Gospodin od kojeg mlađi mogu samo učiti! Kako drukčije opisati Dražena Žerića Žeru (59), frontmena legendarnog sarajevskog benda Crvena jabuka koji je na sceni više od 38 godina? Simpatični Žera, kako ga od milja zovu, u telefonskom razgovoru za Večernji list otvorio je Pandorinu kutiju svog života i ispričao nam sve o koncertima koje, kako kaže, i da avion pada, nastavlja svirati, Sarajevu kao najdražem gradu, glazbi kao najvećoj inspiraciji, neodoljivim 14-godišnjim kćerkicama blizankama Petri i Marei, koje su ljubomorne kada im se tata fotografira s obožavateljima, supruzi Barbari i njihovoj razlici u godinama, nadolazećim božićnim blagdanima, fenomenu Aleksandre Prijović, kolegi Dini Merlinu, koji ne nailazi na pozitivne kritike sarajevske publike, i mnogim drugim zanimljivim temama bez dlake na jeziku, baš poput pravog rokera!
Nakon prepune ovogodišnje zagrebačke Arene, valentinovskog koncerta ‘Tamo gdje ljubav počinje’ te američko-kanadske turneje ‘Od srca do srca’ u velikom stilu Crvena jabuka u sklopu turneje 2024. dolazi u splitsku dvoranu Gripe. Je li nekako postala tradicija da svake godine nastupate na Dan zaljubljenih?
Odmah na početku razgovora želim pozdraviti vas i sve čitatelje Večernjeg lista! Crvena jabuka je 1996. prva počela raditi koncerte za Dan zaljubljenih, a tada je tih termina bilo na bacanje. Ove smo godine imali sreću što smo u zagrebačkoj Areni nastupali točno 14. veljače za Valentinovo. Nažalost, tako neće biti i za sljedeće Valentinovo u dvorani Gripe, već ćemo nastupati četiri dana prije, odnosno 10. veljače. Nismo uspjeli dobiti kasniji termin za dvoranu. Uostalom, naš svaki koncert bude obavijen znakom ljubavi, tako da ni ne treba biti točan datum. Trudim se da ljubav bude svaki dan u godini, a ne samo jedan taj dan... Tako se ophodim i prema svojoj supruzi.
Osjećate li se onda posebno zaljubljeno kada nastupate za Valentinovo?
Osjećam se super, da! A svaka naša pjesma pjeva o ljubavi i životu, baš onako kako smo i htjeli. To je neki naš poseban pečat i potpis. Uvijek smo ostali vjerni sebi i gurali to, vjerojatno smo i po tome poznati.
Crvena jabuka na sceni je već 38 godina. Imate li tremu vi kao frontmen grupe nakon tolikog iskustva?
Dok god imam tremu, to znači da nešto dobro radim. Uvijek je imam, a onaj tko je nema, njemu nije stalo do toga što radi. Uvijek se brinem da sve bude OK, a sve što radimo – radimo iz srca. Imati tremu je pozitivno u svakom pogledu.
Kakvi se sve u vama bude osjećaji kada se popnete na binu i zapjevate prvu pjesmu?
Uvijek gledam što će se dogoditi i kako će publika reagirati. Katkada se energičnije uđe u koncert, a katkada polako, ovisno o tome kako su raspoloženi i hoće li se “uhvatiti” za tu prvu pjesmu. No već u prvoj pjesmi s publikom pronađemo zajedničku crtu i zajedno pjevamo te uživamo u glazbi.
Vidite li uopće ikog u publici?
Iskreno ću vam reći, ne vidim. Kada nas zasvijetle reflektorima, možda vidim prvi red ljudi, a one dalje definitivno ne vidim. To je isto kao da vas netko osvijetli dugim automobilskim svjetlima, naravno da nećete ništa vidjeti. Ali ipak, na našim je koncertima najvažnija pjesma.
Onda, poziva li vaš koncert na Dan zaljubljenih samo zaljubljene?
Ma svi su zaljubljeni, možda neki ne žele to priznati... Ljubav je širok pojam, možete biti zaljubljeni u bilo što, pa čak i u more. Ja volim Split, i na ovaj koncert pozivam sve Dalmatince da nam se pridruže. Crvena jabuka je u Splitu prvi put došla 1986., a svirali smo na Pjaci. Najmanje dva i pol sata pjevat ćemo i svirati. Dat ćemo sve od sebe. Isto tako moram reći da mi nikad ne znamo do kad ćemo svirati, može na nas pasti avion, a mi nastavljamo sa svirkom. Uvijek znamo produljiti koncert, a vjerujte, to svima jako brzo prođe. Mi se nikad ne štedimo.
Najavljujete koncert za Valentinovo, pa je moje sljedeće pitanje sasvim logično – što je za vas ljubav?
Da nema ljubavi, ne znam kakav bi bio smisao života i čovjeka kao bića. Jedino što me drži na životu je ljubav. Ljudi danas svašta vole i nazivaju to ljubavlju, što je sasvim prihvatljivo i lijepo. Netko voli more, netko životinje, netko voli gledati zvijezde, ljubav prema autima, kuhinji, pločama... Sve to može biti ljubav, kao i ljubav čovjeka prema čovjeku. I kad je bio rat u Sarajevu i kad smo živjeli bez osnovnih potrepština, opet nam je trebala ljubav da preživimo sve to... Ona je dio svakog čovjeka.
Hoćete li i suprugu Barbaru povesti na koncert u Split?
Bude li slobodna, ići će sa mnom. Inače, imamo dvije kćeri, blizanke, pa sve ovisi o rasporedu i slobodnom vremenu. Inače, ona i ja slavimo Valentinovo kao i svaki par, samo što to kod nas nije samo taj dan, već se volimo svaki dan u godini.
Ima li glazbe bez ljubavi?
Jedno bez drugo ne može, ali nemojmo se iznenaditi što nam sve nosi budućnost. Umjetna inteligencija i tehnologija rastu iz dana u dan, a mislim da će se uskoro jednim klikom moći napisati tekst i melodija, a sve će to pjevati neki avatar.
Jeste li se ikada opterećivali brojem prodanih ulaznica?
Mi imamo, rekao bih, taj starinski stav glazbenika da ne patimo je li u dvorani petnaest, sto ili sto tisuća ljudi. Svakom koncertu se isto posvetimo, bilo da je riječ o koncertu u Dalmaciji ili Slavoniji, radimo ih s jednakom strašću kao i koncert u zagrebačkoj Areni. Treba cijeniti i pedeset ljudi ako ti dođu na koncert jer to što im daš oni ti dvostruko vrate. No to je sve dio karijere i života, katkad je prepuno, katkad puno, katkad manje puno...
Koja vas pjesma Crvene jabuke najbolje opisuje?
Ima više pjesama Crvene jabuke koje me opisuju, ali, evo, reći ću “Tugo nesrećo”. To mi je najdraža pjesma, a nastala je dva mjeseca prije nego što smo imali veliku tragediju ‘86. godine. Napisana je prema neuzvraćenoj ljubavi koja je tada živjela u Londonu.
Zašto baš ime Crvena jabuka?
Kao klinci imali smo svoje faze i bili smo zaluđeni svakakvim stvarima pa tako i The Beatlesima. Pa smo onda puštali kosu, bušili uši, slušali heavy metal, a nakon toga smo išli i u neke mirnije vode. Neko vrijeme čak smo bili i pankeri... I onda je od svih tih naših faza nastala Crvena jabuka. Na ploči od The Beatlesa bila je jabuka, a mi smo bili zaluđeni njima, onda smo se odlučili nazvati Crvena jabuka. Dugo i nismo imali ime, a s obzirom na to da nam je to stajalo pred očima, onda smo odlučili dati si to ime. Pisalo se i da je netko došao s jabukom na probu, ali to nije istina.
Jedete li onda crvene jabuke?
Ma ja vam uopće ne jedem jabuke, jedino kad sam bio mali pa me majka tjerala da budem zdrav i ojačam imunitet. Znam da se po tome ljudi baš i ne mogu ugledati na mene, ali ja vam uopće ne jedem voće.
Vjerujem da vaše kćeri Petra i Marea jedu jabuke...
Da, one ih jedu. Ja ih tjeram, kao i moja supruga Barbara, da jedu sve voće. Svaki dan odlazim po namirnice, pa kupim sve što treba, a tako i jabuke. Moraju jesti voće, ipak su još djeca.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Imao sam lijepo djetinjstvo i još od malih nogu pokazivao sam talent za glazbu. Nastupao sam i na dječjim festivalima. Mislim da su djeca prije zdravije i normalnije odrastala nego što je to slučaj danas. Svirao sam klavir i orgulje, a moji roditelji nisu bili baš najsretniji što sam izabrao glazbu i imao dugu kosu. Mislili su da će mi glazba biti samo hobi, ali ne i posao. Završio sam sve škole, obrazovao se, ali moj put je išao u smjeru da budem glazbenik kao i moji kolege. I moje kćeri su krenule svirati klavir, pa gitaru, pa im se nije dalo svirati. Sad pjevaju i idu na zbor, a nastupale su i u HNK. Mislim da djeci treba popustiti ako se žele baviti glazbom, a ako moje kćeri odluče ići tim putem, rado ću ih podržati.
Možemo reći da jabuka ne pada daleko od stabla…
Nadam se da je tako. Moje kćeri imaju sluha, bilo bi žalosno kada ne bi imale, a ja sam glazbenik. Sreća pa su Petra i Marea povukle gene na mene, a glazba je bogatstvo ako znaš nešto pjevati ili svirati. Svakom glazbeniku je život barem malo bogatiji. A oni koji ne znaju pjevati, ne čuju da nemaju sluha i vole pjevati. To je tako, tako je u ljudskoj psihi.
Vi ste Sarajlija i cijeli bend je iz Sarajeva. Što to posebno Sarajevo ima a da nijedan drugi grad nema?
Istina jest da je meni Sarajevo najdraži grad zato što sam tamo rođen. Sebe u ovim godinama ne mogu mijenjati i ponosim se što sam iz Sarajeva. Mi smo ‘94. godine došli u Hrvatsku i samo mogu zahvaliti ljudima što su nas prihvatili. Netko i ako ne zna da dolazim iz Sarajeva, čim me čuje, zna da nisam domaći jer imam naglasak. Što ja znam, Sarajevo ima neki svoj poseban šarm, opušteno je i nema puno stresa. Na svakom kutu Sarajeva možeš se nasmijati, od ćevabdžinice, u taksiju, na ulici, ma zapravo bilo gdje. Tamo još nije Europska unija pa je odmah malo opuštenije i lakše se diše, a i sve je jeftinije.
Odlazite li ondje često sa suprugom i djecom?
Idemo često u Sarajevo, a moje kćeri posebno tamo vole ići. A mogu reći i to da sam dosta ljudi prvi put odveo u Sarajevo i pokazao im neka najzanimljivija mjesta koja se trebaju posjetiti. Tamo je lijepo i ljeti i zimi. Prijatelji koje sam tamo vodio uvijek pitaju gdje je ta Miljacka koja je toliko puta opjevana u pjesama. Čaršija je nezaobilazan dio grada, a i ćevapi i pečenjare. Tu su i najbolji bureci i baklave.
A gdje su najbolji ćevapi u Sarajevu?
Ja imam tri favorita, a to su Ferhatović, Željo i Zmaj. Tko god iz Hrvatske uskoro posjeti Sarajevo, eto i mojih preporuka…
Prepoznaju li vas ondje u šetnji gradom?
Kako ne, prepoznaju! Često sam ondje svirao i nastupao, a ljudi me općenito povezuju sa Sarajevom.
Jesu li vaše 14-godišnje kćeri, blizanke Petra i Marea svjesne da im je tata faca?
Svjesne su i idu sa mnom na koncerte. Vole našu muziku i lijepo mi je to vidjeti. Svoju djecu nikada nisam tjerao da se bave glazbom ili idu na koncerte, a to je doista sve njihov izbor. Pitao sam ih jednom kako im je gledati tatu na pozornici, rekle su mi: “Top!” Eto, zanimalo me kako je to u dječjoj glavi kada gledaju roditelja da nastupa, u svakom slučaju njima je zanimljivo. Inače, jako su ljubomorne kada se netko slika sa mnom ili me ide poljubiti, to baš ne vole. Svog tatu žele samo za sebe, a to je i nekako normalno.
Slušaju li one Crvenu jabuku?
Slušaju Crvenu jabuku, ali krišom. Naravno, ne slušaju samo nas, slušaju sve što i današnje novije generacije. Pjesmu “Malo ćemo da se kupamo” jedno su ljeto u automobilu puštale pa jedno sto puta, supruga Barbara je poludjela, nije to više mogla slušati, a one su guštale. Bilo je to zanimljivo vidjeti.
U braku sa suprugom Barbarom ste petnaest godina, je li istina da se partneri u braku s vremenom zasite jedno drugog?
Važno je da se bračni partneri poštuju i da jedno drugom daju prostora u odnosu, upravo kako se ne bi zasitili. Na primjer, ujutro kada idem popiti kavu, to je vrijeme samo za mene i ne želim da mi itko smeta i zove me. Kada se te neke osnovne stvari poštuju i kada držimo do njih, onda tu nema problema. Glavna stavka je ljubav, a mi se volimo i to je najvažnije, svakako naša ljubav nije bila samo za jednu noć.
Pročitao sam negdje da je Barbara stroža prema djeci, a vodi li onda ona glavnu riječ u kući?
Reći ću to ovako: žena uvijek vodi ili misli da vodi glavnu riječ. Stariji muškarci bi uvijek trebali ženi popustiti, a onda nema puno stresa u odnosu.
Bliže nam se božićni blagdani, a imaju li vaše djevojčice neke posebne želje?
One kao i sva djeca imaju želje, a ja pozorno osluškujem. Prije su vjerovale i u Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka, a onda su nas uhvatile i shvatile da ne postoje. Sada s njima otvoreno razgovaramo o poklonima i same kažu što bi željele i što im treba.
U medijima se stalno piše o razlici u godinama između vas i supruge. Ističu te 24 godine razlike. Je li vam to ikada smetalo?
Ne smeta ni meni, a ni njoj. Takvih primjera kao što smo mi ima milijun, pa onda mogu reći da mediji stvarno pišu budalaštine. Imamo primjere i kod nas, kao što su Željko Bebek i Vlado Kalember… Kada se spoje muškarac i žena sličnih ili istih godina, a pritom nema ljubavi između njih, onda je to loš primjer koji ne funkcionira. U mojem, Bebekovu i Kalemberovu slučaju pokazalo se da je sve to u redu, a medijskih naslova će uvijek biti, to je tako.
Nakon toliko godina karijere i iskustva kako gledate na fenomen Aleksandre Prijović, koja je napunila pet zagrebačkih Arena?
Od toga ne treba raditi veliku pomamu i znanstvenu fantastiku. To što je napunila pet Arena je sasvim u redu. Nekome se to može ne sviđati, ta njena vrsta glazbe, ali ona ima svoju publiku i sasvim je legitimno što je napunila pet zagrebačkih Arena. Ja se protivim komentarima nekih kolega koji su se čudili kako je uspjela napuniti toliko Arena. Ako netko pljuje po njoj, onda pljuje i po njezinoj publici. S obzirom na to da je postigla toliki uspjeh, znači da u njoj ima nešto i to svakako treba poštovati. Prije nego što je izašla vijest o njoj i njezinih pet Arena, ja sam jedino o njoj znao da je u braku s Breninim sinom, ništa drugo. Nisam poslušao ni jednu njenu pjesmu, samo isječke s interneta što su ljudi objavljivali. Vidio sam da pjeva dosta pjesama drugih izvođača, tako da će joj svakako trebati još koja godina da pjeva samo svoje pjesme. Ali i to je dobro, ako je dobro izvedeno.
A kakvo je vaše mišljenje o Dini Merlinu, koji baš i ne nailazi na pozitivne kritike sarajevske publike?
Njegova situacija slična je Aleksandrinoj, a ako to ljudi vole, neka i izvole. Neke specifične situacije za njega dogodile su se poslije rata i to ne treba dirati. Vidim da se posljednjih godina Dino baš jako trudi snimati na višoj razini i tome skidam kapu. Merlin je jedan od prvih na Balkanu krenuo s malo jačim produkcijama i to zaista treba poštovati.
Imate i kafić na zagrebačkim Vrbanima uređen uspomenama od sporta do glazbe te fotografijama mnogih drugih domaćih glazbenika. Koga nikako ne biste voljeli ugostiti u svom lokalu?
Volim sve ljude na ovom svijetu i nema onog tko nije dobrodošao. Istina, kafić je uređen nekim lijepim uspomenama s ovih prostora, a dok ispijam jutarnju kavu, volim biti okružen takvim lijepim stvarima. Prije sam i u Sarajevu imao kafić, još dok nije bilo digitalizacije, sve je bilo na papir, olovku i digitron. Danas te stvari obavlja moja supruga Barbara, ona je većinom zadužena za kafić i vođenje, ja sam iz drugog vremena i tu sam samo kao podrška i pomoć. Dođite nam na kavu katkad!
