U posljednje vrijeme na brojnim poslovnim prostorima u Hercegovini i čitavoj BiH istaknut je natpis: Iznajmljuje se. Praznih poslovnih prostora sve više je i na onim lokacijama koje su donedavno smatrane atraktivnima. Kao da više ne vrijedi ono zgodno pravilo da su za dobar posao potrebne tri stvari, a to su: lokacija, lokacija i lokacija! U posljednje vrijeme zatvoren je niz manjih trgovačkih radnji, butika, kafića i drugih ugostiteljskih objekata, a s radom su prestali neki sitni obrti, pojedine male tvrtke koje se bave uslužnim djelatnostima.
Mnogi mali poduzetnici žale se na sve manji promet i sve veće troškove poslovanja, pa posluju na granici rentabilnosti, ili su prisiljeni na prestanak s radom. Doduše, tu i tamo otvori se nešto posve novo. Broj kladionica ne smanjuje se, otvaraju se trgovine koje se bave otkupom zlata i srebra. Sve skupa govori o smanjenju potrošnje, skupoj državi, padu standarda. Postavlja se pitanje u kolikoj mjeri sve to skupa mijenja gospodarsku i socijalnu strukturu društva. Što je s djelatnicima koji su radili u zatvorenim radnjama, jesu li dospjeli na zavode za zapošljavanje, zaposlili se u neku uspješniju tvrtku, imali sreće i pronašli neko „izmišljeno“ radno mjesto u administraciji, pronašli se u nekom vidu samozapošljavanja, ili su se jednostavno – iselili.
Neke hercegovačke veće i manje uspješne tvrtke u građevinskom sektoru dobiju posao u susjednoj Hrvatskoj, najviše u Dalmaciji, i angažiraju građevinske radnike iz Hercegovine. Jedan broj ugostiteljskih radnika našao je sezonski posao u hrvatskim turističkim odredištima. Sve je više Hercegovaca koji su u posljednje vrijeme došli do posla u zemljama zapadne Europe, posebno u Njemačkoj.
-Satnica na građevinskim poslovima u Njemačkoj deset je eura pa se doista isplati crnčiti na novim „bauštelama“. Ima i poslova sa satnicom od pet eura, uz plaćen smještaj i prehranu – kaže Širokobriježanin na novovjekom „privremenom radu“ u Njemačkoj.
Jedan poznavatelj prilika na tržištu rada i radne snage kaže: - Kad Hrvatska sljedećeg ljeta uđe u Europsku uniju, značajan broj bosanskohercegovačkih Hrvata, s hrvatskom putovnicom lako će naći teški posao u bogatijim europskim zemljama. To s demografske strane neće biti dobro, ali sa socijalne svakako hoće. Neko lakše i dobro plaćeno radno mjesto u zemljama Europske unije bit će, zbog posvemašnje krize, teško naći i s najboljim kvalifikacijama. No, najbolje će ipak proći oni koji će ovdje u Hercegovini imati stabilno i solidno plaćeno radno mjesto.
No, postavlja se pitanje zašto se osobe bez posla, koji su vlasnici poljoprivrednog zemljišta, ne posvete poljoprivredi. - Radije bih ja na posao u gradu s prijateljicama za 400 KM nego s kravama, ovaca i kozama u štali ili ogradi za četiri tisuće – kaže jedna nezaposlena Hercegovka.
Enormne količine prehrambenih proizvoda, čiji je rok upotrebe gotovo istekao, nabavljene u inozemstvu po bagatelnim cijenama, onemogućuje domaće proizvođače kvalitetna hrane da budu konkurentni na bh. tržištu. Osim toga, poljoprivredni proizvođači u BiH imaju znatno manje državne poticaje nego njihova konkurencija iz zemalja regije. Zemljoradnici i stočari zahtijevaju od vlasti i inspekcija veći nadzor u ovoj oblasti, ili će stanje biti sve gore i gore.
Najavljeno je drastično poskupljenje najosnovnijih prehrambenih proizvoda. Zbog vremenskih i drugih nepogoda cijene sirovinske osnove za brojne prehrambene proizvode porasle su za tri puta. Vijest kako bi za samo nekoliko godina litra mlijeka u trgovini mogla dostići cijenu od deset KM, a kruh, ulje, meso, jaja, voće i povrće mogli postati luksuzna roba, navelo je pojedine vlasnike poljoprivrednih zemljišta da se počnu postupno okretati poljoprivrednoj proizvodnji. Ako će meso, jaja i mlijeko biti doista luksuz, normalno bi i u nenormalnoj državi bilo za očekivati rast broja grla stoke, svinja, peradi…
Neshvatljivo je da jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi pola svojih potreba za hranom uvozi, a da na svaki kilogram izvoza poljoprivrednih proizvoda iz BiH, na bh. tržište stiže šest kila hrane iz uvoza. Osim toga, BiH je europski rekorder po omjeru neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, obrađuje se oko 50 posto. Polovina obradivog zemljišta leži, a njegovi vlasnici sjede skrštenih ruku i kažu: - Ne isplati se!
U kojem onda grmu leži taj zagonetni bh. zec? Vlasti na svim razinama morale bi o svemu ovome dobro razmisliti da ne bude kasno. Ne treba izmišljati toplu vodu, valja na oranice dovesti hladnu vodu iz rijeka i jezera, kako usjeve ne bi uništila suša, kao što je to bilo ljetos. Kako? Valja pitati hercegovačke fratre! Oni su, primjerice, prije gotovo sto godina na prostoru Širokog Brijega izgradili veliki broj kilometara vodonatapnih kanala.
Na hercegovačkom tržištu mladi kravlji sir ide kao na vatru, kupaca za domaću teletinu, piletinu, domaća jaja, ima na pretek, ali još nema dovoljno onih koji bi se bavili uzgojem stoke i peradarstvom. Jedna žena koja drži dvije krave i ostvaruje jednu solidnu plaću prodajom mlijeka, domaćeg sira i maslaca kaže:
-Bila bih najsretnija da litra mlijeka u trgovini bude po cijeni od deset KM, držala bih još jednu kravu!
Neke koje su imale samo jednu, prodale su i tu. Jedna od njih objašnjava:
-Muž i sin rade kod privatnih poduzetnika od jutra do sutra. Oni jednostavno ne stignu raditi oko sijena, čišćenja štale i slično, radije od plaće kupe mlijeko i mliječne proizvode nego se bakću s kravom. Lako je onim ženama čiji su muževi u mirovini, a u dobroj su još kondiciji pa se mogu posvetiti i stočarstvu i zemljoradnji.
U zapadnoj Hercegovini neki se vraćaju proizvodnji duhana. No, imaju problema s legalnim otkupom. Žale se kako su lani predali duhan u otkupnu stanicu, a još nisu naplatili uložen trud, pa se moraju okretati unosnijem crnom tržištu. Cigarete će ponovo poskupjeti pa bi valjalo očekivati da se neki hercegovački poduzetnici nađu u duhanskoj industriji. U trendu su novi zasadi vinove loze, sve više je onih koji se ozbiljnije žele baviti vinogradarstvom i proizvodnjom vina, niču novi maslinici, ima pokoji ogledni primjer uzgoja kupina, malina, borovnica. No sve je to premalo u odnosu na mogućnosti. Slično je i s farmama krava, ovaca, koza, peradi… Privatna inicijativa izrodi pokoju sušionicu pršuta ili nešto slično. Uporno se desetljećima govori o potencijalnim pogonima prerade povrća i voća, zajamčenom otkupu tržnih viškova. Ali zašto kvalitetno proizvoditi, kad se ne može kvalitetno izvesti, a može nekvalitetno i jeftino uvesti?!
Kriza mora dotaknuti dno da bi se krenulo ispočetka. Napuhani hercegovački balon zasnovan na trgovini sve više se prizemljuje, presipanjem iz šupljeg u prazno puno toga se prosulo. Ozbiljniji poduzetnici koji su lijepo zaradili na trgovini okreću se proizvodnji i stvaranju nove vrijednosti. Neki koji su izgubili radna mjesta u buticima, kafićima, trgovinama i slično naći će posao kod njih, neki će se snaći izvan BiH, sve teže će se do državnih jasala, a netko će ipak morati zasukati rukave i posvetiti se zemljoradnji i stočarstvu, kako je to svugdje u svijetu. Vlasti im moraju pomoći kako bi pomogle i sebi.
Povratak poljoprivredi nije samo ekonomski problem, već i sociološki, kulturološki. No, nužda zakon mijenja, kad se mora, ništa nije teško. Mora se stvoriti ekonomska i kulturološka klima po kojoj će veća „fora“ biti imati farmu ili staklenik nego butik ili kafić. Kako je to u - kulturnom svijetu! Netko mora zaraditi na proizvodnji kako bi došao u butik kupiti kakav komad odjeće i svratiti u kafić popiti pivo. Da se odmori, zaslužio je. A vlasnici butika i kafića onda mogu od njih kupiti nešto domaće. Zdravije je! To je formula zdravog društva.
