Steže se mreža oko nemani koja se već desetljećima gnijezdi u sjedištu Hrvatske radio-televizije na zagrebačkom Prisavlju! Okružena ogradom s kamerama koje registriraju svaki pokret, zgrada se čuva kao direkcija CIA-e u Langleyu, iako je dobro poznato da lopovi tu ne pokušavaju ući noću, nego odatle izlaze u podne kad idu na ručak u obližnji restoran “Marijino zvono”.
Multimilijunske pronevjere
Ured za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminala daleko je odmakao u istragama koje otkrivaju neke od shema u multimilijunskim pronevjerama što karakteriziraju poslovanje nacionalne kuće radio-televizijske difuzije u koju država parafiskalnim nametom svake godine uloži gotovo milijardu i pol kuna javnog novca. Rezultat je zaista žalostan. Tvrtka proizvodi operativni gubitak, a programski, izgubila je rat na svim frontovima i sad je u ključnom, informativnom programu čvrsto na zadnjem mjestu, iza obje komercijalne postaje, pa vijesti HTV-a ne prati prosječno ni deset posto hrvatskih gledatelja!
No, čini se da je korupcionaškom društvu koje se okuplja u “Marijinu zvonu”, naposljetku ipak odzvonilo! Lexusi i najluksuzniji džipovi, visokopozicionirane ljubavnice i nevjerojatni dealovi koji se sklapaju po gradu, u bankama i poslovnim tornjevima, kombinacije na kojima je izrastao cijeli jedan “poduzetnički” soj netalentiranih hrvatskih filmsko-televizijskih poslovnjaka, postat će ubrzo folklor prošlih, sanaderovskih vremena kad su se još pružale neograničene mogućnosti za pljačku javnih fondova i javnih poduzeća...
Bruxelles je povoljno ocijenio nacrt Zakona o HRT-u o kojem se u srijedu raspravlja u saborskim klupama. Hadezeovski aussenminister Davor Stier imao je krivu procjenu kad mi je poslije emisije “Otvoreno” posvećenoj toj temi rekao: “Vlada će zaglibiti s tim prijedlogom, proći će kao i MUP sa Zakonom o policiji!” Ne sumnjam da je on sve učinio kako bi osigurao takav ishod – HDZ se još bavi samo opstrukcijom, a ne promocijom neke svoje “političke linije” pa se vidjelo i to kako su potegnuli neke stare veze, jer se s primjedbama na Zakon o HRT oglasila Doris Pack, koju je prije u pomoć uvijek pozivao najpovjerljiviji Sanaderov fotograf s velikom torbom, ministar kulture Božo Biškupić.
Dežurni saborski demagozi iz Lesarove stranke boraca za radnička prava što je nastala kao frakcija liberalno-kapitalističkoga HNS-a, stali su dizati veliku dreku u javnosti upozoravajući na ugrozu – stvaranje “partijske televizije”, pod kontrolom CK SDP. Stavljanje Branka Bilića pod kvalificiran nadzor odgovarajućih institucija, od kojih je jedna od najvažnijih upravo ona kojom sami upravljaju – naime saborski Odbor za medije gdje predsjedava Branko Vukšić, iskusna stara komunjara – njima je nepoželjan put iz bezumlja u jednoumlje!
Marija Nemčić, vječna šefica televizijskog uvoza koja to mjesto, bez obzira na promjenjivu “krovnu” funkciju koju trenutačno obnaša, uvijek uspijeva zadržati zahvaljujući velikim sposobnostima i znanju, povukla je pak veze u European Broadcasting Union, udruženju europskih javnih televizijskih emitera. Kako se vidi prema recenziji iz Bruxellesa, sva ta nastojanja miševa da se mački spriječi ulazak u prostorije u kojima oni priređuju svoje balove, nisu dale očekivani rezultat. Zakon ide u proceduru. Ali, tektonske promjene na Prisavlju dogodit će se tek kad USKOK privede kraju istragu koja još traje, ali već daje fascinantan uvid...
Prema iskazima ekspertnih svjedoka, korupcija na Prisavlju ima nekoliko glavnih modaliteta. Prva je podjela na onu “visoku” i onu sitnu, svakidašnju. Krupna je, naravno, oduvijek bila u domeni najužeg rukovodstva, dok ovu drugu, kapilarnu, šefovi dopuštaju nižim šaržama i osoblju kako bi se “podjelom plijena” osigurali od zviždača i organiziranih nezadovoljnika.
U ozbiljnoj korupcijskoj djelatnosti koja prema nekim procjenama proguta i do 20 posto televizijskog proračuna – tu je, dakle, riječ o svoti od 30 milijuna eura u boljim godinama! – mogu se razlikovati pronevjere koje se ostvaruju pogodovanjem političkim partnerima i naručiocima (informativni program), krađu kod uvoza programa (filmovi, serije i licence za zabavni program) te pljačku kod ugovaranja nekih dramskih programa u vanjskim produkcijama.
Tu su još i brojne kombinacije preko marketinga – kroz sustav promjenjivih popusta agencijama i kroz razne dealove reklamni se prostor (minute) ustupao posrednicima koje su ga mogle dalje preprodavati uz razliku rabata. No, to je posljednjih godina puklo, jer je propalo oglasno tržište pa (naplaćeni, naplativi) prihodi HRT-a od reklama jedva premašuju pet posto ukupnog prihoda. Nije onda jasno zašto gledatelje, koji su program već platili pristojbom, treba toliko maltretirati reklamama za garažna vrata i zahodske miomirise, iako je komercijalni efekt za kuću praktično zanemariv...
Najdalje se u istrazi došlo u analizama nabave stranog programa, primjerice filmova, koji su se nabavljali daleko iznad potreba te po cijenama koje su se naglo povećale za više od tisuću posto(!) pa dosezale vrtoglave iznose, a nabavljali su se preko očito favoriziranih domaćih dobavljača i poslovnih subjekata u inozemstvu koji se ne nalaze ni u jednom registru agencija koje se tim poslom bave.
Prvo što su istražitelji uočili bio je fantastičan rast pojedinačnih cijena. Najskuplji film koji se 1999. nabavljao od velike američke distribucijske tvrtke “Warner”, dakle tzv. majora, jednog od korporacijskih behemota na svjetskom tržištu zabave, bio je tadašnji hit “Batman zauvijek” za koji je plaćeno 5000 dolara. Od majora se zapravo kupuju “paketi” od nekoliko desetaka ili stotina naslova, s pravom prikazivanja na dvije godine, obično u dva termina (tv-premijera, repriza), a oni se sastoje od ovakvih udarnih naslova i drugih, manje atraktivnih, koji idu u dječje i obiteljske termine ili za popunjavanje manje gledanog 2. programa.
Deset godina poslije – 2009. – za film istog distributera, štoviše, nastavak serijala o čovjeku-šišmišu, “Batman – Početak” plaćeno je pak – 257.028 dolara! Zbilja je to majstorski odabrao Đelo Hadžiselimović, ondašnji partner vrhovne uvoznice Marije Nemčić, koja ga je zbilja mogla upitati:
– Ma što uradi, crni Đelo, da je cijena narasla za 5000 posto?!
A što joj je jadni Karađelo mogao odgovoriti nego ono što je i sama znala – da se u međuvremenu na tržištu pojavila konkurencija, naime komercijalne postaje Nova TV i RTL, koje kao globalne kompanije imaju vlasničke ili bliske poslovne odnose s globalnim distributerima, istim tim majorima koji u Hrvatskoj prodaju filmski program.
Sama je konkurencija, svatko bi pomislio, uzrokovala da se toliko dignu cijene. No, prvo pitanje koje s postavlja jest – je li HTV uopće trebao ulaziti u takvo nadmetanje, pogotovo kad se zna da emitiranje hit-filmova ne donosi povećanje gledanosti – primjerice, kad je ovaj ekstraskupi “Batman – Početak” emitiran, u prvim satima Nove godine, gledanost (rejting) dosegla je 15 posto, a isto toliko imali su i tijekom premijernog prikazivanja Bulajićeve “Neretve”, koju su od nekih Slovenaca kupili za manje od deset tisuća kuna! Znači, niti megahitovi donose gledanost, niti se isplate radi plasmana oglasa pa je usiljena konkurencija donijela samo manjak u blagajni, rekordnu zaduženost unatoč golemim prihodima što ih je HRT ostvarivao od pretplate!
Gubitak na svim frontovima
Osim toga, primijetili su istražitelji, najveći rast cijena uvoznih filmova dogodio se upravo onda kad se HTV povezao s RTL-om da zajednički nastupaju na svjetskim sajmovima, samo što je ta “sindikacija” umjesto pojeftinjenja, naprotiv, donijela poskupljenje! Ali, za RTL gubitak koji tako ostvari samo je nominalan – plati li puno nekom majoru s hrvatskog računa, može manje dati s računa u drugoj zemlji za koju također nabavlja filmove (ne kažem da oni tako postupaju, ali mogu, a ja bih na njihovu mjestu).
No, za HTV to nije ništa nego gubitak na svim (vidljivim) frontovima. Ono što je istražitelje tu posebno zaintrigiralo činjenica je da se istodobno s enormnim povećanjem cijena nabavljalo toliko filmova da ih u dvije godine nisu stigli emitirati ne dva puta koliko imaju prava, nego neke niti jednom, jer nije bilo termina, pa su čak otvoreni potpuno besmisleni, noćni, u sitne sate, kad na HRT igraju ti preskupi filmovi. Nabava je poskupjela kod svih majora podjednako – kod “Disneya” sa 7500 dolara za najskuplji film u 2002. na 135.000 u 2009., a kod “Universala” u istom vremenskom slijedu – sa 2800 na 137.813 dolara! Za takve svote da se snimiti cijeli domaći film, a činjenica da bismo u sadašnjem hrvatskom kinematografskom režimu, dobili sporu i dosadnu dramu s magarcem koja se zbiva u pasivnim krajevima i glumcima koje inače gledamo u puno boljim reklamama za pivo, tu ništa ne znači!
Još jedan detalj privukao je pozornost istražitelja pa ih je zahvatilo uzbuđenje, koje prostruji kroz lovačku potjeru kad seteri na toplom tragu stanu cviljeti i nervozno strigati ušima: uočili su kako je u promatranom razdoblju u nabavki filmova domaća kuća “Blitz” pretekla, recimo, Walta Disneya (tada: BuenaVistu) od koje se, kao i od 20th Century Foxa godišnje uzimalo 60-70 filmova, dok se od uglednog poduzeća domaćeg distributera Hrvoja Krstulovića, posrednika u kupnji stranih filmova, uzimalo čak po 80 do 100 godišnje...
I to nije sve, što bi rekli u tv-prodaji kuhinjskih noževa, koja se zapravo puno ne razlikuje od ove tv-kupnje, uz “Blitzovu” se stala pojavljivati ponuda londonske tvrtke “Pueblo”, koja nikad nije imala štand na sajmu u Cannesu gdje se trguje tv-pravima, a nema broj ni u londonskom telefonskom imeniku. Nikad netko s HRT nije imao izravnog kontakata s ljudima iz “Puebla” (a ako jest, najbolje je da se sam odmah prijavi USKOK-u), nego se ponuda programa fantomske tvrtke slala u “Blitzovom” katalogu. No, i tako je anoniman “Pueblo” favorizirani partner HTV-a, pa je naivnim Hrvatima prodavao više od sto filmova godišnje. Ili su to neki vješti poduzetnici iz Peckhama, poput Delboya i Rodneya, ili...
Svemoćna trojka
Vlasnik “Blitza”, mladi Hrvoje Krstulović, počeo je uspon upravo 1999. godine kao beznačajni vlasnik videoteke. Tada se počeo uspješno baviti uvoznim pravima, vjerojatno uz poneki neki dobar savjet oca, tada svemoćnog glavnog producenta HTV-a. Očeva tajnica, uostalom, postala je najpovjerljivija suradnica Marije Nemčić i preuzela sve financijske poslove u vezi s otkupom stranih filmova, što ide isključivo kroz njen ured, pa se, dok je odsutna, poslovi obustavljaju dok se ona opet ne pojavi u svojoj kancelariji...
Najuži tim u ovom poslovanju koje je zabilježilo enormni rast rashoda, činili su, dakle, Marija, njezin nevjenčani partner Đelo te bivša tajnica starog (sad pokojnog) Krstulovića, dok je istodobno enormni rast biznisa pratio karijeru mladoga Krstulovića, koji se pročuo brakom s misicom Brankom Bebić, pomorskom nesrećom poput one Horvatinčićeve, a istodobno sagradio stotinjak dvorana za digitalno prikazivanje filmova u multipleksima koje je otvorio s njemačkim partnerom, uz vlastiti filmski tv-kanal na Max-TV platformi i najveći prikazivački portfelj na Hrvatskoj televiziji.
No, ova filmska saga samo je jedan ogranak Mysterium Televisiensis, u koji pokušavaju prodrijeti ljudi iz DORH-a, prilično osupnuti profilom ljudi na koje nailaze... Nisu to obični lupeži u Brioni-odijelu poput nedoučenih lopova iz drugih javnih poduzeća, ovdje djeluju nevjerojatno stručni i sposobni prevejanci, koji bi te hiljadu puta žedna preveli preko vode.
Osim toga, na Prisavlju vlada sicilijanski zavjet šutnje, omerta. Tu svaki terenski producentić zna kako se ugovara snimanje pjevača u konobi gdje veselo pucketa vatra, dok ti vlasnik zadovoljno gura u džep tisuću eura za besplatnu reklamu – i još milijun sličnih shema, bez kojih bi vojska zaposlenih, a nezaposlenih na Prisavlju valjda skapala od gladi...
Pa ipak, istraga napreduje. Vratnice se u Remetincu podmazuju, sudska policija lašti kombije s rešetkama. Počinje lov! Očekujemo prvog zaštićenog svjedoka...
Preuzeto sa www.vecernji.hr
