Dvadesetčetverogodišnji Kerim Čutuna jedan je od najperspektivnijih mladih glumaca u Bosni i Hercegovini, a unatoč tome što je u svojoj karijeri nanizao brojne uspjehe, ovih dana u fokusu javnosti našao se iz sasvim drugog razloga.
Zvijezda filma Danisa Tanovića "Deset u pola" odlučila je javno progovoriti o obiteljskom nasilju koje je činio njegov otac, kojem je svjedočio i kojem još uvijek svjedoči iako su njegovi roditelji već deset godina rastavljeni. Kerim je javno prozvao svog oca Remzu Čutunu kojeg opisuje kao zlostavljača i nasilnika.
"Prva istinska sjećanja koja imam vezana za obitelj na okupu su tenzije, galama, psovke, pljuvanje, nasrtaji oca na majku, kroz uglavnom osjećanje stida i želju da to sakrijem... Kao dječak sam znao da tata nije na pravoj strani kada svaku priliku koristi da u mojoj prisutnosti ponizi, pljune, uvrijedi, stisne i baci mamu na kauč. Ali sam dozvolio da vjerujem da je to zlostavljanje sastavni dio obitelji na Balkanu. Volio sam svog oca, kao što sam volio i svoju majku", dio je Kerimove ispovijesti na Facebooku.
Slijedom teških optužbi, kontaktirali smo i gospodina Remzu Čutunu koji nije odgovorio na naš upit, a dan prije medijima u susjednoj BiH tek je kratko kazao kako ne želi ništa komentirati i da će o svemu odlučiti sud. Hoće li podići tužbu protiv svog sina, još uvijek nije poznato, no dok Kerim ne staje s optužbama na svom profilu, njegov otac već dva dana na društvenim mrežama objavljuje slike iz Kerimova djetinjstva demantirajući tako optužbe s kojima se suočava.
Kerimu su podršku nakon potresne ispovijesti podršku pružili i kolege glumci, Tarik Filipović i Marijana Mikulić, a koliko mu znači njihova podrška, kako izgleda njegov život trenutačno i zbog čega je uopće odlučio javno istupiti i svijetu otkriti mračnu obiteljsku tajnu koju je godinama skrivao, Kerim je pojasnio u intervjuu za Večernji list.
Nedavno ste na društvenim mrežama odlučili progovoriti o obiteljskom nasilju kojem ste nažalost i sami svjedočili. Koliko je bilo teško na ovaj način ogoliti se i progovoriti o problemu o kojem ste, kako ste i sami priznali, dugo šutjeli?
- Kada to postane jedina moguća opcija, onda nije teško. Teško je trpjeti, gomilati u sebi, kriviti se, pogotovo kao adolescent. U periodu kada je razvod započeo odlučio sam živjeti u internatu srednje škole, koji je bio udaljen 5-6 kilometara od mjesta prebivališta, apsurdno, ali ta moja želja značila je želju za neutralnost. Nisam htio birati stranu. Moje konfuzije i traume počinju s informacijama koje je otac srčano dijelio sa mnom, svakog vikenda, nekad i radnim danima. Tada sam počeo zauzimati stranu, osjećati odgovornost, tražiti krivce i dobivati napade bijesa i panike. Što sam ja Bogu zgriješio da s 14 slušam o zakonima, dajem izjave, sudjelujem u razvodu i izlazim s odvjetnicima?
Što vas je najviše motiviralo na javno iznošenje obiteljskog 'prljavog rublja'?
- Da sve ovo javno iznesem, motivirala me plava kuverta koja sadrži presudu o izvršenju naplate duga preko maminog stana kojeg je vlasnica 1/1, u kojem živimo skupa. A tome su prethodile nepravilnosti i neodgovoran rad bivšeg odvjetničkog ureda koji je zastupao mamu. Presuda koju je bilo moguće revidirati, magično nije stigla na maminu adresu, a izvršenje za prodaju stana stiglo je istog momenta kada je rok za reviziju presude istekao. Velika slučajnost rekao bih, nažalost poznata šablona iste. Kao tek diplomirani student, prilično nemoćan da pomognem, istupanje s istinom postala je jedina etički ispravna i realna mogućnost. Šutio sam, čak sakrivao i pravdao sebi razloge traumatičnog života. Više neću, obećavam, u ime svakog djeteta koje ne razumije što ga je snašlo i u ime svake majke koja se plaši. Kako je moguće da toliko nepravilnosti, nejasnih okolnosti bude baš u slučajevima koji su vezani za mamu? Ovo nije moja priča o nasilju, ovo je priča o evoluciji nasilja, zarobljavanju žene koja odluči spavati u potkrovlju, izbjegavati nekoga tko je maltretira i zaustaviti patnju. Ovo je priča o većini balkanskih muškaraca koji dobroćudni, simpatični i veseli za cijelo društvo, a kod kuće maltretiraju obitelji. Ovo je priča o trulom sistemu.
Kako je sve počelo? Što smatrate uzrokom traumatične situacije u kojoj ste se, nažalost ne svojom voljom, našli?
- Probat ću skratiti priču, ali bez nekih detalje ne bi bilo baš jasno. Otac i majka imali su firmu, u kojoj je mama obnašala funkciju direktorice. Nakon razvoda počele su spletke i prljava igra. Nakon razvoda otac je ostao zaposlenik firme, tražio nove uvjete, koje je dobio. Pored svakodnevne torture, za koju majka posjeduje materijalne dokaze (koje je sud jedne prilike odbio) otac je otvorio novu firmu koja se bavi istim poslom (sukob interesa?) u koju je prebacivao poslovne partnere, slao im pisma, poruke da ne moraju da vraćaju dugove koje imaju prema toj “zajedničkoj” firmi, jer on više nije dio iste. Pored toga mnogi poslovni partneri su vjerovali da je on žrtva, onaj kome je sve oteto . U to vrijeme bio sam pod očevim skrbništvom i nikada nije propustio priliku da tu informaciju doda u svojim referatima, u bilo kojoj okolnosti. Ukupno 250 tisuća konvertibilnih maraka u dugovima i kreditima je isplatila mama kao direktorica. A kada je podnijela krivičnu prijavu protiv oca jer je otvorio firmu koja se bavi istim poslom kao i ona u kojoj je još uvijek bio zaposlen, prebacivao kupce, izvadio hard disk iz centralne jedinice kompjutera u kojem su bile pohranjene sve bitne informacije i podaci, odvezao i sakrio službeno auto tužilac je rekao “ovo je čisto ko suza, niz krivičnih djela”. Nakon čega je čitav slučaj zataškan, mama je dobivala lažne informacije da je to još uvijek u toku, da bi nakon pet godina saznala da je slučaj zatvoren, “nema osnova za krivično gonjenje”. Moja majka je u pravnom smislu oštećena više puta, uz nejasne okolnosti ili bez jasnog i opravdanog objašnjenja. Kako je moguće da je svaki put otac dobio što želi pa tako i slučaj koji je bio triger za javni istup jer druge nije bilo. On potražuje novac koji je plaćao nakon razvoda za kredit namijenjen za opremanje stana u kojem je živio, i dobiva presudu, dok mamini slučajevi s čvrstim dokazima o krivičnim djelima i 250 tisuća konvertibilnih maraka postaju magično zabačeni u ladicu.
Jeste li se nadali ovakvom odjeku i reakcijama koje su uslijedile nakon objave statusa? Dijele li i drugi s vama svoja potresna iskustva?
- Računao sam da će doći do interesa javnosti, razumijem težinu teme i problema, ali da ću dobiti toliko "dugometražnih" poruka od svih generacija i rodova, to mi je dalo ogroman vjetar u leđa i želja da nastavim govoriti javno. Jako je tragično da prepoznajem šablone i da većina prolazi kroz istu patnju i bol te da je ta većina uvjerila sebe da je to "normalno kod nas". Nije normalno da netko koristi moć, silu i djecu da manipulira okruženjem i time razara sve aspekte života ugroženih.
Ispod objave nanizali su se i brojni komentari podrške, a uputili su vam ih, među ostalima i iskusni kolege među kojima su Tarik Filipović i Marijana Mikulić. Koliko vam znače njihovi komentari i podrška?
- Lijepo je kada javne osobe javno daju svoju podršku, takav geste privlače pažnju i samim tim bude svijest kod ljudi. Oboje ih poštujem i cijenim kao kolege i ljude. Tarika sam imao priliku upoznati, uvjerio sam se o kakvom se čovjeku radi, tako da mi je još draže što je baš on ostavio tako lijep komentar.
Kako su vaši bližnji, članovi obitelji, djevojka Naomi i prijatelji prokomentirali ovaj potez?
- Oni su moja najveća ljubav i podrška. Mama, brat, nana i Naomi. Bez njih bih vjerojatno zalutao. Podržavaju me i podsjećaju na motiv za borbu protiv nepravde.
Strahujete li da bi vas ovaj status "mogao koštati"? Je li vam se otac javio nakon što ste s pričom izašli u javnost?
- Ne strahujem više ni od čega, za mene je obitelj najbitnija stvar na svijetu, njih volim i kada znam da radim pravu stvar, a uz to ako još pomognem bar jednoj osobi, meni je srce kao planina. Najgore što mi se može dogoditi je to da me oni koji se prepoznaju u figuri oca izbjegavaju, na čemu bih im bio i zahvalan. I naravno tužbe oca, odvjetnika koje su vrlo moguće, jer to je njihov domaći teren, a pravo da vam kažem taj teren mi se jedino može gaditi. Tako da nemam straha.
Jeste li u bilo kojem trenu požalili zbog pisanja statusa ili žalite samo zbog toga što o svemu niste progovorili ranije?
- Ne. Doživio sam malu katarzu jer sam spontano ispunio jednu od svojih umjetničkih dužnosti, nije ni slučajno da sam obranio diplomski prije dvadesetak dana. Mislim da je pravo vrijeme.
Iz svega što ste napisali, odaje se dojam da ste ogorčeni na cijeli sustav. Što vam je najteže padalo kroz svih ovih godina?
- Kao dječaku, manjak skladnosti i strah od ekscesa pred društvom, strah od ovoga što danas ponosno radim. Danas mi najteže pada ponos zlobnih ljudi.
Jeste li zbog svega bili primorani potražiti psihološku pomoć i, ako jeste, koliko vam je to pomoglo da napravite odmak od toksične sredine u kojoj ste odrasli?
- Da, kao mali posjećivao sam psihologe i socijalne radnike, ali često sam znao manipulirati njima. S obzirom na to da sam kao dječak išao više puta kod istih kako bih govorio ružne stvari o majci. U vremenu dok sam bio "očeva imovina", mogu slobodno tako reći, koristio je takve posjete kao dokaze na sudu.
Priznali ste otvoreno i da ste imali problema sa zloporabom brojnih opojnih sredstava. Kako ste se iz toga uspjeli izvući?
- Ja sam počeo s porocima dok sam bio kod oca, vjerojatno je to bio odgovor na neprirodnu činjenicu da sam izabrao stranu. Danas znam da dijete treba i želi oba roditelja, podjednako ih želi i voli. Na svu sreću sam na vrijeme spoznao da eksperimentiram s time kako bih nadomjestio tugu koju osjećam. Jako je teško ovo artikulirati, iz ove perspektive, može zvučati banalno. Kada sam spoznao istinu, razloge, shvatio da ne trebam birati stranu i da moram kreirati svoju osobnost, počeo sam živjeti potpuno drugačiji život. Nakon toksične i destruktivne faze uslijedio je plemenit i svrsishodan period.
Vaše odrastanje nije bilo bajkovito, no unatoč tome uspjeli ste stasati u glumca koji je na glasu kao najveća mlada nada BiH glumišta. Hrvatska publika zna vas po ulozi Orhana u filmu "Deset u pola" u kojem igrate jednu od glavnih uloga, a pojavili ste se i u filmu "Tabija" koji bio prošlogodišnji bosanskohercegovački kandidat za Oscara. Imaju li mladi glumci u BiH dovoljno prilike?
- Imao sam sreću da u pravom trenutku prepoznam neki drugačiji i ljepši put, nakon čega sam krenuo njime i otad se stvari događaju same od sebe, naravno uz veliku želju i potpunu promjenu navika. Vjerujem da dolaze neka bolja vremena za mlade nade u BiH, u razgovoru sa starijim kolegama saznajem da su već došla, da je situacija prije desetak ili više godina bila mnogo gora.
Uskoro ćete primiti diplomu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Što planirate nakon toga? Gdje se vidite u budućnosti i s kime biste od poznatih redatelja voljeli surađivati na nekom novom projektu?
- Potvrda me čeka u studentskoj službi, diploma će biti gotova sredinom 12. mjeseca. Sredinom studenog, ako sve bude po planu, igram u novoj igranoj seriji Danisa Tanovića. Za malo dalju budućnost imam planove, ali sve u svoje vrijeme. Volio bih surađivati sa švedskim redateljem Rubenom Östlundom.
