Voditeljica Marijana Batinić iza sebe ima već 20-godišnji televizijski staž, a svoje prve televizijske korake napravila je s najboljom prijateljicom Petrom Nižetić. Posljednjih godina Marijana je zaštitno lice RTL-a i voditeljica showova “Ljubav je na selu” i “Život na vagi”. Porazgovarali smo sa simpatičnom Splićankom o razdoblju kad je i ona vodila borbu s viškom kilograma, o tome kako se privikla na život u Zagrebu i kome je njezina kći Ena sličnija, njoj ili suprugu Mateju...
U četvrtoj sezoni showa “Život na vagi” upoznali smo 16 novih kandidata i njihove životne priče koje su mnogima izmamile suze, tko vas se posebno dojmio?
Ne mogu nikoga posebno izdvojiti iako, naravno, ima kandidata koji su mi više prirasli srcu, ali ne bi bilo fer.
Po čemu se ova sezona razlikuje od prethodnih?
Ove sezone smo još više stavili naglasak na prehranu, nutricionistica Martina Linarić s njima je praktički živjela. Novi treneri, mikroklima u Grižanama, morski zrak, sve je to utjecalo na sjajne rezultate naših kandidata. Produkcijski tim na čelu s Vanjom Meandžijom trudi se što više pripremiti kandidate na život nakon “Života na vagi”, podučiti ih samostalnom životu, kako bi ostali fit i nakon što se ugase svjetla reflektora. Naše stečeno znanje i iskustvo tijekom četiri sezone želimo prenijeti i gledateljima koji imaju problema s viškom kilograma.
Jeste li u kontaktu s nekim od bivših kandidata i na koga ste od prijašnjih sudionika najviše ponosni?
Čujem se s gotovo svim kandidatima koji su dulje vrijeme boravili u “Životu na vagi”, s nekima i svakodnevno. Većina je kandidata iz prijašnjih sezona u formi, a i vole mi se pohvaliti novim uspjesima. Maratoni, polumaratoni, vježbanje, zdrava prehrana... time se danas mnogi od njih uspješno bave i pomažu drugima s istim problemom.
Niste skrivali da ste u mladosti i vi imali problema s viškom kilograma, jeste li imali neugodnosti zbog toga i kako ste smršavjeli?
Ma bila sam bucka, desetak kilograma viška, nisam zbog toga trpjela neugodnosti od svojih vršnjaka, ali nisam se dobro osjećala u svojoj koži, a i stalno sam govorila da sam na dijeti, dok mi je zapravo hladnjak bio najbolji prijatelj.
Kako sada održavate liniju, jeste redoviti s treninzima ili ste kampanjac?
Uvijek kampanjac kad je trening u pitanju, ali zato ne preskačem obroke. Veliki sam gurman i nepca mi žude za obiljem hrane, ali nasreću znam na vrijeme stisnuti kočnicu.
Djeca često nisu sklona jesti zdrave/zelene namirnice, jeste vi imali takvih problema s kćeri i jeste li morali posezati za nekim trikovima da joj na tanjur stavite blitvu ili brokulu?
Ena odrasta na mediteranskoj kuhinji. Doma kuhamo sve što je kuhala i moja mama. Blitva joj je prvo jelo, brokula drugo koje je kušala i upravo su joj blitva i brokula, uz škampe na buzaru, najdraža spiza. Rajčicu jede kao jabuku, a riba nam je često na meniju. Zdravo se hranimo.
Gleda li vas kći na televiziji i komentira li vaše pojavljivanje na malom ekranu?
Svaku večer gleda “Život na vagi”, a najdraže su joj radionice o zdravoj prehrani. U našem domu sve se vrti oko stola pa ona voli i kulinarske emisije.
Kome je Ena sličnija, vama ili vašem suprugu?
Fizički više sliči na njega, ali u svemu ostalome mamina je slika i prilika.
Rekli ste jednom da ste sve skloniji ideji da živite na selu, možete li se zamisliti u kući u kojoj nema centralnog grijanja i da većinu namirnica dobivate iz svog vrta?
Tako sam se odgojila. U Dalmaciji rijetki imaju centralno grijanje, sobe i kupaonice zovem “igluima”, grijanje je na struju, a zimi ima dana kad je toplije vani nego u kući. Većinu namirnica do 30. godine dobivala sam iz svog vrta. S roditeljima sam živjela u obiteljskoj kući u kojoj još uvijek nema centralnog. Kao i većini Dalmatinaca, mojim roditeljima to su najnormalniji uvjeti života, a kad ih zimi posjetim i požalim se kako je hladno u sobama, spremno odgovaraju da se obučem toplije i da nije ljeto.
Na televiziji ste počeli raditi prije više od 15 godina, jeste li se ikada u ovom poslu sreli s nekom nemoralnom ponudom i koliko se teško bilo probiti na ovom medijskom nebu?
Više od 20 godina, dakle od svoje 16. radim na televiziji. Nisam imala nemoralnih ponuda, što ne znači da ih nije bilo oko nas. Vješto sam izbjegavala naći se u situaciji da mi netko pristupi sa skrivenim namjerama, a i sve sam radila s Petrom Nižetić u tandemu. Ako sam i imala sumnjivih poziva na kavu ili večeru, Petra bi uvijek išla sa mnom i obrnuto, tako da nekih neugodnosti nisam imala.
Vaši počeci bili su s Petrom Nižetić koja sada živi u Americi i najbolja vam je prijateljica i kuma, kada vam Petra najviše nedostaje i planirate li uskoro k njoj preko bare?
Moderna tehnologija olakšava nam komunikaciju, tako da nemam osjećaj da mi nije u blizini. Petra planira uskoro doći u Hrvatsku, a iza Nove godine mi bismo trebali preko bare.
Kako u Zagrebu liječite nostalgiju za Splitom i što je bilo najteže kada ste se doselili u Zagreb?
Družim se s Dalmatincima, koje muče iste boljke kao i mene haha. Ma divan je moj život u Zagrebu, ali naravno da mi, kao i svima iz Dalmacije, ne odgovara klima. Sive, hladne zime znale su mi biti tjeskobne, a zagrebačko sunce zimi baš i ne grije. Dugo mi je trebalo da shvatim da to što je vani sunce ne znači da se ja mogu šetati u jakni. Ono što mi više nedostaje od sunca, mora i materine spize je fjaka. To uzvišeno stanje uma pri težnji ni za čime. Fjaku u Zagrebu nikad nisam doživjela.
Dobili ste i priznanje od udruge “Dalmatinski samci” za doprinos demografskoj obnovi u Hrvatskoj, jeste li ponosni na svoje parove iz showa “Ljubav je na selu” i viđate li se s nekima od njih?
Neke, koji imaju djecu, sam posjetila. Poseban je to osjećaj, ta djeca su plod ljubavi rođenih u našoj emisiji.
Imate diplomu Pravnog fakulteta, je li vam žao što se niste okušali kao odvjetnica?
Nije mi žao. Pravda i pravo, pogotovo kod nas, nisu isto, a nepravdu bih preosobno doživljavala. Ja ne znam kako bih se osjećala da osoba koja je oštećena, u bilo kojem smislu, izgubi spor. Da je uređenije pravosuđe, možda bih se i okušala, ovako zaobilazim sudove u širokom luku.
Koliko se Marijana na malom ekranu razlikuje od Marijane privatno?
Ne previše. U svojim projektima nisam tipičan moderator i voditelj. Moj je pristup više novinarski, a nerijetko sam savjetnik i rame za plakanje. U emisijama koje ja vodim emocije igraju glavnu ulogu, u “Životu na vagi” su i pokretač i motor koji vodi prema uspjehu i zato ulažem cijelu sebe u projekte, sve radim sa srcem, pokušavam prije svega biti čovjek pa tek onda voditelj. S kandidatima se smijem i plačem, dižem se i padam. Sve što se njima događa, pogađa i mene. Ponekad mi treba nekoliko dana da se oporavim od snimanja “Života na vagi”. Potresne su te ljudske priče koje ne utječu samo na kandidate nego i na nas u produkciji. Cijeli produkcijski tim trudi se ne samo za gledanost televizijskih minuta, nego ostaviti trajnu vrijednost akterima zbog kojih projekt postoji. “Život na vagi” postao je pokret za zdrav život, motivira i ljude pred malim ekranima, ali i senzibilizira javnost kad je riječ o problemima pretilosti, diskriminaciji i stigmatizaciji kojima su izložene pretile osobe.
Često putujete sa suprugom i kćeri, koje vam je putovanje od tih obiteljskih najdraže i koje sljedeće planirate?
S Enom nam je najlakše putovati u Italiju jer se u toj zemlji osjećam kao doma. Prošla sam gotovo cijelu, uzduž i poprijeko, i Italija me svaki put iznova oduševi, a na povratku kući već planiram novo putovanje na Apeninski poluotok. U Italiji sam najopuštenija, “požuri polako” i “dolce vita” filozofija života me resetira, vrati na početne bezbrižne postavke. Nakon tri dana progovorim njihov jezik i uživam u tom “pjevanju”. Jedemo kao lokalci, živimo kao lokalci, mediteranski temperament koji često zatomim pustim na slobodu. Italija mi godi i osjećam se kao svoja na svome, postoji neka tajna veza između mene i ove zemlje umjetnosti, gastronomije i ljubavi. Bella Italia čarobna je destinacija u koju skoknem kad god mogu.
