Deset dana nakon što su me skinuli s respiratora pokušao sam ustati. Činilo mi se da ću propasti kroz noge, koliko sam bio slab. Sada sam kod kuće već tri dana i jako dobro napredujem, hodam po stanu. Htjeli smo danas izaći malo van, ali nismo. Sutra ćemo– ispričao nam je 60-godišnji Vojin Perić, ravnatelj Kazališta slijepih Novi život.
U petak navečer pušten je iz KB Dubrava, gdje je od teške obostrane upale pluća uzrokovane covidom-19 liječen dva tjedna na intenzivnoj i tjedan dana na respiratoru. Putem je dobio i sepsu, kazali su mu kasnije doktori. Nije imao kronične bolesti, jedino je prije 11 godina prebolio je emboliju.
– Počelo je temperaturom 38. Oscilirala je tjedan dana dok nisam počeo buncati i gubiti se, pa smo pozvali hitnu. U Dubravi su me stavili na kisik, što je dosta relaksirajuće, no treći dan javila se strašna bol u prsima. Mislio sam da odlazim. Stavili su me na prsa i rekli da idem na respirator – priča.
Nakon toga sve je bila crna rupa ispunjena košmarom. Međutim, na liječenje je, srećom, dobro reagirao i nalazi su bili sve bolji. Velik broj pacijenata na respiratoru bude dva tjedna, a ishod nije uvijek dobar. Kad su ga skinuli s respiratora, opet je bio na kisiku, kako bi se protok kroz pluća popravio. Vojina supruga Anamarija prošla je s blagim simptomima, dok se kći Ana, brucošica, iako žive skupa nije zarazila. Anamarija je progovorila i o strahovima koje prolazi obitelj teško oboljelog.
- Nekoliko nas iz šire obitelji preboljelo je covid-19, ali kad je Vojo završio na respiratoru, bili smo užasnuti. U nekom trenutku prestao se javljati na mobitel, kažu ti da su ga intubirali, sedirali i da je na respiratoru. Paraliziran si od straha i samo vrtiš riječi koje si čuo od doktora. U bolnici su preopterećeni i svaki odjel ima sat vremena u kojem daje informacije. Ako ti je netko kog voliš u bolnici, sve se vrti oko tih sat vremena. Pitala sam se hoću li ga vidjeti više i kako sam olako shvaćala to što ga bar mogu čuti. Izvukao se, a nakon toga tri dana bio dezorijentiran pa se pitaš: hoće li biti isti? I onda netko ima obraza reći: “Koliko su vam platili da to izmišljate?". Što je s ljudima?! – zapanjena je Anamarija.
– Ljudi koronu ne vide, ali to je podmukla bolest, odnese lako svakoga ako zanemari simptome. A ako nam nije stalo do starijih, jednog dana drugima neće biti stalo do nas – zaključuje Vojin, koji je s bolešću izgubio 25 kilograma, što i nije toliko loše.
Tog vječnog pozitivca duh ni u najtežim trenucima ne napušta. Kad bi mu potkraj boravka u bolnici došli vaditi krv iz prsta, a najčešće vade iz kažiprsta, taj slijepi glumac, koji oduvijek puno čita na Brailleovom pismu, ukazao bi medicinskoj sestri: - Ne taj, čitam tim prstom!
