U starom župnom dvoru u Gorici kod Gruda proslavljena je 23. obljetnica utemeljenja Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika Gorica – Sovići. Misno slavlje predvodio je fra Marin Karačić u koncelebraciji s fra Josipom Vlašićem te uz pjesmu i molitvu članova Bratovštine i puka. Na kraju svete mise predsjednik Bratovštine Dragan Prlić uputio je svim članicama i članovima Bratovštine srdačne čestitke za 23. rođendan, podsjetio je na ustrajnost Bratovštine, zahvalio se svima koji pomažu Bratovštinu, osobito župnom uredu. Kazao je, da je Bratovština i danas kao i prije 23 godine uvijek dobre volje činiti dobro u župi i šire!
Nakon svete Mise, u Galeriji u Gorici (u starom župnom dvoru) otvorena je izložba reljefa (slika) umjetnice Karin Grenc iz Splita. Bile su izložene Karinine slike na temu Došašća i Božića, koje je ona uradila na odbačenom drvetu daske. Kako je sama kazala, kad bi prolazila putem i zapazila odbačeno drvo, u njemu bi vidjela Isusov lik ili lik nekoga sveca. Nije sebi dopustila proći pokraj odbačena drveta, već bi ga uzela i pretvorila u sveti lik. Za ovu je izložbu otiskan i prigodan katalog s tekstom fra Ante Vučkovića. U katalogu je autor citirao početak Aristotelove „Metafizika“: „Svi ljudi teže znanju po naravi. Znak je toga ljubav prema sjetilima, jer i mimo koristi ona se vole sama za sebe, a najviše od svih sjetilo vida. Naime, ne samo kako bismo djelovali nego i kad ne kanimo ništa činiti, izabiremo takoreći gledanje radije od svega ostaloga. Uzrok je tomu što od svih sjetila ono nam najviše omogućuje spoznaju i pokazuje mnoge razlike.“
Fra Ante Vučković ističe: „Ako bismo doslovno preveli prvu rečenicu, trebali bismo reći da svi ljudi po naravi teže gledanju. Aristotel je doveo u najveću moguću blizinu gledanje i znanje, a nakon njega gotovo svi zapadni jezici su znanje povezali s gledanjem. Cijeli je niz glagola koji znanje opisuje kroz osjetilo vida. Tako probleme treba vidjeti, uvidjeti, razgledati, opaziti, primijetiti… Zapad se razvio oslanjajući se nadasve na osjetilo vida. Naše je vrijeme tehničkim razvojem doživjelo pravu eksploziju pogleda. Što li sve nije postalo vidljivo? I gotovo da više nema nikoga tko se ne bi na ovaj ili onaj način služio svojim pametnim telefonom koji može fotografirati, snimati i reproducirati fotografije i video zapise. Unatoč eksploziji vidljivoga, fotografija i videa nikada dosta. Propovjednik je potpuno u pravu kada kaže da se oči ne mogu do sita nagledati niti uši dovoljno naslušati. (Prop 1, 9). Porast vidljivoga samo je produbio glad za novim, drukčijim, do sada neviđenim. Pa ipak, dogodi nam se da opazimo kako je naša glad nezasitna i zbog toga što se uvijek hranimo istom hranom. Ima, međutim, trenutaka kada se nađemo pred drugačijom slikom. Ona nas ne nuka na novu, drukčiju, a u svojoj srži ipak sličnu sliku s onom prethodnom. Zaustavi nas. Ne pušta nas. Ne dopušta nam da se odmaknemo i pobjegnemo. Takve slike imaju u sebi moć našu pozornost povući u dubinu. One nam ne dopuštaju da se samo kratkotrajno zadovoljimo i nastavimo svoju trku za daljnjim ponavljanjem istoga. One nas zateknu i privuku. Traže od nas da im poklonimo pozornost i vrijeme. Umjesto površne znatiželje, one u nama probude glad za bitnim.“
Fra Ante ističe da su takva djela Karin Grenc te dodaje: „Napravljena od običnoga materijala preko kojega prelazimo kao da ga nema, odjednom, zahvaljujući jednostavnim potezima umjetnice, u nama izazovu začuđenost. Netko je u banalnom i običnom vidio uzvišeno. Jednostavni potezi obični komad drveta pretvaraju u prepoznatljiv lik uzvišenoga i svetoga. Radovi Karin Grenc najviše iznenađuju spojem skromnoga i uzvišenoga, banalnoga i svetoga, neprimjetnog i nezaboravnog. Umjetnica se smjestila u prostor između. Srcem boravi u društvu svetih, a tijelom, rukama i okom gleda po odbačenom, neprimjetnom i nevrjednom. Uvijek iznova joj uspijeva u promatračima probuditi pitanje kako ona to vidi. I još dublje pitanje kako to da to nitko drugi ne vidi prije nego li nam Karin pokaže što je sve vidljivo u nevidljivome. Ne otkriva ona u banalnom skriveno sveto. Ona na svoj način odlazi u živote svetih i svojim radom pomaže razumjeti koliko su nam blizu i kako je malo potrebno da obično postane svečano. Tako nas uči gledati. Nije joj dovoljno znati da svi ljudi po naravi teže gledanju. Ona nas nuka da se trudimo oko tog kako gledamo. Naše oko nije samo organ koji vidi. Naše oko pokazuje tko smo. Karin nas nuka da otkrijemo kako je naše oko u stanju vidjeti dublje, drukčije, istinitije.“
Autor teksta kataloga naglašava to da je Oko tijelu svjetiljka te navodi kako je Isus poučavao u svom Govoru na Gori: „ Ako ti je, dakle, oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno.“ (Mt 6, 22-23). Potom je napisao: „Nije nevažno kako gledamo. Valja nam raditi na načinu kako vidimo svijet, druge ljude, sebe same i kako predočujemo ono nevidljivo. Tko hoće oblikovati svoj pogled, treba voditi računa o svome srcu, o onom što je važno, o svrsi svoga života, o društvu u kojem se kreće, o mislima koje ga oblikuju, riječima koje izgovara, djelima koja čini, o odgovoru na pitanje zašto je na svijetu.“
Na otvorenju izložbe govorili su župnik ove drevne župe župe fra Marin Karačić koji je u ime domaćina pozdravio sve prisutne. Bratovštini je zaželio mnoga dobra i plodonosna buduća ljeta!
Fra Marinko Šakota, župni vikar u župi Čerin, nadahnuto je govorio o slikarstvu i umjetnosti Karin Grenc. Pri tome je pojasnio latinsku riječ „ablatio“, koja u umjetnosti znači „odstranjivanje onoga suvišnoga“, kako bi se dobio pravi lik onoga kojeg ili što umjetnik vidi, kad započne raditi određeno djelo. Karin Grenc zahvalila je Bratovštini na pozivu i svoj organizaciji i čestitala 23. rođendan. Zahvalila je svim prisutnima na dolasku. Ljubo Grizelj, načelnik općine Grude, prigodnim je čestitkama Bratovštini i autorici, otvorio ovu izložbu. Program je vodila Marija Prlić, a svojim su pjevanjem otvorenje izložbe uveličale Marija Prlić i Marija Bušić, članice župnoga zbora ove župe.
