“Sve poštivam, svoje uživam” naziv je velikog koncerta koji će Miroslav Škoro održati 28. prosinca u Areni Zagreb! Iščekivani koncert koji će se dogoditi pred sam kraj godine bit će “noć hrvatskog ponosa”, kako ističe sam Miroslav Škoro, a bez sumnje će biti i glazbeno putovanje uz bezvremenske hitove jednog od najuspješnijih glazbenika i glazbenih autora našeg podneblja. Publika u Areni Zagreb moći će uživati u svojevrsnoj retrospektivi najvećih glazbenih uspješnica Miroslava Škore, ali i njegovu poznatom humoru.
Dana 28. prosinca nastupate u Areni Zagreb. Kako se osjećate povodom ovog velikog koncerta? Što za vas znači nastupiti pred toliko ljudi u tom prostoru
Osjećam se uistinu izvrsno jer je odaziv publike iznad svih očekivanja. Koncert radim bez velikih sponzora i jakih promotora, a istovremeno nemam nekakav hit koji bi nosio cijelu priču. Ova, sada već slobodno mogu reći rasprodana, zagrebačka Arena dogodila se zahvaljujući popularnosti pjesama koje su nastale u mojoj karijeri. Mislim da glazbenik i autor ne može dobiti veće priznanje od toga da ga dođe vidjeti više od petnaest tisuća ljudi s kupljenom kartom. Hvala svima koji su omogućili da se to dogodi.
Što publika može očekivati od vas na tom koncertu? Hoće li biti nekih posebnih iznenađenja?
Prije svega, zabavu. Moja želja je zabaviti ljude tih dva-tri sata i nemam ambiciju raditi ništa drugo osim toga. Naravno, imam tih nekoliko pjesama koje traže goste, jer drukčije ne mogu biti izvedene, pa će gostiju i biti, a pripremio sam i jedno, rekao bih, neočekivano iznenađenje.
Vaši koncerti uvijek imaju specifičnu energiju. Kako se pripremate za nastup u Areni Zagreb? Postoji li neka posebna rutina koju slijedite prije velikih koncerata?
Istina je, nisam lik koji pjeva visoki c, ali trajem već poprilično kao kantautor. Pjevam to što napišem, a to je kao da jedeš samo ono što sam sebi skuhaš. Nije vrhunsko, ali mi jako paše jer je skrojeno po meni i tu se stvara ta energija i emocija, rekao bih povjerenje između publike i nas na pozornici koji izvodimo te moje, počesto jednostavne, ali vrlo iskrene i osobne pjesme. Kako ne moram proizvoditi neke vokalne ekshibicije, pripreme baš i nema. Napravimo nekoliko proba i idemo delati.
Vaša glazbena karijera traje već više od tri desetljeća. Koje vam je razdoblje karijere najposebnije? I kako biste opisali svoj glazbeni put od početaka do danas?
Svako je razdoblje posebno na svoj način. Prva pjesma, prva ploča, prvi nastupi i ono kad prvi put čuješ sebe u eteru ili da ti je neki orkestar uvrstio pjesmu na repertoar… To je neprocjenjivo iskustvo. S druge strane, godi čovjeku biti i u mojim godinama kad se možeš popeti na pozornicu ili stati pred bilo koji bend i samo im kažeš D-dur i kreneš pjevati svoju stvar, a oni to već znaju. Sam čin stvaranja i nastanka pjesme božanstveno je iskustvo. Iz ničega, u materijalnom smislu, stvaraš nešto potpuno novo i to je moj glazbeni put. Stalno se suočavam s bjelinom papira koji treba ispuniti notama i riječima.
S obzirom na vašu dugogodišnju karijeru, koliko se mijenja vaš odnos prema glazbi s godinama? Osjećate li da ste kao glazbenik u posljednje vrijeme drukčiji nego na početku?
S vremenom ponestaje entuzijazma i ljudi postaju komotniji, takav sam i sam. Tehnologija se razvija pa je i sam proces snimanja glazbe potpuno drukčiji. Način konzumiranja glazbe se promijenio i to sve ostavlja traga na meni. Ponekad mi se čini da ne bih više bio toliko aktivan da nisam okružen mlađim ljudima. Moj sin velika mi je podrška.
Bilo je puno uspješnih albuma, a i pjesama koje ste izvodili na koncertima. Koja vam je pjesma najdraža, a koja bi mogla biti vaša najposebnija ili najosobnija?
Naravno da je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” moja osobna iskaznica iz više razloga, kao je što pjesma “Sude mi” vjerojatno najpopularnija. Plivelićeva “Zadnja želja” je također postala pjesma koja se na koncertima počesto izvodi i po dva puta… Ne znam više ni sam. Imao sam sreću napisati i “Otvor ženo kapiju” i “Matu” i “Sve poštivam, svoje uživam” i još puno toga. Sudjelovao sam u kultnoj pjesmi “Lijepa li si”, radio za film i televiziju… Kad bih morao birati, onda su moja dva favorita “Vrijedilo je” i “Moja vilo”. To su manje popularne pjesme, ali veliki mi je gušt izvoditi ih.
Prije pet godina malo je nedostajalo da uđete u drugi krug predsjedničkih izbora. Niste više u politici, ali kako gledate na aktualne predsjedničke kandidate? Mislite li da će Milanović osvojiti novi mandat?
Odgojen sam tako da uvijek pomognem koliko mogu, ali i da nikad ne idem prositi djevojku dva puta. Živimo u demokraciji i glasači su ti koji odlučuju kojim ćemo smjerom i tko će nas voditi. Tko sam ja da ljudima pametujem? Htio sam pomoći, ponudio sam se, nije prošlo i gotova priča. Iskreno, nikad nisam ni bio od likova koji gledaju Dnevnik. Ja volim raditi, a ne pametovati. Što god glasači odluče na ovim ili bilo kojim drugim izborima, moje je da pišem i pjevam pjesme.
Kako vidite ulogu glazbenika u društvenim promjenama? Mislite li da umjetnici imaju odgovornost prema društvu ili bi se trebali fokusirati isključivo na svoju glazbu?
Najbolje je ne tumačiti svoje pjesme. Glazbenici su učinili puno kroz povijest, posebice ovu našu suvremenu, u izgradnji nacionalnog identiteta. Sad je tako kako je. I sam sam preko “Ne dirajte mi ravnicu”, pa “Sude mi” došao do “Sve poštivam, svoje uživam”. Vremena se mijenjaju, a ljudi u miru uglavnom imaju samo jedan interes, svoj.
Kako biste opisali svoju kreativnu dinamiku kada stvarate novu glazbu? Koliko je proces stvaranja pjesama za vas osoban i koliko uključuje druge ljude?
Imam ja taj svoj mali krug velikih ljudi. Pjesme koje spomenuh u prošlom dogovoru sam radio sam i taj proces se svodi na gitaru, papir, olovku i mene. Onda to obično dobije Ivica Murat zvani Murčika i krene aranžiranje i produkcija. Radio sam i s drugim producentima, naravno, ali Murčika je taj moj osnovni zvuk. Kad radim u suradnji s drugima, onda su to Željko Barba, Aleksndar Homoky, Mirko Šenkovski – Kosta i Dino Muharemović. Dogodilo se i nekih drugih suradnji, međutim, ovo je baza. U zadnje vrijeme moj Matija sudjeluje sve više i više. Kad je tambura u pitanju, to je na početku bio Jerry Grcevich, a već dugi niz godina je uz mene prva zvijezda Apševaca, Ivica Plivelić – Iva.
Zadnjih godina mnogi glazbenici koriste tehnologiju i društvene mreže za promociju i interakciju s obožavateljima. Kako vi gledate na tu novu dimenziju glazbene industrije? Pomaže li vam to ili radije ostajete kod tradicionalnih metoda?
Valja uvijek pratiti što se događa i ne treba mimo svita. Razvoj tehnologije je, ako se koristi na pravi način, uvijek dobrobit za čovječanstvo. Druga je stvar što mi od baruta, s kojim valja bušit tunele, napravimo bombu. Nisam baš siguran da publika osjeti je li nešto snimljeno analogno ili digitalno. Jedino što me ne veseli je ta alijenacija koja se događa jer više nema potrebe za tolikim brojem ljudi. Sve odrade kompjutori. To mi se ne sviđa i u tom smislu sam tradicionalist. Draži mi je čovjek od mašine.
U vašoj glazbi često se mogu čuti elementi narodne glazbe. Kako gledate na tu tradiciju i koliko vam je važna u održavanju kulture kroz glazbu?
Kada su pitali Louisa Armstronga što je to narodna glazba, on je odgovorio protupitanjem: “A što nije narodna glazba?” Kada mrvicu razmislite, onda vidite da to tako i jest. Nije narodnu glazbu pisao narod, nego pojedinac, ali smo mu u međuvremenu zaboravili ime. Pa već danas imate ljudi koji misle da je “Garavušo garava” narodna pjesma, a nije. Napisao sam je tamo negdje 1995. Žanrovi u glazbi vrlo su sklisko područje koje su smislili ljudi koji u životu nisu skladali nijednu notu. Žanrovi im služe da nas katalogiziraju i strpaju svakog u svoju ladicu. Volim narodnu glazbu i mislim da je sve iz nje nastalo. Klasika, rock’n’roll, reggae, pa i ovo što ja radim.
Kako biste opisali svoj odnos s obitelji, a posebno sa suprugom? Koje su to vrijednosti i tradicije koje nastojite usaditi u svoju djecu?
Obitelj je moje utočište. Teško bi neki drugi ljudi izdržali ono što su izdržala moja djeca, a posebice moja supruga. I nigdje nije bilo nijedne vladine ni nevladine nakupine da ih zaštite od svega što im je rađeno. Stat ću tu i samo javno zahvaliti što su ostali uz mene. Ostalo će sve obaviti dežurni trolovi u komentarima ovog mog intervjua. Moraju i oni od nečega živjeti.
Koji su vam daljnji planovi u glazbenoj karijeri, ali i na drugim poljima?
Sada je najvažnije priuštiti ljudima dobar provod u zagrebačkoj Areni, a potom ćemo vidjeti. Ima pjesama koje bih volio snimiti, nekih drugih projekata koje bih volio privesti kraju, ali najvažnije je poživjeti još neko vrijeme i, ako Bog da, ostati koliko-toliko zdrav.
