Danas se slavi Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, danas je dan sjećanja na Oluju, veličanstvenu vojno-redarstvenu akciju kojom su oslobođena okupirana područja RH od paradržave Republike Srpske krajine. Tom akcijom deblokiran je Bihać kojemu je, po mnogima, prijetila sudbina Srebrenice. U danu sjećanja na dane ponosa i slave mnogi zaboravljaju da je pobjednički ministar obrane Republike Hrvatske bio Gojko Šušak, po mnogim najuglednijim povijesnim i vojnim analitičarima najuspješniji ministar obrane jedne države od vremena Drugoga svjetskog rata. Isto tako, najugledniji strani dužnosnici slažu se u ocjeni da je Gojko Šušak bio najvjerodostojniji političar na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme njezina raspada i agresije. Šušku se najviše vjerovalo, pa je doprinos dopredsjednika HDZ-a i hrvatskog ministra obrane u hrvatskim vojnim pobjedama i stvaranju hrvatske države, ali i prestanku rata u BiH i mirovnom sporazumu, golem.

Tko je zaslužan?

Na Dan domovinske zahvalnosti pitamo se zašto i s kojih svih strana dolazi ta nerazumna nezahvalnost prema Gojku Šušku, prvom čovjeku obrane Hrvatske i drugom čovjeku hrvatske države u vrijeme njezinih teških ugroza i najslavnijih pobjeda. No, valja napomenuti i to da je, po mišljenju vojnih analitičara, Gojko Šušak najzaslužniji i za činjenicu da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini pravodobno pripremljen za obranu od agresora, što je slomilo strateška kliješta takozvane JNA i velikosrpskog agresora te omogućilo bošnjačkim snagama obranu od agresije.

Norveški književnik Björnstjerne Björnson reći će kako je nezahvalnost pomanjkanje kulture, a upravo brojni uglednici iz lijevog hrvatskog kulturnog miljea pokazuju najmanje zahvalnosti prema onome koji je među najzaslužnijima za to da se hrvatskim nešto (pa i kultura) može zvati. Pa tako Građanski odbor za ljudska prava, ne mareći za narodna prava, Centar za mirovne studije, ne mareći za mir u Hrvatskoj, i Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, na mareći za povijesne dokumente, zahtijevaju od Gradske skupštine grada Zagreba da se zagrebačka Avenija Gojka Šuška preimenuje u Aveniju izviđača. Dobro da se netko nije sjetio tu aveniju nazvati Avenijom aviona izviđača JNA! Da su kojim slučajem zagovornici ovog projekta od šireg „nacionalnog“ interesa Francuzi, tražili bi da se sruši Napoleonova Trijumfalna kapija, ali oni se prave Englezi. A pravi su Škoti prema onima koji su Hrvatskoj najviše dali.

Alfred de Musset, francuski pjesnik, kaže kako je ljudska nezahvalnost grob dobročinstva. Ima li uopće smisla činiti dobro kod tolike puste nezahvalnosti i silne rulje nezahvalnika? Ima smisla itekako, dobročinitelji se nikada ne smiju pokolebati, konji za trku ne smiju stati zbog mušica oko njihova repa. Voltaire je iz dna duše mrzio nezahvalnost i nazvao je - velikim porokom! Nezahvalnost je doista velik i sraman grijeh. Marie v. Ebner-Eschenbach, austrijska književnica poznata po mnoštvu mudrih izreka, piše: „Osjećaj dužne zahvalnosti teret je koji su kadri podnijeti samo jake duše.“ Stoga povijesne ličnosti poput Gojka Šuška i ne trebaju očekivati zahvalnost od mizernih duša i raznih mediokriteta, pogotovo od onih kojima nikakva Hrvatska nije na srcu. Oni koji u Sarajevu imaju nešto protiv Šuška, neka se malo raspitaju kod uglednih Bošnjaka i muslimana u Zagrebu koliki je doprinos hrvatskoga ministra obrane oko naoružavanja Bošnjaka u BiH, prihvata bošnjačkih izbjeglica u RH, oslobađanja bihaćkog džepa i spasa bihaćkoga kraja od genocida… Postoje transkripti koji najrječitije govore o Šuškovu grozničavom traženju hitnih rješenja za spas bihaćkog džepa. U Bihaću su mnogi zahvalni hrvatskom ministru obrane i sjećaju se susreta Šuškova generala Marijana Marekovića i Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH, u pratnji Ivana Prše, zapovjednika bihaćkog HVO-a, na mostu na Korani. Mnogi se sjećaju Dudakovićevih riječi: “Dugo smo vas čekali.” No, u Sarajevu su ih za kratko vrijeme mnogi zaboravili. Kao što neki u Zagrebu nastoje u povijesni zaborav gurnuti onaj kratki Gojkov raport predsjedniku Tuđmanu: “Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!”

Povijesni zaborav nešto je najpogubnije za jedan narod, tko ne pamti vlastitu prošlost, dobro će upamtiti lošu budućnost. Milan Kundera u romanu „Knjiga smijeha i zaborava“ žestoko se okomio na povijesni zaborav. Domovinska nezahvalnost Gojku Šušku i povijesni zaborav njegova doprinosa za stvaranje hrvatske države i opstojnost Hrvata u BiH, stigmatizacija toliko zaslužne povijesne ličnosti novije hrvatske povijesti bili bi gotovo smiješni da nisu toliko duboko žalosni, groteskni. Gojko Šušak bio je Tuđmanova desna ruka, a proces „detuđmanizacije“ podrazumijeva i sječu njegove desne ruke. Šušak je i simbol Hercegovine pa ga baštinici antihercegovačke histerije nastoje izbaciti iz hrvatske historije. No, Šušak je jedan od hrvatskih povijesnih hrastova, povijest je učiteljica života i reći će svoj povijesni sud o hrvatskom ministru obrane i desnoj Tuđmanovoj ruci, a valjda će i povijesno osuditi one koji siluju učiteljicu.

Krv branitelja

Rodočelnici domovinske nezahvalnosti Šušku obilato se financiraju novcem države koja je stečena krvlju branitelja i mudrošću onih koji su ih vodili. Valja naglasiti kako je Gojko Šušak, koliko je god omražen kod provoditelja „detuđmanizacije“, vrlo omiljen kod branitelja. Šuškov utjecaj kod svojih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini te njegovo zauzimanje za obranu BiH također su bitni jer bez oslobodilačkih akcija HV-a i Hrvatskoga vijeća obrane u BiH Oluja ne bi bila moguća.

Pobjedničkoj Oluji prethodila je akcija Zima ‘94, od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. godine, s ciljem zaustavljanja srpske ofenzive na Bihać te stvaranja strateškog prostora za oslobađanje dijelova RH i BiH. HV i HVO ovladali su Dinarom i većim dijelom Livanjskoga polja, ukupne površine 200 četvornih kilometra. Akcijama SKOK-1 (7. travnja 1995. godine) i SKOK-2 (od 4. do 11. lipnja 1995.) HV i HVO ovladali su ukupnim prostorom većim od 520 četvornih kilometara, odakle se nadzirala Cetinska dolina, Vrličko i Glamočko polje, put Glamoč – Bos. Grahovo. Sve to i sporazum Tuđman – Izetbegović 27. srpnja 1995. godine omogućilo je akciju Ljeto ‘95 (od 25. do 30. srpnja 1995.) te ovladavanjem Bos. Grahovom i Glamočem. Takozvana Republika Srpska Krajina našla se u poluokruženju, Oluja, najveća pobjeda hrvatskih vojnih snaga, mogla je početi. Oslobođen je Bihać, a strateški odnosi vojnih snaga u regiji drastično su se izmijenili. Slomljen je Miloševićev koncept “Velike Srbije” i stvoreni uvjeti za završetak rata u BiH i mirovni sporazum. Bill Clinton u svojoj knjizi kaže da je podržao Oluju jer je znao da krajinski Srbi neće pristati na mirnu reintegraciju.

U svemu ovome uloga Gojka Šuška je nemjerljiva. No, provoditelji „detuđmanizacije“, Šušku, Tuđmanovoj desnoj ruci, pripisuju ovo, ono (još bi i DSZ da nije bio u Kanadi) i još koješta drugoga. Opanjkavaju ga za privatizaciju, a sa živim Šuškom Hrvatska ne bi rasprodala sve živo, spočitavaju mu dio krivnje za navodnu agresiju na BiH, iako vojni analitičari tvrde kako je Šuškova uloga velika i kad je spas države BiH u pitanju. Pripisuju mu islamofobiju, a zagrebački pripadnici islama govore suprotno. Zna se da je Šušak osobno zapovjedio da se Ejup Ganić, koji je bio stradao u prometnoj nesreći u Čapljini, hitno prebaci vojnim helikopterom u bolnicu… No, domovinska nezahvalnost Gojku Šušku ide dalje. Nezahvalnicima u Lijepoj našoj i generatorima antihercegovačke histerije Šušak je davno poručio: „Nikada nećete moći mrziti Hercegovce onoliko koliko Hercegovci vole Hrvatsku!“ Šuškov posljednji govor u Hrvatskom saboru u veljači 1998. godine odnosio se na ustavnu obvezu RH da skrbi o hrvatskoj manjini u drugim državama, a posebno o Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu. Osobno se zalagao za hrvatske medije u BiH, nakon njegove smrti 3. svibnja 1998. godine dobar dio ih nestaje, velike su Šuškove zasluge oko Sveučilišta u Mostaru, a neizmjerno se radovao obnovi svoje širokobriješke Gimnazije. Širokobriježani su svom Goji podigli dostojanstven spomenik, odigra se nogometni turnir u njegovu čast, spomen na njegov lik i djelo uvršten je u širokobriješku manifestaciju “Svibanjska sjećanja”, služe se mise zadušnice u nazočnosti obitelji i prijatelja, polože vijenci i zapale svijeće na njegovu

mirogojskom počivalištu, u novinama na godišnjicu smrti osvane In memoriam. Malo je to za najuspješnijeg ministra obrane nakon Drugoga svjetskog rata u svijetu, jednog od najzaslužnijih osoba u stvaranju hrvatske države i opstojnosti Hrvata u BiH, čovjeka kojega su najutjecajniji strani dužnosnici smatrali najvjerodostojnijim političarom i džentlmenom na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme njezina raspada. A, nažalost, puno je nezahvalnih Šušku i danas na Dan domovinske zahvalnosti.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’