Umjetnik i zadovoljstvo ne mogu
pod isti krov. Živjeti nije lako ni
mravu u mravinjaku ni ptici
na grani, a kamoli čovjeku umjetniku u ovom složenom i tvrdom svijetu…
Ivo Andrić, nobelovac
Koncem ovoga mjeseca u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, u povodu Svjetskoga dana teatra, održat će se svečanost bosanskohercegovačkoga glumišta. Preko svečanog crvenog tepiha proći će najbolja glumačka ostvarenja i najbolje predstave nastale u minuloj godini. I ne samo to. Prvi put dodijelit će se nagrade za menadžment u kulturi, dodijelit će se i priznanja “Grozdanin kikot” i “Mravac”, za najbolja ostvarenja u 2011. godini.
U iščekivanju ove teatarske svečanosti pitao sam se kakva je uloga namijenjena onima koji su cijeli život posvetili daskama koje život znače.
Pitao sam se hoće li biti zaboravljeni i izostavljeni s popisa zvanica, ili će se, za njihove živote i zasluge, osigurati neko mjesto i neko sjećanje. Bio je to povod za razgovor s legendarnim mostarskim dramskim i filmskim glumcem, pjesnikom, filozofom, piscem i redateljem - s čovjekom koji veselo putuje u susret devetom desetljeću plodonosnog života.
Razgovarati s Antom Vicanom znači, s obje noge, zakoračiti na teatarsku pozornicu i sudjelovati u jednoj neobičnoj predstavi - predstavi koja će Vam, na poseban i čudan način, predstaviti cijelo stoljeće, koja će, kroz monolog s vremenom, prizvati najznačajnija imena iz svijeta kazališta, filma, književnosti, gospodarstva, pa i politike. Opisati desetljeća njegovog umjetničkog rada, samo površno osvrnuti se na njegovih 57 nagrada, zahtijevalo bi monografiju debelih korica i čvrstoga poveza. Sjedimo i razgovaramo u raskošnom vrtu hotela Bevanda. Sunce se lagano prikrada našem stolu i podsjeća da se pred nama nalazi rakija medovača - ekskluzivni proizvod Stanka - Stankele Vasilja, glasovitog međugorskog vinara, i kao da nam hoće reći:
- Ništa vas na zemlji ne može tako obasjati i ni uz kakav napitak razgovor ne može biti tako ugodan i razdragan.
Nazdravljam Anti Vicanu, nazdravljam njegovim godinama i velikim uspjesima i, za početak, pitam ga:
U Vašem indeksu naišao sam na zanimljive podatke. U tome, najdražem studentskom dokumentu, piše da ste, od oca Mate i majke Katarine, rođeni u Imotskim Vinjanima 11. lipnja 1926. godine, te da ste, nakon položenog prijemnog ispita, upisani na Odjel glume na Akademiji kazališnih umjetnosti u Zagrebu.
Moje srednjoškolsko obrazovanje bilo je uvjetovano prilikama koje je sa sobom nosio II. svjetski rat. Dalmacija moga djetinjstva krvarila je na sve strane. Iz moga siromašnog kraja trebalo je nekuda poći. Sjećam se dobro, i to nikada neću zaboraviti, na raskršću puteva koji prolaze iznad moje rodne kuće, zastao sam s ocem i on mi tada reče: - Ovo je za nas, Imoćane, središte svijeta. Ovdje gdje su naša stopala, tu je i naša sudbina, naša sreća ili nesreća. S ovog raskršća možeš poći lijevo, put Mostara gdje su naši stari majstori kamen klesali i kuće gradili, možeš desno do Splita, a odatle do Amerike i Australije i da se nikada više ne vratiš. Možeš i pravo put Livna, do Slavonskog Broda i Osijeka, i biti sretan ako te negdje, s kilogramom duhana ili neke druge krijumačarene robe, ne presretne revnosna policija i ne strpa u zatvor. Kojim god putem pođeš i gdje god dođeš, ne zaboravi ovo - moraš živjeti životom časnog čovjeka - životom svojih pradjedova, djedova i roditelja.
Kojim ste putem krenuli?
U vrijeme Nezavisne države Hrvatske pronio se glas da u Križevcima ima nekakva Poljoprivredna škola koja daje besplatno udžbenike, besplatnu hranu i spavanje. Škola je škola, besplatno je besplatno i tako je nas nekoliko Imoćana pošlo u tu srednju školu. Bili su tu i moje kolege koje će kasnije postati veliki hrvatski gospodarstvenici: Todorići, Kujundžići, Jovići. S uspjehom sam završio školu i jedno vrijeme obnašao dužnost pomoćnika ministra gospodarstva Grada Zagreba i njegove okolice. Srećom, sreo sam svog dugogodišnjeg prijatelja Tončija Valčića koji me je poveo u drugom smjeru - u smjeru kazališne umjetnosti. Nije me trebao puno uvjeravati jer sam od ranijih dječačkih dana iskazivao zanimanje prema “lijepim stvarima”. U predstavi koju je režirao s Velimirom Netigom, s ansamblom Srednje gospodarske škole, 1. prosinca 1945. godine (prije 67 godina), ostvario sam zapaženu ulogu u predstavi “Kijavica”. Zapaženu ulogu ostvario sam i u predstavi “Maturanti”. Profesori su igrali profesore, učenici učenike, samo sam ja, sa svojih 16 godina, igrao vremešnog ravnatelja škole.
Pljesak i simpatije križevačkih djevojčica nikada neću zaboraviti. To je vrijeme moje konačne, sudbonosne odluke.
U Vašem indeksu piše da ste prijemni ispit polagali iz recitiranja, da ste dobili odličnu ocjenu i da ste upisani na Akamediju kazališnih umjetnosti, u prosincu 1950.godine.
Recitirao sam poeziju velikog hrvatskog pjesnika, Imoćanina Tina Ujevića. Recitirao sam Visoke jablane i Svakidašnju jadikovku:
Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad.
I biti slab i nemoćan,
I sam i bez igdje ikoga,
I nemiran i očajan.
Gorak je vijenac pelina,
Mračan je kalež otrova,
Ja vapim žarki Ilinštak…
Što sam mogao dobiti drugo osim odlične ocjene!? Recitirao sam s puno zanosa. Inače, u to vrijeme sresti velikog Tina, s njim zastati, sjesti ili razgovarati, bio je za svakog od nas veliki događaj. Događaj koji se prepričavao i pamtio. Inače, nije mi jasno zašto se Tina predstavlja onakvim kakav on nije bio. Na svakom mjestu prosvjedovao sam protiv te nepravde. Bio je uredan čovjek, poliglot, veliki intelektualac… Pravo da Vam kažem - Krleža je za njega bio “pola lule duvana”. Međutim, ne treba zaboraviti da je Akademiju kazališnih umjetnosti predvodio dr. Branko Gavella, neponovljivi dramski umjetnik i pedagog. Tko je u njegovoj klasi položio prijemni ispit i tko je završio studij, taj je dobio suhi pečat i putokaz k uspješnoj umjetničkoj karijeri.
Pročitao sam da ste Vi prvi student koji je diplomirao na Akademiji kazališnih umjetnosti. Kako se to dogodilo?
Bio sam odličan student. Diplomirao sam 30. lipnja 1954. godine i moja diploma nosi oznaku broja 2. Diploma s brojem 1 nikada se nije izdavala. Ponosan sam i na to što je moj diplomski rad odobrio i diplomu potpisao dr. Branko Gavella.
U Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima s Vama su, kako sami kažete, bili mladi Imoćani koji su u kasnijim, zrelim godinama, postali veliki gospodarstvenici. Spominjali ste Todoriće, preteče današnjeg diva Agrokora, Mikuliće, Kujundžiće, Joviće. Pamtite li još neko ime iz pučkoškolskih dana?
U imotskoj Pučkoj školi uređivao sam zidne novine. Moj najbliži suradnik bio je jedan pametan, naočit mladić, mladić lijepog stasa, plavih očiju i pristojnog ponašanja. Bio je to Veljko Kadijević. On je otišao u drugom smjeru. Izgradio je zavidnu vojničku karijeru, i to sam poštovao. Nisam mogao pretpostaviti da će on, u jednom prijelomnom trenutku, napasti svoju i moju domovinu, svoju i moju majku, i iza sebe ostaviti zgarišta Vukovara, Mostara, tisuće i tisuće žrtava, prognanih i nesretnih ljudi. Tužna je sudbina njegove vojničke oholosti i zabluda. Umjesto da se susrećemo na imotskom Plavom jezeru, na Makarskom primorju gdje je sagradio vikendicu, on danas, sa svojom grešnom dušom, tumara ruskim bespućima, bježeći pred svojom savjesti i bremenom neoprostivog grijeha.
Generala Kadijevića malo će se tko sjećati. Ima li još neko pučkoškolsko sjećanje, nešto što Vam je ostalo u trajnom sjećanju?
Oblaci ratnog ludila nadvili su se nad cijelom Europom. I unatoč takvom ozračju, vrijeme Uskrsa svatko je živio na svoj način. Na vjeronaučnom danu, jedne subote 1941. godine, sreo sam malu, crnjomanjastu djevojčicu, duge kose i živahnih pokreta. Vraćajući se kući, otpratio sam je do njezinog doma. U jednom trenutku, ona se okrenula, mahnula rukom i poslala znak koji sam doživio kao prvi bestjelesni poljubac. Rat je razdvojio mnoge, pa tako i moje i Petričino djetinjstvo. Prije dvadesetak godina primio sam pismo puno pozdrava, emocija i čestitke za uloge koje sam ostvarivao, a koje je Perica pratila i gledala. Jedne prigode, otac mi je rekao da je u Imotskom vidio Petricu i s njom razgovarao. Požurio sam, optrčao sve imotske ulice i uličice, ali Petrice nije bilo. Znam da se sklonila, nije željela da je vidim vremešnu, s borama na licu i vratu, sa sijedom i prorijeđenom kosom. Možda je i to sretna okolnost. Vjerojatno ni ona ne bi bila oduševljena mojim godinanama, prorijeđenom kosom, stasalim trbuščićem i otežalim pokretima.
Odmah po diplomiranju na zagrebačkoj Akademiji kazališnih umjetnosti, došli ste u Mostar i s njim se vjenčali. Ostvarili ste zavidnu, zapravo briljantnu kazališnu karijeru, i ništa Vas nije moglo povesti u nekom drugom smjeru - prema nekom velikom središtu i velikoj kazališnoj kući.
U Mostar sam došao u kolovozu 1954. Zavolio sam grad, zavolio ansambl Narodnog pozorišta i započeo s pripremama prve dramske uloge u “Seoskoj učiteljici”. U to vrijeme u Mostaru je služio vojni rok genijalni glumac Stevo Žigon. Pratio sam njegovo pripremanje predstave “Draga Ruth”, ali još više kako to radi kći suca Wilkinsa, kako piše izmišljena pisma vojnicima u Vijetnam, kako glumi moja buduća životna suputnica - glumica Dana Kurbalija. Po završetku predstave, uputio sam joj iskrene čestitke, pozvao je pod svoj kišobran i otpratio do stana u Šantićevoj ulici. Kiša je lila, onako kako kiše u Hercegovini padaju nakon dugog sušnog razdoblja. Na rastanku malo smo zastali i prisjećali se naših ranijih susreta u Drvaru, Sarajevu, Samoboru i Zagrebu. Razmijenili smo nekoliko nježnih pogleda i poljubaca. U tom magnovenju ne znam ni kako izgovorih:
- Bi li se ti, Dano, udala za mene?
Dok sam izgovarao posljednju sudbonosnu riječ, uzvrati mi:
- Šta više čekaš, bolan?
Tako je počela nova stranica moga života, stranica koja je trajala do kobnog 23. studenoga 2006. godine, kada je moja Dana otišla na drugi svijet.
Pedeset godina života s glumicom i životnom suputnicom vjerojatno je dobra podloga za roman sa stotinama stranica.
Kada sam, s izabranicom svog srca, pošao kod roditelja, u trenutcima osame, otac mi reče:
- Znam ja vas glumce, vama je promijeniti ženu ko popiti čašu vina, ali ako mi se ova simpatična nevjesta i u jednom trenutku požali, ne dolazi u ovu kuću!
Živjeli smo skladno, dobili dvoje djece: kći Andu i sina Kamenka, dijelili dobro i zlo, preživjeli strahote ratnih godina, ali došlo je ono što je moralo doći - došao je kraj jednog životnog vijeka. Nije lako, treba se u tome snaći. S pravom je na jednom mjestu napisao Ivo Andrić:
- Najgora je nesreća i najstrašnija kazna moga života jest u tome što sam osuđen da živim sam.
Širok je spektar Vašeg djelovanja i zanimanja. Tijekom duge umjetničke karijere sreli smo Vas kao pisca, kao redatelja.
Kada je na svijet došla moja kći, oduševljenju nije bilo kraja. U tom ushitu napisao sam mjuzikl “Magareći kvartet” i za njega dobio sve pohvale i nagrade grada Mostara.
Naši čitatelji oduševljeni su Vašim ulogama u televizijskim serijama…
Teško je pobrojati televizijske serije u kojima sam igrao i tumačio različite likove. Igrao sam u serijama “Žuti, žuti kanarinac”, “Naše malo misto”, “Ča smo na ovom svitu”, “Čovik i po”, “Opasni susreti”, “Stojan Mutikaša”.Igrao sam u nekoliko filmova. Teško je pobrojati nagrade koje sam ostvario u svojoj dugoj umjetničkoj karijeri. Pedantni kroničari vremena i kazališnih zbivanja kažu da sam osvojio 57 najznačajnih i najvećih nagrada. Među nagradama nalaze se i četiri na razini bivše države. Serija “Žuti, žuti kanarinac”, posebna je priča. Jedne prilike, u vrijeme smotre Jugoslavenske ratne mornarice, u Splitu, u ime dramskih umjetnika i glumaca, određen sam da, zajedno s Borisom Dvornikom posjetim Josipa Broza Tita. Nikada nisam doživio takve provjere i takav protokol. U trenutku kada smo se primicali Titu, na naše iznenađenje, iz svega glasa reče: - Jovanka, Jovanka, evo ti Roka i Žutog, žutog kanarinca...
U našem razgovoru vidjeli smo da je Tito pratio naš rad i naša glumačka ostvarenja.
Iz Vaše bogate umjetničke biografije vidljivo je da ste dugo vremena bili član dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara, kultne kulturne manifestacije europskih prostora.
I to je točno. S ponosom se sjećam dubrovačkih godina, velikih predstava, velikih ostvarenja. Dubrovnik je u vrijeme ljetnih igara bio središte kulturnog i društvenog života cijele zemlje, ali i zemalja bližeg okruženja. Družio sam se i s Vladom Gotovcem, znamenitim Imoćaninom, velikim piscem i kolosalnim intelektualcem.
Posebno značajne dramske uloge ostvarili ste u “Djelidbi” Skendera Kulenovića, u “Grešnom Hercegu” Miroslava Jančića, u drami “Na zelenoj reci čun” Arsena Diklića.
Predstave koje ste naveli obilježile su vrijeme mojih najvećih dramskih i uopće umjetničkih ostvarenja. Zaboravili ste navesti da sam sa suprugom Danom, Jozom Lepetićem, Tonijem Peharom, Tatjanom Feher, Robertom Peharom i Velimirom Pšeničnikom, pedesetak puta igrao i u Vašoj drami “Druga savjest”. Nažalost, glavni nositelji dramskog teksta, zapleta i raspleta Dana Kurbalija, Jozo Lepetić i Toni Pehar, zauvijek su nas napustili. Sjećam se i zanosa s kojim smo predstavili okolnosti u kojima su četvorica darovih mladića iz Tomislavgrada lišeni slobode i suđeni. Sjećam se i atmosfere na koji je način ova dramska predstava primljena od publike.
U proteklih pedesetak godina umjetničkog djelovanja na sceni mostarskog kazališta odigrali ste više od dvije stotine kazališnih naslova. Je li to moguće i koje ostvarenje na Vas je ostavilo poseban dojam?
Čini mi se da je moja dramska era započela i završila životom jednog svećenika. Na ispitnoj predstavi Akademije za kazališnu umjetnost 1954. godine, ogledao sam se u ulozi svećenika Lorenza u Shakespearovu “Romeo i Julija”, a na samom kraju, svojom dramom posvećenoj životu i stradanju blaženog Alojzija Stepinca. Za ulogu svećenika u filmu “Crvena prašina” dobio sam Zlatnu arenu našeg najstarijeg i najuglednijeg filmskog festivala u Puli.
Primiče se mjesec lipanj. Još jedna svijeća označit će početak 87. godine života. Kako se osjećate, što radite, a poznajući Vaš stvaralački duh, čini mi se da bih mogao upitati i - što planirate u idućem desetljeću?
Prije nekoliko godina doživio sam nesreću, ozlijedio sam se i teže hodam. Pišem svoju biografiju, i sve ove godine i nagrade, trebalo bi sačuvati za generacije koje dolaze i one koje će doći. Sjećam se da je na jednom mjestu naš premudri nobelovac Ivo Andrić napisao:
- Kada pogledam natrag, čini mi se da mi preostaje samo umrijeti, a kada pogledam naprijed, čini mi se da sam tek od jučer na svijetu. Nije moj život spao na dva dima i četiri srka kave ili vina...
I ja se tako osjećam… Još će dimiti iz moje uzavrele duše, još će mnogo Neretve proteći dok ja ne završim sve poslove koje namjeravam uraditi.
Uz najiskrenije čestitke za prebogatu umjetničku karijeru i za sve ono što se darovali ovom gradu, ovoj zemlji i cijelom svijetu, želimo Vam sretne umirovljeničke dane, zadovoljstvo je vidjeti Vas na ulici, u restoranu na nekoj prigodi.
Hvala Vam na posjetu i razgovoru. Odazivam se na svaki poziv koji dođe na moju adresu. Istina, takvih je poziva sve manje. Ljudi, kao nitko drugi, znaju zaboraviti sve ono što se događalo u ovih mojih šezdeset mostarskih godina.
