Prije dva dana u Pakistanu su održani izbori koji su ujedno obilježili i presedan u 66 godina dugoj pakistanskoj povijesti. Nakon prebrojavanja glasova, prvi bi put legalno izabrana vlada trebala mirno predati vlast drugoj vladi izabranoj na izborima. Ni jedna vlada prije dosadašnje nije izdržala pune četiri godine na vlasti. Sve su svrgnute voljom parlamenta, ili, što je još češće, vojnim udarima.
Upravo su vojni udari u Pakistanu dio uobičajene prakse. Diplomati koji su služili u toj zemlji tvrde da nikada nisu mogli biti sigurni, kada pregovaraju s određenim ministrom, hoće li taj čovjek i sutra biti na dužnosti ili pak u zatvoru, jer će u njegovu fotelju sjesti neki od visokih vojnih časnika. Iako vojni udar za prosječnog Europljanina zvuči strašno, zbog takvih se stvari nitko u Pakistanu pretjerano ne uzbuđuje.
Vojska je gospodar države
– Pakistanci bi jednostavno primili na znanje da je vojska preuzela vlast. U vrijeme dok sam bio u Islamabadu, general Pervez Musharraf svrgnuo je vladu Benazir Bhutto. Nitko na ulici nije reagirao, a kamoli da bi pokrenuo nekakve demonstracije – kaže bivši hrvatski diplomat u Pakistanu Natko Erber.
Takve promjene vlasti u pakistanskoj su se povijesti često događale. Računajući od 1947. i stvaranja pakistanske države do danas, više od polovice vremena državu su kontrolirali generali, a ne civilni, voljom naroda izabrani političari. Vojska je u Pakistanu i inače vrlo moćan dio društva. U toj je zemlji zapravo jedinstven slučaj da vojska ima državu, a ne da država ima vojsku. Pakistanska armija iznimno je moćna u vojnom, ali i u gospodarskom pogledu. Procjene govore da se 20 do 30 posto pakistanskog gospodarstva nalazi u izravnom vlasništvu vojske.
U Pakistanu vojska posjeduje tvrtke, tvornice, građevinske kompanije... Njihovi generali kontroliraju cijeli niz zgrada, industrijskih kompleksa, zemljišta... Vrijednost tog vlasništva i udio u cjelokupnoj ekonomiji zemlje toliko su veliki da je ono što je kontrolirala egipatska vojska u vrijeme Mubaraka dječja igra prema pakistanskom slučaju.
Pakistan je danas jedna od najmnogoljudnijih, ali i najproblematičnijih zemalja svijeta, koja uz to posjeduje i nuklearno oružje. Problem nestabilnosti i islamskog radikalizma koji buja dodatno pojačava i činjenica da pakistanska nacija ne postoji. Stanovnike države Pakistan čine pripadnici nekoliko velikih plemena, a svi oni imaju svoje plemenske zakone i običaje kojih se čvršće drže nego službenih zakona njihove domovine.
Većinu, s više od 78 milijuna, čine Pandžapci, muslimani indijskih korijena iz čijih redova potječe general Zia ul-Haq, ali i Sabeer Bhatia, jedan od osnivača Hotmaila, ili Vinod Dham, otac procesora Pentium.
Tu su još i Sindi, pleme s petnaestak milijuna ljudi iz čijih redova potječe i Benazir Bhutto, te predsjednik Asif Ali Zardari. Treći su pak Beludži, etnička skupina koja nastanjuje zapadni dio zemlje. No svakako najpoznatija etnička skupina u Pakistanu su Paštunci kojih je nešto više od 27 milijuna.
Taj ratoborni narod ne kontrolira samo sjever zemlje, već pod svojom kontrolom drži pakistansku vojsku i policiju. Kao što su Srbi kontrolirali Jugoslaviju, tako Paštunci kontroliraju Pakistan, a iz njihovih redova dolazi cijeli niz generala i ministara unutrašnjih poslova.
Paštunsko pleme nastanjuje sjever Pakistana i jug Afganistana, a upravo su pripadnici tog plemena činili, a i dalje čine, glavninu talibana protiv kojih se Zapad bori već godinama. Paštunac je tako bio i Mulla Omar, vođa talibanske države u Afganistanu, a Paštunac je Hamid Karzai, sadašnji afganistanski predsjednik. Većina Paštunaca ne priznaje granicu između Pakistana i Afganistana i potpuno je ignorira. Poštuju isključivo svoje zakone i svoja pravila, bez obzira u kojoj se državi nalazili. Ipak, paštunsko područje, ma kako labavi zakoni u njemu bili, uređeno je poput Švicarske kada se usporedi s područjem Pakistana zvanim Sjeverozapadna provincija.
Zakon jačega
– To je dio zemlje u kojemu zakoni Pakistana doslovno ne vrijede, gdje vlada zakon jačega i bržega u potezanju oružja, na isti način kao što je vladao na Divljem zapadu prije dva stoljeća. Tamošnji narodi žive samo i isključivo prema plemenskim pravilima, bez utjecaja policije i suda, a u taj dio zemlje stranci nikada, ali baš nikada ne idu bez oružane pratnje – kaže Erber.
U Sjeverozapadnoj provinciji, tom sjeveroistočnom području Pakistana, nema poreza, nema carina, gotovo da i nema policije. To dobro iskorištavaju ne samo talibani, koji Sjeverozapadnu provinciju koriste kao sigurno utočište pred snagama NATO-a, već i cijeli niz švercera i krijumčara koji u tom dijelu Pakistana imaju golema skladišta iz kojih tehničkom robom, oružjem, automobilima i namirnicama opskrbljuju cijelu regiju.
Veliki utjecaj koji Paštunci imaju u pakistanskoj vojsci pretvorio je tu zemlju u jednog od glavnih svjetskih sponzora terorizma.
Iako je Pakistan, bar na papiru, američki saveznik u borbi protiv terorizma, stanje na terenu je drugačije. Pakistan podržava talibane, koje je, uostalom, uz pomoć SAD-a i stvorio u vrijeme ruske okupacije Afganistana 80-ih godina prošlog stoljeća. Pakistanska vojna obavještajna služba ISI premrežena je talibanskim suradnicima, simpatizerima i doušnicima, dok je gotovo sigurno da talibanski vođe imaju izravnu vezu s pripadnicima pakistanskog glavnog stožera.
Opsesija Indijom
Ipak, u toj nemirima nabijenoj i nuklearnim oružjem opremljenoj zemlji talibani nisu jedini problem. Međunarodnu zajednicu podjednako zabrinjavaju i odnosi s Indijom, od koje se Pakistan kroz more krvi i suza odvojio 1947. godine. Napuštajući tadašnju koloniju, Britanci su administrativno podijelili Indiju granicama iscrtanima na karti koje su podijelile hinduistički dio zemlje od novonastalog Pakistana i Bengala, današnjeg Bangladeša, u kojemu su većina bili muslimani. Kako su i hindusi i muslimani znali da Britanci crtaju karte na temelju većine stanovništva, počeli su veliki pokolji.
Muslimani su ubijali hinduse kako bi osigurali većinu u svojim selima, hindusi su ubijali muslimane. Britanci su kartu i novu granicu objavili tek kada je i posljednji britanski vojnik izašao iz zemlje. U nekoliko mjeseci sukoba poginule su stotine tisuća ljudi, a milijuni su preseljeni s druge strane nove crte razgraničenja. A dvije zemlje postale su krvni neprijatelji. I danas kada čitate pakistanske novine, očito je da je Pakistanu Indija opsesija, gotovo i nema dana bez incidenta.
Ipak, dojam je da vojska to sama potencira i namjerno izaziva incidente na granici, iz vrlo jednostavnog razloga – bez jakog i opasnog neprijatelja kakav je Indija, nema ni razloga za opstanak moćne vojske s velikim povlasticama za njezine časnike. Bez obzira na svu tu nestabilnost, bez obzira na bliske veze pakistanskog vojnog i obavještajnog vrha s talibanima, bez obzira na igru toplo-hladno koju Pakistan igra sa Zapadom, gotovo je sigurno da će SAD i dalje pomagati vladu u Islamabadu, kakva god bila. Jer znatno je sigurnije da je nuklearni arsenal u rukama generala koje je ipak moguće koliko-toliko kontrolirati nego da završi u rukama islamista.
>>Završena kampanja u kojoj je poginulo više od stotinu ljudi
Preuzeto sa www.vecernji.hr
