Nema veze što sam otišao u svijet. Ne mislim da sam velika svjetska faca. Zagreb svim glazbenicima puno znači. I Zagrepčanke. Još su jako lijepe žene. Tu sam, naš, domaći, rekao nam je Goran Bregović (65).
S trubačima, tamburašima i klapom preksinoć je slavio 40 godina Bijelog dugmeta. Goranu Bregoviću rijetko se dogodi da ne napuni prostor, a prazne tribine bile su mu, kako kaže, čak i simpatične.
- Nije to kao 2005. kad je sponzor dao milijune za golemi marketing. Sad sam kao i svi drugi, borim se za publiku. Osjećam se kao da smo na početku, zato mi i je tako slatko - rekao je Bregović.
Oko 10.000 ljudi vrištalo je uz stare Dugmetove pjesme u novim aranžmanima.
- I sad je, kao nekad, doletio grudnjak na binu. Sve je znači u redu - rekao je Goran koji još pamti kako je Bijelo dugme prije 40 godina izlazilo na scenu.
- U garderobi je uvijek bio trubački orkestar koji je svirao da nas zagrije prije nego što izađemo. Sada imam ove luđake sa sobom koji ne prestaju svirati - smije se.
Suzu na pozornici nikad nije pustio, ali poludi čim kroči na binu. Zato je turneju i nazvao “Tko ne poludi nije normalan”.
- I političari koji su inače stidljivi raspamete se kad dođu na pozornicu. Nitko se ne bavi ovim poslom ako libido ne luduje. Sjećam se svojeg profesora Tunje, bio je tih i miran, a kad je ušao u politiku i stao na binu, ponašao se kao Mick Jagger - kaže Bregović, kojemu nedostaje Ipe Ivandić. Pokojnog bubnjara svako malo spominju.
- Zbog glupe, lake droge zaglavio je tri godine teškog zatvora u Zenici, da bude primjer drugima, a poslije još 1,5 godina u Foči. Nikad se nije oporavio, noću nije spavao. Kažu da je pao kroz prozor. Mislim da je mjesečario i nehotice izašao kroz taj veliki hotelski prozor - govori Bregović.
U Areni su se snimali zadnji kadrovi dokumentarca o Bregoviću. Prihvatio je to bez dvojbi znajući da će putovati Hrvatskom, odlaziti u kavane i pjevati s lokalnim glazbenicima. Obišao je sela oca i majke, splitski stan u kojem je napisao posljednju ploču Bijelog dugmeta, marinu gdje je vezao brod. Njegove kćeri Ema (20), Lulu (13) i Una (11) ne znaju ništa o Dugmetu.
- Odrasle su kao Francuskinje. Kad sam u veljači dobivao medalju viteza od kulture, počele su plakati kad je ambasadorica nabrojila što sam sve napravio. Nisu ni znale da im je babo tako važan - kaže Bregović.
Doma nema CD-e Bijelog dugmeta, a kćeri slušaju uglavnom stranu glazbu, onu o kojoj s prijateljicama razglabaju u školi.
- Nikad nikome nisu rekle ‘Ja sam kći Gorana Bregovića’. One ni ne znaju moj opus i dobro je da je tako - kaže Bregović koji tvrdi da ni jedna nije naslijedila glazbene gene. Misli da se ni jedna neće baviti glazbom. Najstarija Ema najbliža je umjetnosti i na trećoj je godini Likovne akademije. Bregović kaže da ima karijeru kao Pink Floydi koje su svi slušali, a rijetki prepoznavali.
- Snimao sam kod njih, pamtim sijedog Rogera Watersa u bijeloj košulji kakvu je moj tata nosio. Nema potrebe da opet budem ljepuškast gitarist i da netko drži moju sliku na zidu. Imam glazbu, ne trebam imati i sliku. To je karijera o kojoj sam sanjao - kaže.
