Baviti se kiparstvom u Hercegovini možda nije lako i isplativo, ali je zahvalno jer, ako ništa, ima dovoljno materijala.
Kamen “raste” posvuda i ako imaš imalo talenta, od tebe se može isklesati dobar majstor ili barem kamenoklesar.
Iz takvog podneblja ponikao je, uostalom, i naš najveći majstor od dlijeta Ivan Meštrović. Hercegovina je dala nekoliko značajnih kiparskih imena poput Nikole Njirića, Florijana Mićkovića i Sofije Naletitlić.
Njihovim stopama krenuo je i Stjepan Stipe Skoko, jedan od naših najplodonosnijih kipara i aktualni dekan Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru. Rođen 1959. godine u Grabu, zaseoku na samoj granici Hercegovine s Dalmacijom, već od ranih dana pokazivao je sklonost k slikarstvu i znao je da će to biti njegov životni poziv.
- Mislim da tu ima i genetike. Skoke imaju žicu za umjetnost i osjećaj za graditi formu. Bilo je i prije mene Skoka koji su završavali umjetničke akademije i škole, zatim dobrih zidara, čak i modnih dizajnera. Još od malih nogu među svojim vršnjacima bio sam obilježen kao umjetnik jer sam volio crtati, a druga djeca, pa i oni stariji od mene, donosili su mi svoje radove da im pomognem u crtanju.
Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu i potom se otisnuo na studij u Zagreb.
Zagrebački đak
Svoj bogomdani talent brusio je pod svodom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi prof. Vjekoslava Rukljača. - Izabrao sam njega, ni sam ne znam zbog čega, možda zato što su svi ostali s godine mahom išli kod prof. Ivana Sabolića. I nisam se pokajao. Čak sam za vrijeme studiranja imao vlastiti atelje. Uf, to su bile godine. Početkom osamdesetih u Zagrebu živjelo se i pomalo boemski, bio sam svoj, vozio sam Renault 4, a izlazilo se u Lapidarij. Navraćali su tamo brojni umjetnici i glazbenici. Primjerice, kolega s godine Boris Leiner, s njim i Johnny Štulić, koji su radili svirke. Novi val bio je u punom naletu. Tu smo tražili i ženske modele za aktove - prisjeća se Skoko prvih godina studiranja. Nešto kasnije, sredinom osamdesetih, Zagreb je bio na vrhuncu, na sve strane nicali su sportski objekti, borilišta, spremala se Univerzijada, a mladi umjetnik Skoko svoje dane provodi u društvu takvih veličina kao što su Ranko Marinković, Ante Topić Mimara, Jozo Laušić, Tomislav Ladan...
Boemski život i kulturna elita
- Puno sam naučio na Akademiji, ali još više izvan nje, na druženjima s piscima Ivanom Raosom i Jurom Kaštelanom koji su prolazili kroz moj atelje. Bio sam najmlađi, a tu se igralo briškule i trešete i kad bi im nedostajao jedan, upadao sam ja. Upijao sam od njih životno znanje. Tako sam proveo najzanimljivijih pet godina života - ističe Skoko. To je za njega bila velika nadgradnja, a, uz sve to, bio je angažiran u Kazalištu “Komedija” gdje je radio scenografiju i za to bio dobro plaćen. Dolazilo je novo vrijeme, budila se Hrvatska, demokratske promjene dovele su Tuđmana na vlast. Budila se nacionalna svijest koje nije bio pošteđen ni već akademski umjetnik Skoko.
U njegovoj se glavi rodila ideja o izgradnji spomenika knezu Domagoju, koji će kasnije postati spomenik “Domagojeva lađa” ili “Domagojevi strijelci”, kako ga tko zove. Spomenik je podignut 1997. godine u Vidu kraj Metkovića, a otvorio ga je osobno dr. Franjo Tuđman.
- Mi smo u taj projekt krenuli poluilegalno 1989. godine. Ideja je potekla od župnika iz Vida Jure Marasovića, a kasnije je dobila potporu Tuđmana i hrvatske države. Radio sam ga u Augustinčićevu prostoru na Jabukovcu i sjećam se kako je jednom navratio i sam predsjednik Tuđman da vidi kako se odvijaju radovi. Ponudio sam ga lozom i hercegovačkim smokvama koje sam nabavio, nećete vjerovati, na Britancu. Razgovarali smo tada o hrvatskoj povijesti, posebice o razdoblju od 621. do 1102. godine, sve do potpisa Pacte Convente, i tu sam bio na svom, a razgovor je bio konstruktivan jer je i sam predsjednik Tuđman bio povjesničar. No, rat je usporio cijeli proces i spomenik je ugledao svjetlo dana tek dvije godine prije predsjednikove smrti - prisjeća se Skoko.
Bilo je i dosta oponenata te kritičara koji se nisu slagali s idejnim rješenjem spomenika “Domagojeva lađa”, ali im je 2006. godine usta začepila ugledna izdavačka kuća Thames & Hudson iz Londona i autorica Amy Dempsey koja je Skokinu “Domagojevu lađu” uvrstila među 200 najboljih radova na svijetu, uz bok djelima Henryja Moorea i Henrija Matissea.
- Ne znam, možda sam ja tu upao slučajno, da se sad ne hvalim, ali to je meni bio odušak i potvrda da sam uradio projekt koji je valorizirala eminentna kritika - dodaje Skoko, koji je izveo i postavio više od četrdeset skulptura na javnim mjestima po čitavoj Hrvatskoj i BiH, kao i u muzejskim prostorima (Rama, Humac, Sarajevo, Vatikan…).
Skokine reference za naše prilike su iznimne. Njegovi radovi zastupljeni su u udžbenicima Zvonimira Diklića i Jože Skoka, kao i u monografskim i književnim izdanjima autora Hrvoja Hitreca, Antuna Mateljana, Jerka Rošina. O njegovu su radu eseje i likovne kritike pisali Dubravko Horvatić, Stjepan Šešelj, Vladimir Pavlović, Antun Karaman, Antun Branko Periša, Ivan Vukoja, Enrika Bijač i Marin Ivanović, a novinske osvrte i kritike Katija Šutić, Tatijana Prodanović, Rada Vnuk, Sead Begović, Jasmina Kuzmanović, Zlatko Gall, Radoslav Dodig, Vesna Kusin, Blanka Kraljević, Josip Škunca, Jure Ilić, Vladimir Maleković i drugi.
Ipak, Skoko nije baš držao do kritike, kao ni kritika do njega, što se najbolje oslikava na primjeru ženskoga akta. Kada ga je likovna kritika kod nas smatrala zastarjelom formom i kada su ga galeristi izbacili iz prostora, on je krenuo s ciklusom ženskog akta.
- To je meni bilo prosvjetljenje, kao uskrsnuće u životu, pa čak i u sakralnom smislu. Okidač za ženski akt upravo mi je bila kritika - kaže Skoko.
758 udovica i 2020 djece
A žena kao samohrana majka i udovica tema je njegova najnovijeg monumentalnog spomenika koji je nedavno otkriven u njegovu rodnom Ljubuškom. Riječ je o spomeniku majkama Drugog svjetskog rata i poraća. Njih 758 ostalo je s više od 2020 djece siročadi, bez muževa nakon velikog rata. Djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj je vojsci pripadao, gdje je poginuo. Njima je podignut spomenik koji je u biti i spomenik svim majkama na svijetu, kako kaže Skoko.
- Na ideju za spomenik majkama došao je Ante Milas od Ante Milasa, koji je imao samo dvije godine kada mu je otac poginuo 1945. godine. Njegova majka Anica, tad je 37-godišnjakinja, ostala je sama s djecom. A da budem iskren, ta se priča i mene ticala jer sam s tim ženama živio, rastao i promatrao ih gotovo cijeloga svoga života. Neviđena je žrtva koju su one podnijele za opstanak hrvatskog naroda u Hercegovini i ovaj spomenik samo je mali dio zahvalnosti za sve što su učinile - kazao je Skoko.
Zanimljivo je kako je o ovom spomeniku prije njegova podizanja bio upoznat i državni tajnik Vatikana Pietro Parolin. Kad je primio izaslanstvo Sveučilišta u Mostaru, Skoko mu je darovao maketu skulpture.
- Parolin se raspitivao o skulpturi, o njezinu značenju i ostao je oduševljen time. Pitao me je kad će biti postavljen spomenik. Vijest o tome napravio je Večernji list i kad je to izašlo u javnost, projekt se i vinuo u visine. Znači, zahvaljujući i Večernjaku, “Spomenik majci” u Ljubuškom pronašao je svoje mjesto.
Skoki, inače, smeta što nema više spomenika herojima Domovinskog rata i ne slaže se s odlukom predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića da izbaci biste iz predsjedničkih dvora jer “ne može se država voditi kao da sve počinje od mene”. Ali, sve je stvar politike.
Soko je devet godina sam na čelu Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru.
- Bilo je i tu problema, ali danas je Akademija sveučilišna institucija. Na njoj studiraju studenti iz Hrvatske i cijele regije. Iz Srbije, Ukrajine, Slovačke, Albanije. Ona je, ako ćemo je promatrati u kontekstu drugih sastavnica Sveučilišta, jedina koja ima međunarodni i multinacionalni karakter.
A na pitanje kakvi su budućnost i položaj kipara u društvu, Skoko odgovara:
- Ovisi o pojedincu. Od kiparstva se može i dobro živjeti, a što se mene tiče, ja nikad i nisam živio od drugog, već od svoga kreativnog rada i uvijek na nekom socijalnom minimumu. Da sam ostao u Zagrebu ili otišao dalje van, možda bih prošao bolje. Ali što je, tu je. Ja sam zadovoljan - kaže Skoko, koji od kipara novije generacije ističe Mariju Ujević. - Iako su kipari i umjetnici općenito sujetne osobe, izdvojio bih nju, ne zato što je žena, nego zato što je kvalitetna umjetnica - dodaje Skoko.
Uskoro planira ponovno oživiti svoje cikluse “Plaža” te “Žilavka i blatina” i ponuditi ih na uvid javnosti, ali i stvarati neka nova monumentalna djela koja će krasiti trgove naših gradova. •
