Uobičajeno je da ljudi od pera svaki svoj tekst ostave neko vrijeme da sam dozre pa ga potom ponovno pregledaju, dotjeruju, mjereći koliko može nositi breme vremena te na kraju objave.
Pomoćni biskup vrhbosanski u miru Pero Sudar je, kao jedan od nadpastira Vrhbosanske nadbiskupije, u ratnom razdoblju, preko zaraćenih linija od 1992. do 1995. pa do 1997. godine, uporno sa suradnicima, redovnicima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene, uz mnoštvo opasnosti za život obilazio župe Nadbiskupije te ohrabrivao narod i branitelje, govorio mise, dijelio sakrament krizme, pravio planove za otvaranje katoličkih škola te zapisivao svoje dojmove. Nakon više od 25 godina svoje zapise otvorio je jer su dozreli te ih objavio u knjizi. Knjiga je objavljena u nakladi zapažene nakladničke kuće Synopsis, Sarajevo - Zagreb, te uz sunakladništvo Hrvatskog leksikografskog instituta BiH,piše portal Večernjeg lista BiH.
Knjiga obujmom nije velika, a sadržajem ocrtava i nijansira mnogo više nego drugih deset o suštini posljednjeg rata (1992. - 1995.), pokazujući iracionalnosti o poštovanju civilizacijskih normi, evanđelja, suvremene doktrine Katoličke crkve, propitujući i dajući odgovore na fundamentalne postavke humanitarnog poimanja ljudskih i kolektivnih prava, pojmova “dom” i “domovina”, prava na dom i domovinu, prava na njihovu obranu te strahote koje se javljaju u ratu, kakav je bio ovdje, gdje je sve izvan kontrole i mimo ikakvog racionalnog poimanja, piše Vecernji.ba. Njegovi zapisi zapisani su dnevnički, pisani nakon posjeta i razgovora s običnim ljudima na terenu, uz bolno svjedočenje o ubojstvima, paljevinama kuća, sakralnih objekata i obilježja, pljačkama, prisilnim ili motiviranim seobama, etničkom nasilju na višestoljetnim ognjištima te traumama u sudaru gole sile i osjećaja prava i pravde. U prikazivanju konkretnih statističkih pokazatelja župa, glede broja onih koji su otišli i onih koji su ostali braniti ono što je njihovo, sveto i životno, uvijek je na strani onih koji se ne odriču svojih korijena jer jedino tako ostaju cjelovite osobe snažnog duha i nadljudske snage. Između iznošenja razgovora i zornih pokazatelja umeće snažne misli evanđelja, kršćanske doktrine i humanitarnog osjećaja za pravdu i pravo. Često mu je rečenica kratka, jasna poput psalma koji zvoni, želeći izazvati uzbunu svih onih koji bi mogli prekinuti ili ublažiti agoniju. Na prvoj stranici knjige krupnim slovima kao prolegomenu navodi: “Razliku između naroda, kultura i religija valja nam prihvatiti kao nešto dobro, a ne kao nužno zlo. Treba od srca prihvatiti Bošnjake kao Bošnjake, Srbe kao Srbe i taj stav međusobnog uvažavanja njegovati. Moramo biti toliko jaki, spremni na pokajanje u onome što nismo činili dobro, počevši od naših gluposti, jer glupost je veće zlo od samog zla”. Iako tekstovi ne sadrže imena onih koji su vinovnici zla na svim razinama, iz općeg poimanja može se razumjeti tko je prozvan. Uglavnom su podaci, zapažanja i razgovori sa župljanima i njihovim svećenicima te knjiga obiluje mnoštvo mišljenja običnih ljudi, a slijedi glasno razmišljanje autora utemeljeno isključivo na evanđelju, nauku crkvenog učiteljstva i doktrini suvremene Crkve. Prelazeći teritorije pod kontrolom triju nacionalnih vojska vidi iste prizore paljevine, pljačke, uništene sakralne objekte i podjednako osuđuje vinovnike, pa čak i Hrvate koji su prekoračili ovlasti i prag ljudskosti. Naravno, problematizira pojam doma i domovine te ih definira, kao i Hrvate kao narod i njihovo pravo da se brane dom i obitelj bez obzira na to od koga je napadnut i pod kojim narodnosnim stijegom se bore. On se ne upušta u raspravljanja o političkim vizijama onih iza kojih stoje vojske i snaga jer polazi od pretpostavke, što je i logično, da obični ljudi to ne znaju, kao što ni najveći broj onih koji su krenuli prema Bleiburgu nije znao ni kamo ide, s kojim razlogom i što o tome misle njihove onodobni vođe. Narod je branio sebe i svoj dom i znao je da se mnogi kolebaju pa ga napuštaju, kao i oni koji ostaju te koliko im je ostalo vremena da bi preživjeli. Zapisi donose i susrete s raseljenima diljem Republike Hrvatske i Europe te polemike s onima koji ne žele ni čuti o povratku, poučeni iskustvom koje su ne tako davno doživjeli. Ljudi su se dokopali slobode i ne žele je ponovno dovesti u kušnju, makar ostao u njima samo dio identiteta koji su stekli odrastajući i živeći u staroj sredini. Posebno je mnogo misli posvetio svećenicima koji su u pravilu ostajali posljednji sa svojim narodom, uza sve opasnosti koje sa sobom nosi ostanak, jer oni znaju da bez naroda nema identiteta koji je u tom mjestu živio stoljećima i davao ukupan amalgam bogatstvu življenja u različitostima kultura, vjera i života.
Knjiga je napisana plošno kao jednostavno prenošenje viđenog i ono što je čuo te kao odgovoran vrhunski intelektualac i crkveni velikodostojnik vjerodostojno svjedoči o vremenu zla. Posebno se kroz knjigu provlači fenomen mržnje kao ishodište zla. I on i sugovornici ne mogu dati odgovor zašto se to strašno zlo tako generiralo kao tada. Još veliki književnik Albert Camus u svom romanu “Kuga”, čija se radnja događa u Africi, piše da virus kuge desetljećima, pa i stoljećima spava pod kamenom, za trulom gredom u kući ili u drvu te se odjednom, iz neobjašnjivih razloga, pojavi i pohara sve oko sebe, da bi se sam od sebe ugasio. Ja li mržnja toliko ukorijenjena u to vrijeme kao kuga našeg vremena kojoj svjedočimo.
Knjiga nudi jedan sasvim neuobičajen pogled na rat, pisana je emotivno i racionalno u isto vrijeme, nudeći, kao cjelina, promišljanja o putovima izlaska iz biblijskog Egipta Židovima. Pristup je potpuno originalan, misli neuobičajene, a poruke potpuno u suglasju s njegovim pozivom i poslanjem. On je u to vrijeme bio pomoćni biskup vrhbosanski i znao je odgovornost koju sa sobom nosi njegov govor u svojstvu jednoga od nadpastira. On piše i govori ex cathedra, ne suhoparno, doktrinarno, već konkretno i životno. Dakle, on govori po kanonskom pravu uime univerzalne Katoličke crkve jer zato je dobio ovlasti kod posvećenja za biskupa. Njegove misli o nacionalnom sasvim su afirmativno jasne i na strani su Hrvata, ali nisu nacionalističke i sežu samo dotle dokle nisu u prijeporu s učenjem univerzalne Katoličke crkve i njezinom doktrinom. Ta tanka nit koja razdvaja nacionalno i univerzalno jasno se raspoznaje pa možda kod nekih izaziva rezerviran stav. Svim javnim djelatnicima, od općina do vrha političkih vlasti, ma gdje se nalazili i kod sva tri naroda, preporučujem je jer će možda iz nje vidjeti jednu drugu stranu rata te će im upotpuniti misli o ponašanju u sadašnjosti i budućnosti. •
