Pandemija koronavirusa sigurno nije najbolje vrijeme za izdavanje knjiga. I rijetki su oni koji su se zadnjih mjeseci odlučili na jedan takav potez. Jedna od tih 'rijetkih' je Dražena Radonić koja je objavila novu zbirku poezije pod nazivom 'Hir kao vir'.
Nakon što se 2019. godine publici predstavila zbirkom poezije 'Oranica s mirisom joda', Radonić je imala dovoljno inspiracije da i ove godine sve one žedne poezije u doba korone počasti još jednom zbirkom svojih pjesama.
-Draženina je svaka pjesma slika i svaka slika pjesma. Verbalni i likovni mediji tek su poligon za iznošenje suptilnih osjećaja koji umjetnicu odaju kao pansenzornog empiristu i češnutljivu sanjalicu. No, taj bodlerijanski 'magični ponor', to mjesto sjena i mjesto nedolaska, mjesto je naših neshvaćenih svjetova. Ono može biti dosegnuto samo pogledom iznutra, pogledom koji se iznutra otvara prema vani i grozničavo pokušava otkriti otajstvo neoplatoničkih mističnih apstrakcija - napisao je u pogovoru knjige Enes Quien.
Inače, Dražena Radonić je rođena u Makarskoj, a još 1997. godine je održala svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu pod nazivom 'Slika u pjesmi'. Osam godina prije toga je diplomirala na Filozofskom fakultetu u hrvatskoj metropoli. U međuvremenu, njezin umjetnički rad se nastavlja kroz poeziju, a nova zbirka je samo potvrda toga.
-Kad nešto potiho čuči, čeka, čeka i onda klik. Ja bih rekla 'Ponekad i zamišljeni mjesec gubi sjaj i u prah se rastače, kad se ljubav pretače u sjećanje , a patnja u pjesme...˝ odgovara nam autorica na pitanje kako nastaju njezine pjesme i nastavlja:
-A onda polako za svoju dušu, skrivečki, slučajno tekstove dam u ruke velikana poezije Enesa Kiševića. I Enes kaže: Odlično Dražena i samo nastavi...' Pa onda slučajno budem na jednoj izložbi akvarela na temu 'Priče o Sarajevu, priče o ljudima' koje je naslikao Zvonimir Dvorniković, sudac po obrazovanju , a umjetnik i slikar u duši. Kao djevojčica upijala sam poteze kistom gospodina Zvonimira koji je ljetovao u mom susjedstvu. Nakon 40 godina njegov unuk Damir Dvorniković priređuje izložbu slika u čast svoga djeda Zvonimira, a istovremeno se upoznaje s mojom poezijom i pamtim njegov komentar na moju poeziju: Dražena , lijepo ti to posložiš, mračno svjetlo, hladno-toplo izbalansiraš, koja mrva tuge i puno više sreće.' Ja bih ponovila da je moja pjesma kao lutanje moje pružene ruke, što milost ćuti samo u uspjehu, što stisak ruke želi da nađe i u porazu... Željela bih zauvijek da se pjesma toči i toči, kroz ponoć naših noći, i zore svih naših naoblačenja. Za kraj ja sam sretna žena koja voli, moje lice nema izraz izgubljenog sna, za prozorom moje kuće cvate zlatna zvijezda koju želim upiliti u njedra koja dišu kroz pleća i bedra, u svanuće ovog čudesnog vremena, neumorno , i nikad ista šetnja ovom mirisnom gozbom blistave morske pučine i raskoši zemnog raja biokovskog kamena - govori nam i kroz stihove naša sugovornica.
Već radi na trećoj zbirci pjesama, ali nećemo puto toga otkriti još o tome. Biti će vremena i za predstavljanje i za novo upoznavanje sa poezijom Dražene Radonić.
