Gledam zvijezde. Vedra je noć i Mliječna staza se čini toliko blizu. Tamo ću uskoro otići. Svi smo mi zvjezdana prašina - odjednom se sjetim Delennine rečenice iz Joeova scenarija. Neloša perspektiva. Ne bojim se. U međuvremenu, dozvoli mi da zatvorim oči i osjetim ljepotu oko sebe..." Citirane riječi zadnje su s njezina Twitter-profila, prije šokantne vijesti da je Mira Furlan zauvijek zatvorila oči.
Prvi partner Mustafa Nadarević
I dok se ovdje ona vratila citatu iz proslavljene serije "Babylon 5" u kojoj je ostvarila prvu veliku televizijsku ulogu u SAD-u, dok se od nje opraštaju Hrvatska, regija i svijet, preostaje nam samo nada da se ostvarila njezina "neloša perspektiva". Jer u dalekom Los Angelesu umrla je, sa samo 65 godina, od komplikacija uzrokovanih bolešću Zapadnog Nila, velika glumica, krhka žena, velika kreativka, žena prema kojoj je hrvatska kultura doslovno bila maćeha. A sve je započelo baš kao san: rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., završila ADU 1978. godine i tada jednostavno prešla preko ulice. Dobila je angažman u središnjoj kazališnoj kući tadašnje Hrvatske, Drami HNK Zagreb, gdje je kao mladu glumicu odmah u svojim predstava angažiraju najveći redatelji. Naravno, bili su joj profesori, znali su sve o njezinim talentima, glumačkim moćima koje je unijela u taj ansambl.
I zato ako vam se u noćima koje slijede čini da su zvijezda malo veselije, znajte da to gore odjekuje smijeh. Naime, prvi veliki partner na sceni HNK Zagreb Miri je bio Mustafa Nadarević, tada je on bio Kunčevićev Pomet, ona Petrunjela, u Držićevu "Dundu Maroju". A predstava koja je njezino ime upisala među velikane glume, ona s kojom je postala istinska vladarica scene, bila je ona Anabelle u drami "Šteta što je kurva" Johna Forda, u režiji Georgija Para, u predstavi koja se na repertoaru zadržala punih sedam godina. Tu je Mira Furlan postavila snažne temelje iz kojih je dalje gradila svoj glumački svijet. Bila je ovdje i nježna i seksi, promišljena, odmjerena, strastvena... Bila je barem sedam žena u jednom liku, nezaboravna za sve koji su je gledali. Sve do početka devedesetih vladala je scenom HNK Zagreb, uz Para i Kunčevića radila s redateljima koji su u tom vremenu mijenjali lice teatra: Spaićem, Međimurcem, Violićem..
Slovila je tada za jednu od najljepših žena Zagreba, moglo je se sresti na novovalnom potezu Zvečka - Kavkaz i već tada se znalo da je ta žena svoju kreativnost raširila daleko izvan prostora svoje profesije. Bila je istinska intelektualka širokih interesa: već tada se znalo da piše, da govori nekoliko stranih jezika, a kultni je bio i njezin status među glazbenicima. Uz glumu, stigla je i pjevati. Bila je pjevačica novovalnog benda Le Cinema s kojim je odradila i morsku turneju u društvu s Vladom Divljanom. Te osamdesete su i vrijeme kada počinje njezina velika televizijska i filmska karijera.
Glumila je epizodnu ulogu u filmu "Novinar", uz Radu Šerbedžiju u glavnoj ulozi, a brzo su stigli i pravi filmski hitovi: "U raljama života", "Horvatov izbor", "Otac na službenom putu", "Ljepota poroka" te velike uloge u kultnim TV serijama toga vremena, čije je emitiranje praznilo ulice gradova cijele bivše države. Bila je tako Kata u "Velom mistu", Enka u "Kiklopu", da spomenemo samo one najvažnije. I taman kada se činilo da je ništa ne može zaustaviti, došao je rat. Zatekao ju je u Beogradu, kamo se preselila zbog ljubavi i supruga Gorana Gajića, s kojim ima i sina, rođenog u SAD-u. I dok su granate padale po hrvatskim gradovima, na njezinu je glavu pao neviđeni medijski linč i opća histerija u kojima se na najružniji način propitkivalo njezino domoljublje i porijeklo. "Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici", rekla je u jednom od svojih rijetkim intervjua za hrvatske medije zadnjih godina te dodala kako su je roditelji (majka židovskog i otac hrvatsko-slovenskog porijekla) učili da se nikada ne bavi politikom, ali baš ju je ta mrska politika natjerala na bijeg s "brdovitog Balkana".
U SAD-u je gradila novi život
Mira i Gajić otišli su u SAD i ondje iznova sagradili dom, život, karijere. Od Mire Furlan danas se opraštaju svjetski velikani, a taj drugi dio života i karijere počeo je opet ulogama u kazalištima. Nastupala je u The Hudson Guild Theatreu u Los Angelesu, a od 1996. snima i za televiziju, od čega su najpoznatije uloge u TV filmu "My Antonia", uloge u epizodama brojnih kriminalističkih serija te pravi uspjesi sa serijama "Babylon 5" i "Izgubljeni". Nakon ružnog načina na koji je otišla dugi je niz godina odbijala vratiti se u Hrvatsku i hrvatsku kulturu, koja kao da i nije znala što bi s njom. Kao da nije bilo načina da se prebriše sve što je izrečeno, napisano, oteto... A zapravo nije postojao čovjek koji je rekao jedno obično "oprosti". U listopadu 2013. Zagrebom je odjeknula vijest da će u ZKM-u gostovati beogradski Kulturni centar Radionica integracije. Igrali su dramski prvijenac Mire Furlan "Dok nas smrt ne razdvoji", koji je režirao i u kojem je glavnu ulogu igrao Miki Manojlović. Bila je to njezina posveta rodnom gradu, teška priča o njezinoj mladosti, o majci koja teško umire od raka, o mladoj djevojci koja se teško nosi sa svim time, ali i o Zagrebu, o gradu koji je tada još imao dušu.
Njezin istinski povratak u Hrvatsku bio je onaj 2016. Došla je u HNK Rijeka i bio je to njezin prvi nastup na sceni neke nacionalne kazališne kuće od odlaska u SAD. Došla je na poziv tadašnjeg intendanta HNK Rijeka Olivera Frljića i igrala naslovnu logu u "Kasandri", da bi uslijedila i uloga Charlotte u "Jesenjoj sonati" Ingmara Bergmana. I prošlo ljeto, unatoč pandemiji, vratila se u Rijeku, gdje je igrala u predstavi "Vježbanje života - drugi put". Iako je odbijala intervjue za hrvatske medije, tada je intervju dala baš za Večernji list, a u njemu je, među ostalim, rekla:
- Ovih poratnih godina s kazališnom, filmskom i TV produkcijom Hrvatske nemam baš nikakvih poslovnih veza, osim s riječkim kazalištem, zahvaljujući pozivu Olivera Frljića i Marina Blaževića. Jako sam zavoljela Rijeku i zato sam sad i došla, iako su svi racionalni argumenti bili protiv putovanja za vrijeme pandemije. Nadam se i želim da se ta veza s Rijekom i riječkim HNK nastavi. Osim toga, vezana sam dubinskim vezama za more. Sasvim sam sigurna da sam u nekom od prošlih života živjela na obali ovog mora... Možda je more dovede i u neki od budućih života!
