Tog je dana rođena nacionalna slatkica, hrvatska Meg Ryan. Bilo je to 4. rujna 2011. godine – na Novoj TV počelo je emitiranje sapunice “Larin izbor”. Mlada glumica s osječke Akademije bila je novo, svježe lice, a tumačila je naslovnu ulogu u seriji autorice i producentice Jelene Popović (tada Volarić). Ona je, naravno, Doris Pinčić. I baš poput Meg Ryan na početku karijere, bila je lijepa mlada djevojka, mediteranski tip ljepotice, velikih očiju, pomalo nespretna u prvome velikom i zahtjevnom glumačkom angažmanu, zbog srcedrapateljske uloge stalno u suzama...
Stvoren je tako novi san mnogih muškaraca. No, kako njezin seksepil nije bio pretjerano naglašen jer i uloga je tražila nevinu mladu djevojku, a takva je Doris tada i sama bila (rođena je 4. rujna 1988. godine), imala je sve predispozicije da postane omiljena “djevojka iz susjedstva”. Ona za kojom muškarci uzdišu, ali je istodobno žene ne mrze i na njoj (o njezinoj odjeći, šminki, dečkima, frizurama...) ne bruse jezike jer se ne osjećaju ugrožene njezinom pojavom. Ukratko, Doris je svoj javni život glumice počela kao djevojka san. Bio je to sjajan start potencijalno velike glumačke karijere, naravno sveden s hollywoodskih na hrvatske okvire.
No, što je zapravo pošlo po krivu? Zašto je takav razvoj karijere bio nemoguć? Daleko smo mi od Hollywooda, pa čak i od neke suvisle filmske i televizijske produkcije. Iako vrlo mlada, Doris je to odlično prepoznala. Gledala je oko sebe starije kolege koji nakon vrlo uspješnih uloga u najpopularniji sapunicama jednostavno ne dobiju drugu šansu, ne snimaju godinama. Gledala je one koji su upali u šablonu i nitko im i ne nudi ništa drugo nego “entu” verziju prve i jedine uloge.
Gledala je i one koje nitko od kazališnih redatelja, a baš zbog tih istih sapunica, ne uzima ozbiljno. Štoviše, iako vrlo mlada i s malo glumačkih utakmica u nogama, dobro je procijenila da će joj kazališni put biti izuzetno težak. I bila je u pravu jer ona, čak i kada se talent i glumačke mogućnosti stave na stranu, nije primjerice za profesoricu na Akademiji imala Ivicu Boban, koja je za Filipa Juričića i Amara Bukvića napisala i režirala “Kako misliš mene nema”, predstavu koja ne samo da je i danas hit Teatra Exit, a premijerno je izvedena 2007. godine, nego je i raskošna parada glumačkih bravura, čime je Juričića i Bukvića zauvijek lišila etikete “sapuničara”.
Svjesna svega toga, Doris je potražila drugi put i postala voditeljicom. Imala je u tome iskustava jer je još kao srednjoškolka radila na zadarskom Radiju 057. Tako je u vrhu popularnosti zbog “Larina izbora” postala voditeljica na Narodnom radiju. Taj je angažman, koji je započela 2013. godine, značio održavanje popularnosti, stalnu prisutnost u javnosti, a ona je to pojačala i angažmanom na RTL televiziji, gdje je postala jedno od najomiljenijih TV lica, specijaliziranih za zabavno-mozaične sadržaje pa je tako vodila gastroshow “Tri, dva, jedan – kuhaj!”, u drugoj sezoni, zatim nekoliko sezona “Zvjezdica”, dječjeg talent-showa, da bi dogurala i do emisije s vlastitim imenom u naslovu, talk-showa “S Doris na kavi”. Treba reći da je sve to bilo solidno, ništa nije bilo spektakularno, ali ju je početkom ove godine dovelo do velikog transfera – na HTV, u emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”, ali i na voditeljsku poziciju brojnih festivala i sličnih događaja. Snimila je Doris još dvije sapunice: “Vatre ivanjske”, u kojoj su autori pokušali promijeniti njezin žanr i predstaviti je kao negativku, što nikome, pa ni njoj samoj, nije dobro sjelo, pa je u “Horvatovima” imala tek sporednu ulogu. No, radijski i televizijski poslovi donosili su joj unosne vanjske angažmane, a Doris je oduvijek pratio glas da ništa od toga ne odbija. Ni to nije zamjeriti ovoj rođenoj Zadranki, koja nije krenula ni u osnovnu školu kada je započeo Domovinski rat i kada njezinoj obitelji (majka je računovotkinja, a otac je ribar kojem je malena Doris pomagala na brodu) sigurno nije bilo lako osigurati egzistenciju za troje djece. Jer Doris ima i brata i sestru. Doris je zaista tih godina radila izuzetno puno: 2012. godine snimila i film “Larin izbor: Izgubljeni princ”, koji je bio produžetak priče iz serije, ali joj po popularnosti nije došao ni do koljena, a od te 2012. do 2018. sinkronizirala je čak pet dugometražnih animiranih filmova. A baš kao na poslovnom i financijskom planu, i privatno su Doris cvale ruže. Već na premijeri filma “Larin izbor: Izgubljeni princ” bila je u društvu tadašnjeg dečka i budućeg supruga Borisa Rogoznice.
I on je do dana današnjeg ostao jedino muško lice koje se spominjalo uz Doris. No, bio je to i početak one druge strane medalje superuspješnog života slavne glumice i voditeljice. Svjesna kratkotrajnosti glumačke slave, kao i činjenice da svake godine na vrata svih televizijskih kuća u Hrvatskoj kuca bezbroj novih, mladih lica, možda i ljepših i slađih od njezina, Doris je vrlo svjesno (i također vrlo radišno) gradila svoj javni lik. Igrala je na kartu sveprisutnosti; zaista se u nekim trenucima činilo da iskače iz paštete, ali i na kartu općeg podilaženja javnosti te je na društvenim mrežama dijelila mnoge intimne trenutke iz svojeg života.
No, javni život u Hrvatskoj odavno je pokazao da je upravo to opasan hod po rubu provalije, u koju su već upale mnoge slavne face, i one koje u svojim biografijama nisu imale TV serije i filmove, ali i one koje su imale mnogo dulju listu od one kakvu ima Doris Pinčić. Oni koji su na početku karijere spremni baš sve ispričati medijima, novinare, fotoreportere i kamermane do kraja pripustiti u svoj život, pokazati svima koje to zanima (te iznervirati one koje ne zanima) svoj novi lonac za kuhanje špageta baš kao i novu WC školjku u obnovljenoj kupaonici, nikako ne mogu shvatiti, a kamoli na tuđim primjerima naučiti, da će im se taj pristup vratiti baš poput bumeranga u trenutku kada kola krenu nizbrdo.
Upravo se to dogodilo i Doris Pinčić, koja ovih dana sa širokim osmijehom na licu objavljuje kako je sretna dok medije pune priče o bračnim nevjerama Borisa Rogoznice, baš kao što su ih u trenucima konačnog razvoda punili njezini SMS-ovi suprugu u kojima su riječi “volim te” bile tek kraj liste dnevnih zadataka. Doris danas svima pokazuje sretno lice. Društvene mreže, televizija... sva je u osmijehu. I to je zapravo njezina prva prava pogreška u besprijekorno vođenoj karijeri radoholičarke. Bilo bi sada mnogo korisnije svijetu pokazati tužno lice. Ako netko ima pravo na suze i bijes, onda je to ona. Dok je ona vrijedno radila, rodila dvoje djece, sina Donata 2014. i kćer Gitu 2018., suprug je imao pokoji kućni zadatak i probijao se kao glazbenik. Oboje su se, tada još u fazi sreće, pohvalili kako su kuću kupili bez kredita, a svima je jasno tko je stavljao kune u tu kasicu prasicu, a tko je imao vremena za beskrajne nizove SMS-ova i susrete sa zagrebačkom glazbenicom i bivšom dominom, i to još brojeći joj sve pore.
Doris danas ima pravo na tugu, osjećaj da je izigrana, i bilo bi dobro i pametno dozirati te osjećaje i u javnosti. Ne samo zbog priča koje se povlače po kafićima i frizerajima cijele regije, a u kojima je ljubavno umijeće njezina bivšeg supruga zaista dovedeno do mitskih razmjera već i zbog djece koja će se jednog dana morati nositi s javnim licem svojih roditelja, baš kao što su to prije njih morala učiniti brojna djeca poznatih i slavnih. Sada priznati da sve nije bajka, zapravo znači vratiti život i karijeru u bajkovite visine jer, ma koliko javnost voli slatkice, još više voli žene koje su sposobne nositi se sa svim iskušenjima koje im život donese. Takvim se ženama vjeruje, a ta je vjera zapravo najveći ulog u novo poglavlje karijere glumice i voditeljice.
