Različita mišljenja i stavovi, iako ih mnogima nije drago čuti, na kraju uvijek izrode kvalitetom. Poruke dr. Žarka Puhovskog, profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te bivšega predsjednika Hrvatskoga helsinškoga odbora, izrečene u intervjuu Večernjem listu, vjerojatno će izazvati podijeljene reakcije. Hrvatima će se svidjeti stavovi o hrvatskoj federalnoj jedinici, ali ne i poruke vezane uz sudjelovanje na hrvatskim izborima. Bošnjaci bi vjerojatno podržali tu poruku, ali nipošto ne i ocjene o vlastitim političkim elitama. Srbima se vjerojatno neće svidjeti ocjene o RS-u, ali bi podržali ocjene o politici koja dolazi iz Sarajeva.
Koliko je izgledno da uspije politika srednjeg puta - izvornoga federalizma između unitarizma i separatizma, za koju se posljednjih godina zalažu hrvatski političari u BiH?
Meni se ta politika sviđa. To je subjektivno. Koliko je realna? To za nekoga tko je izvan BiH, sa svim vezama koje imamo u tom dijelu bivše Jugoslavije, nešto što nije lako procijeniti. Meni se u ovom trenutku čini da je to politika koja se može braniti i načelno i sa stajališta interesa najmanjega naroda, dakle najslabijeg subjekta. Zato se nadam da će imati šansu.
U tom smislu je li Vas iznenadio eksplicitni zahtjev u nedavnom sporazumu Čović-Ljubić o potrebi osnivanja hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica BiH?
Ne vidim tu ništa iznenađujuće niti sporno. Nedavno sam rekao da meni pozadina ranijeg zahtjeva za trećom federalnom jedinicom u političkom smislu nije bila simpatična, ali sam je oduvijek smatrao logičnom s obzirom na strukturu Daytonskog sporazuma.
Kako gledate na reakcije iz Sarajeva u kojima se pomalo s podsmijehom gleda na zahtjeve Hrvata u BiH?
To je opet na svoj način posve logično. Ljudi koji to čine - rade iz pozicije koja im se čini dvostruko osiguranom. Smatraju se osiguranima zato što su realno u poziciji moći s obzirom na manjinsku hrvatsku populaciju. S druge strane su u poziciji da se njihovo stajalište razumije kao stajalište onih koji su glavne žrtve nedavnoga rata, pa istodobno imaju poziciju političke i moralne superiornosti i na taj način reagiraju, bez obzira što te reakcije ne smatram opravdanim.
Zbog čega ih ne smatrate opravdanim?
Jer brkaju moralnu i političku razinu. Ponašaju se kolektivistički poput hrvatskih nacionalista za vrijeme i neposredno nakon rata. Polaze od toga - „mi smo žrtve, mi imamo patent na poziciju žrtve i u ime toga ćemo u poslijeratnom razdoblju imati privilegije koje smo zaslužili brojem mrtvih u ratu“. To sve strane nakon rata pokušavaju, dakako jedni s više, a drugi s manje prava, ali je to uvijek opasno kada se miješaju moralni i politički, odnosno pravni argumenti.
Stoje li usporedbe koje su iznosili brojni intelektualci o sličnom ponašanju aktualne bošnjačke političke elite s prijeratnim ponašanjem Slobodana Miloševića?
Osobno ne volim tip paralela koje su formulirane da izazivaju jaku emocionalnu reakciju. Kada se nekoga uspoređuje s Miloševićem ili Hitlerom, to mnogo češće zamagljuje problem nego što ga čini očitijim i transparentnim. No naravno da paralela postoji. Ovdje se radi o tomu da je riječ o stajalištu nadmoći i da se ta nadmoć u tom pogledu realizira u neugodnom kontekstu pozivanjem na koncept kolektivne žrtve. U tome se mogu naći različite paralele u različitim političkim konceptima jer svaka politika koja pokušava opravdati svoju dominaciju osjeća se bolje ako tu sadašnju dominaciju može argumentirati ili legitimirati napomenama o nekadašnjim žrtvama koje bi navodno dale moralno pravo. I to se može naći doslovce i kod Hitlera i kod Miloševića, ali ne vidim da bi zbog toga trebalo sadašnje vodstvo BiH na takav način opečatiti ili stigmatizirati.
Nekoliko puta ste naglasili superiornost i nadmoć brojnosti. Čemu politika zasnovana na nadmoći i superiornosti vodi u višenacionalnoj zemlji kao što je BiH?
Politika se uvijek može graditi na nadmoći. To se pokazuje u čitavom nizu povijesnih iskustava. Često to ne završava baš sretno, ali može trajati dovoljno dugo da našteti životima mnogih ljudi. Ipak mi se čini da je jako važno upozoriti na to da su oni koji su u poziciji nadmoći, u bilo kojem pogledu od brojki pa nadalje, u poziciji posebne odgovornosti.
I to se jednostavno ne može eliminirati iz realne političke rasprave.
Je li bošnjačka politička elita svjesna odgovornosti o kojoj Vi govorite?
Tu ima poteškoća. To je ono što ja nazivan „biciklističkim sindromom“. Kada razgovaram s biciklistima, oni će uvijek govoriti kako ih ugrožavaju automobilisti, a nikada neće govoriti o tome kako oni ugrožavaju pješake. Ljudi su uvijek usmjereni na one iznad sebe koji ih ugrožavaju i time svoju poziciju čine sebi samima prihvatljivijom i podnošljivijom kao poziciju slabijega, žrtve. Onog trena kad bi prihvatili da su jači, prihvatili bi obvezu odgovornosti i obvezu tolerancije. Tolerancija je vezana uz moć. Onaj tko tvrdi da nema moći, tvrdi i to da nema obvezu tolerancije i zbog toga se kod nas u krajevima jugoistočne Europe uvijek igra naizgled nelogična igra - svi tvrde da su slabiji, a ne da su jači kako bi sa sebe skinuli obvezu da se kao jači i ponašaju tolerantnije.
Kako komentirate politiku SDP-a BiH?
Meni se ona principijelno jako sviđa. Smatram da je to ispravna politika u načelu, ali se ta politika u nizu provedbenih aspekata u posljednjih nekoliko izbornih razdoblja ponašala kao da ne živi u bh. realnosti i zbog toga je katkad doživljavala učinke suprotne onima koje bi takva politika mogla i htjela realizirati. Uspjeh koji je ta opcija požnjela na nedavnim izborima jasno upozorava na to da daytonska formula ne odgovara realnosti i potrebama u BiH, ali to još uvijek ne znači da iz toga nije moguće izvući manipuliranje činjenicom.
O kakvom manipuliranju govorite?
Ako se jedna stranka radikalno građanski orijentira, onda je razina građanske orijentacije upozoriti na to da se to događa u kontekstu u kojem za građansku opciju nema mjesta. I to je bitan element pri samosvijesti jedne zaista građanske pozicije.
Treba li u tom kontekstu promatrati i izbor Željka Komšića u Predsjedništvo?
Tu se dogodila jednostavna stvar da je čovjek koji formalno zastupa najmanju skupinu koja je priznata kao subjekt dobiva najviše glasova. To je jednostavno statistički nelogično. To upućuje da bi u najmanju ruku kada se to koristi, a mislim da je potpuno legitimno to korištenje jer ga sustav omogućava, trebalo pokazati hrabrosti da se kaže – „svjesni smo svega što to znači i pokušat ćemo uzimati u obzir realnost u društvu kada smo već iskoristili slabosti sustava za svoju pobjedu na izborima“.
Je li realan Dayton II ili je pak međunarodna zajednica sve prepustila domaćim političarima?
Novi Dayton je podjednako potreban koliko je trenutačno nemoguć. Daytonski sporazum je bio briljantan za prekid rata, a loš sporazum za mir. To se i pokazalo. Rat je prekinut, a ostali su isti obrasci koji su i doveli do rata. S druge strane, očito je da se svijest o promjeni Daytona doživljava kao ustupak pozicija gdje se srpska strana koristeći opet neke elemente koji odgovaraju sporazumu drži „Daytona kao pijan plota“. I zbog toga u ovom trenutku nema nikakve šanse da se nanovo pregovara. S druge strane, unutarnje švercanje u okviru daytonskih shema, što se trenutačno događa, izrazito je dugotrajan proces za koji mislim da BiH neće imati dovoljno vremena želi li uhvatiti priključak s drugima koji se normalno razvijaju. To je potpuno nepredvidiv proces.
Imaju li bh. političari uopće kapacitet da sami riješe bh. ustavnu krizu, a s druge strane ima li međunarodna zajednica uopće ikakvu strategiju što s BiH?
Zajedničko je i međunarodnoj zajednici i lokalnim političarima, po onome što znam, a ipak nešto o tomu znam, da ni na jednoj strani nema ni S od strategije. Međunarodna zajednica više nema posebnog interesa za BiH. Oni se zadovoljavaju time da u BiH stanje ostane isto i da ne moraju slati nove vojnike i uplitati se u eventualna krvoprolića. U BiH su pak svi ipak uvjereni da je manje loš ostanak sadašnjeg stanja nego riskirati da u promjenama dođe nečega što bi manje odgovaralo ovoj ili onoj opciji.
Gdje je u svemu tome službeni Zagreb. Ima li on strategiju i prema BiH, ali i prema hrvatskome pitanju u njoj?
Službeni Zagreb se, opečen iskustvima iz ranijih godina, ponaša slično kao međunarodna zajednica. Zadovoljan je time da nema nekakvih velikih incidenata ili skandala i da će se toliko dugo dok ih nema BiH tretirati kao usputno ili sporadično pitanje. Tim više što je ona sada u smislu glasačkoga potencijala izgubila na značenju u hrvatskom političkom sustavu nedavnim ustavnim izmjenama, tako da nema i onih pragmatičnih razloga dijela političara da se posebno bave BiH, primjerice u doba izbora, jer će biti znatno smanjen broj zastupnika iz BiH. Koliko god to cinično zvučalo, to dodatno smanjuje hrvatski interes za BiH. To je s jedne strane dobru jer se RH jasno distancira od bilo kakvoga imperijalnoga ili kvaziimperijalnog uplitanja. A s druge strane loše jer su to povezane zajednice. Postoji i velika granica, zajednička iskustva i zajednička povijest i po mojem sudu i odgovornost ne samo za Hrvate nego i za pogranične dijelove s BiH.
Hoće li ulaskom u EU Hrvatska igrati značajniju ulogu u BiH?
Uvjeren sam da će ulaskom u EU značiti da će se Hrvatska doslovce i simbolički ograditi od dijelova bivše Jugoslavije.
Uvest će se mnogo oštrije kontrole. Komunikacija će biti mnogo teža. Hrvatski ograničeni resursi na razini međunarodne politike će u prvom redu biti potpuno pod pritiskom težnje da se izađe na kraj s novom ulogom i zadaćama u EU. U idućih godinu do dvije neke stvari bi se morale riješiti sa stajališta interesa onih koji na RH računaju. Nakon toga ne vidim da će se uopće moći ozbiljnije računati na neko rješenje.
