji i koje reagiraju organizirajući prosvjede i akcije onda kada procijene da to ima najviše smisla. “Nisam tražila” postala je jedna od platformi za širenje njihova glasa. S druge strane, žene u skupini još uvijek pišu svoja iskustva. Neke da traže savjet, neke samo da olakšaju dušu… Situacija je i dalje zastrašujuća sudeći prema statistikama. Kada je u pitanju promjena, ona mora doći iz više smjerova – i zakonskim regulativama i širenjem svijesti. Budući da zakonske regulative nisu u našoj moći, ono što možemo je širiti svijest i nadamo se da će imati nekog učinka.
Je li kod nas još uvijek iluzorno govoriti o bilo kakvoj ravnopravnosti?
- U cijelom svijetu je iluzorno govoriti o ravnopravnosti. Da nije tako, pola programa Mediteran Film Festivala ne bi postojalo.
Koliko su žene kod nas zastupljene u filmu? I što možemo i trebamo uraditi na tom polju?
- Mislim da jesu, i više nego u mnogim drugim profesijama. Ono što možemo uraditi je olakšati im rad u jednoj profesiji koja je, prije svega, nesigurna, zatim jako iscrpljujuća (rad na setu zahtijeva 12 sati dnevno više mjeseci godišnje), tako što ćemo imati razumijevanje i kolegijalnost kada je u pitanju majčinstvo te pokušati učiniti radnu sredinu više prijateljskom prema djeci. S druge strane, poticaji za žene u filmu su uvijek dobrodošli u vidu nagrada, fondova i slično.
Mogu li kod nas umjetnost i kultura promijeniti stvari nabolje, postoji li volja među domaćim kulturnjacima ili je kod nas sve svedeno na “goli opstanak” i borbu za sebe?
- Nije sve baš goli opstanak. Mi se bavimo lijepom profesijom, ma kakvi da su uvjeti, i to publika prepoznaje i cijeni. Moje iskustvo mi govori da su se mnogo bolje stvari dogodile u ovom sektoru onda kada su ljudi bili solidarni i radili zajedno za opći cilj, nego kada su se svi borili sami za sebe.
Kada je zajednici bolje – svima je bolje. Kada svi rade isključivo za sebe, ni rezultati nisu neki. Meni je najdraži dio ovog posla upravo suradnja s različitim institucijama i pojedincima i u struci i izvan nje.
