U vrućemu lipnju 2020., nakon nezaboravna susreta s pokojnim Lukom Paljetkom u njegovu domu na Gorici sv. Vlaha i posjeta ateljeu Josipa Škerlja u kuli sv. Katarine unutar zidina Grada, našao sam se u dubrovačkomu stanu-ateljeu Lukša Peka. Promatrali smo njegova platna, razgovarali uz čašicu oštre rakije, a cijelo sam to vrijeme upijao ozračje slikarske radionice, s razmazanim svježim i osušenim bojama, silnim kistovima gušćih i rjeđih čekinja te svakojakim tananim oruđem kojim majstorske ruke stvaraju oku i duši ugodna djela. Razgovor nas je u jednomu trenutku vratio u slikarevo djetinjstvo, a domaćin je ustao i iz susjedne sobe donio desetljećima staru tiskovinu uz koju su mu zadrhtali i ruke i glas…
Vratio se s primjerkom Hrvatskoga krugovala iz svibnja 1944. godine, 11. brojem toga lista. Izdanje je to na čijoj je naslovnici otisnuta Lukšina fotografija iz njegova ranog dječačkog doba. Ovjekovječen je, kao trogodišnjak, s onodobnim radijskim slušalicama na glavi, kada je posjetio oca Iva na poslu. Ivo Peko (1903. – 1944.) bio je ravnateljem Državne krugovalne postaje Dubrovnik, a pet mjeseci nakon što je doma brižljivo pohranio radijski časopis s fotografijom svojega malenog Lukša, životna mu je grana slomljena na Daksi… Okruglih 80 godina od zvjerskoga zločina na tomu južnom jadranskom otočiću nadomak Dubrovnika navršilo se 24. listopada. Partizani su te noći, ciljano probirući istaknute intelektualce, odgojitelje i duhovne hranitelje hrvatskoga puka, pobili 53 dubrovačka žitelja. Među žrtvama, osim Iva, bio je i svećenik, isusovac, koji si je ime uklesao u vječnost ispisavši stihove dvaju crkveno-pučkih skladbi čije melodije nepogrješivo prepoznaju čak oni koji rjeđe pohode sveta misna slavlja, piše Večernji list BiH. Pjesme ''Rajska Djevo, kraljice Hrvata'' i ''Do Nebesa nek' se ori'' izišle su iz pera oca Petra Perice kojega dubrovački puk od milja zvaše padre Perica. O njemu sam izvorno pisao 2016. ponukan proslavom 150. obljetnice izgradnje stare mostarske franjevačke crkve sv. Petra i Pavla koju su franjevci proslavili veselicom s vjerničkim pukom. Supruga i ja uzeli smo našega sinčića za ruke i prošetali do crkvenoga dvorišta. Dok sam promatrao njegovo znatiželjno upijanje toga ozračja, sjećanje me vratilo u dane mojega djetinjstva, u neko drukčije vrijeme. Prisjetio sam se crkvenih proslava u Služnju, selu roditelja mojega oca. U broćanskomu su kraju obredi blagoslova polja imali izrazitu važnost za žitelje i njihove duhovne pastire, a nakon mise redovito bi uslijedila veselica, isprepletena seoskim običajima, šarenilom misnoga ruha i pučkih nošnji te, povrh svega, pjesmom. Jedna je, međutim, pjevana u navratima. Stihove ''Rajske Djeve'' znao je svatko, a bila je u tolikoj mjeri u srcima vjerničkoga puka da su ljudi vjerovali kako je napjev dijelom Svetoga pisma. Stara franjevačka crkva u Mostaru, zdanje iz daleke 1866., bila je dušom gradskoga hrvatskog življa. U noći 9. svibnja 1992. srpsko-crnogorska je granata potpalila oganj koji ju je progutao. Na blagdan nebeskih zaštitnika župe, u lipnju 2016., u dvorištu nove crkve mladići i djevojke izvodili su pučke plesove, a u mojim su mislima bili djedovi i bake kojih više nema, s krunicama spletenim oko ruku. Djedovi i bake koji zdušno pjevaju: ''Oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj.''
Nježni stihovi ''Naša Majko, naša zoro zlata'' nisu izvučeni iz biblijskoga psalma, spjevao ih je o. Petar čiji je usud tako sličan usudu mostarske crkve. Rođen je u Kotišini, pokraj Makarske, 27. lipnja 1881. godine, u obitelji Stipe i Antice Kate Perica. Od 1895. do 1901. boravio je u isusovačkomu sjemeništu u Travniku, nakon čega odlazi u novicijat Družbe Isusove u češki Velehrad. Školovao se i u Beču i Bratislavi, a teologiju završio u Innsbrucku. U Travniku je na Pericu najsnažnije utjecao pater Antun Puntigam, a osobito se zbližio sa slugom Božjim Petrom Barbarićem (1874. – 1897.) čiji je pramen kose, odrezan na odru, do kraja života čuvao kao relikviju. Nakon što je papa Lav XIII. 1899. svijet posvetio Presvetomu Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je pokrenuta inicijativa posvećivanja hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a o. Perica osobno je 1900., u Sikstinskoj kapeli, Svetomu Ocu uručio ''Album hrvatske omladine s više od 160 tisuća potpisa''. Tim je povodom, u 50 tisuća primjeraka, objavljena i brošura ''Slavlje hrvatske omladine na osvitu novoga stoljeća'' u kojoj se našla Petrova pjesma ''Do nebesa nek' se ori''. Uglazbio ju je profesor iz travničke gimnazije, Poljak Milan Smolka. Završivši novicijat, 1904. vratio se u Travnik kao prefekt đaka. Te je godine slavljena 50. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrješnomu začeću Blažene Djevice Marije, a mladi je Petar, živeći duh svetkovine, napisao bezvremensku ''Rajsku Djevu'' za koju je Vladimir Stahuljak prilagodio melodiju jedne češke marijanske pjesme. Prvi je put objavljena 1904. u ''Glasniku Srca Isusova'', a Perica je u svojoj skromnosti uopće nije potpisao. Kao redovnik, o. Petar boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Mladu je misu 1914. služio u rodnoj Kotišini. Za boravka u Splitu 1920-ih pomogao je ustrojiti i bio duhovnikom nekoliko katoličkih društava koja su nosila tadanji hrvatski katolički pokret, između ostalih i Hrvatskoga orlovskog saveza kroz koji se sprijateljio s danas blaženim Ivanom Merzom. Prepoznatljivu gustu bradu nije brijao zbog problema s kožom, a krhko ga je zdravlje pratilo kroz život pa je 1922. u Njemačkoj podvrgnut operativnomu zahvatu na plućima. Tamo mu je, ostalo je zabilježeno, čuvena stigmatičarka i jedna od najpoznatijih katoličkih mističarki prošloga stoljeća Tereza Neumann osobno prorekla mučeničku smrt. Krajem 1929. preuzima službu duhovnika sjemeništaraca u Šibeniku, ustrojivši Marijinu kongregaciju. U Zvonimirovu gradu ostaje do 1937. kada prelazi u Dubrovnik, gdje je imenovan nadstojnikom tamošnje isusovačke zajednice i službuje u dubrovačkomu biskupijskom sjemeništu. Bio je duhovnik križarske organizacije učenika i radnika te preuzima skrb za križarsko društvo križarica i malih križara, piše Večernji list BiH. Kada su, u travnju 1941., Talijani okupirali dubrovačko područje, puk im je na razne načine pružao otpor, a neposluh je osobito iskazivan skidanjem fašističkih zastava s pročelja zgrada, u čemu su prednjačili upravo mladi križari. Zbog toga je 1. svibnja o. Petar pritvoren, ali ubrzo i prebačen u kućni pritvor po zalogu jednoga talijanskog isusovca. Nakon što su 18. listopada 1944. partizani ušli u Dubrovnik, u nedjelju 22. listopada, nekada poslije 22 sata, u kući Družbe Isusove uhitili su oca Petra. Kratko je pred subraćom izgovorio: ''Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva pa neka bude, primam ju!'' Sa sobom je ponio svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina te Svetoga Josipa. U noći na 24. listopada, iz zatvora je, zajedno s većom skupinom uhićenih Dubrovčana, prevezen na Daksu. Tamo su oni zlostavljani, a potom i strijeljani, bez službene optužnice, bez suđenja i bez izrečena pravorijeka. Usmrćivani su pucnjima u potiljak, a tijela su im bacana u jamu koja će im biti zajednička grobnica gotovo punih sedam desetljeća. Navodnu presudu vojnoga suda, s imenima već pobijenih, komunisti su 26. listopada otisnuli na lecima kojima su oblijepili drevna dubrovačka zdanja. Trebalo je dočekati 2009. za ekshumiranje posmrtnih ostataka mučenika s Dakse. DNK analizom utvrđen je identitet samo 18 osoba od iskopanih trulih ostataka 53 ljudska tijela. Pronađene su i kosti oca Petra Perice, kao i njegova subrata don Mate Milića Kalafatovića. Petrovi su posmrtni ostaci identificirani prema uzorcima krvi članova njegove šire obitelji koji danas žive u Australiji. Dana 26. lipnja 2010. pokopan je u isusovačkoj grobnici na Boninovu, a biskup Mate Uzinić javno je kazao kako bi ga Crkva trebala kanonizirati.
Uz ovogodišnje Sve svete, pišući o ovomu dobrodušnom isusovcu kojega je strašan ovozemaljski kraj snašao dan uoči godišnjice smrti blažene Katarine Kosača Kotromanić, posljednje bosanske kraljice majke kojoj u spomen hercegbosanske žene svoje bijele marame zanavijek zamijeniše crnima koje ostadoše na glavama i bakama naših dana, vraćam se mostarskoj franjevačkoj crkvi i svim tim nesretnim usudima. U zebnji se pitam hoće li sljedećih 150 godina naše bogomolje ostati netaknutima, a mislima mi plovi još jedna stara pjesma, ona u kojoj misli majci lete. Misli i molitve oca Petra Perice letjele su Rajskoj Djevi pa je i mi, pjevajući njegovu pjesmu, glasno molimo za pokoj žrtava svih naših stratišta i za (barem) stoljeće i pol mira. Gledajući oblake koji se nad svijet navlače, osjećam kako nam je Njezin zagovor potrebniji nego ikada.
