Iza nje su deseci zapaženih filmskih i kazališnih uloga, no danas je u mirovini. Glumica Jadranka Matković stanuje u Domu za umirovljenike Medveščak, u teatar više ne ide, no neumorno prati sve što se o njemu piše.
Zbog toga smo i popile kavu u Caffe baru Zug jer ju je inspirirao intervju s umirovljenim kolegom Dankom Ljuštinom nedavno objavljen u Ekranu. Podsjetio ju je, kaže, na tri projekta koji je s njime radila, histrionsku "Gričku vješticu", lovorovim vijencima na sarajevskom MESS-u ovjenčanu predstavu "Odisej i sinovi" Vita Taufera te "Volponea" Bena Jonsona koji je na Splitskom ljetu u Trogiru postavio Božidar Violić davne 1977.
- Danko je igrao eunuha Castronea i pjevao je kao slavuj. Mogao je biti fenomenalan operni pjevač da je htio. "Volpone" je bila baš prava elizabetanska komedija, ludo smo se zabavljali - prisjeća se.
Na život u umirovljeničkom domu gdje se preselila prije nekoliko godina se privikla i danas konačno uživa u zasluženoj mirovini.
- Skratila sam krug kretanja, ujutro pijem kavu u Zugu, a u domu imamo i aparat pa mi kave ne nedostaje. Prošećem se gradom, svratim do Ribnjaka, mogu gdje hoću, unutar doma ima dramska sekcija, talijanski jezik, zbor, ima muvinga. Pratim malo dramsku, možda se uključim - smije se.
Žao joj je samo da nema internetskih radionica jer bi umirovljenicima bilo korisno da savladaju kurs računarske pismenosti. U domu se odvijaju i večeri kazališta, nedavno im je gostovao Vedran Mlikota, gledaju se filmovi što je veseli jer sedmu umjetnost obožava od djetinjstva.
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Posjećuju je i prijatelji, među njima i bivše kolegice. Nerijetko joj tako svrati Marija Sekelez, Alma Prica, Luca Anić... S njima pronađe komociju koja ju oslobađa. Riječi hvale ima i za zaposlenike Doma Medveščak.
- Svi su fenomenalni! Njegovatelji, kuharice, čistačice, servirke jako se lijepo brinu o nama. Neočekivano su dobri, svaka im čast - hvali ih Jadranka. Mučnih trenutaka koje je proživjela nakon što su je deložirali iz stana, ne želi se sjećati. Prije pet godina, naime, izbačena je iz stančića u Zvonimirovoj gdje je stanovala od 1988. Njene su stvari pobacane na ulicu, a od šoka je kolabirala i dugo joj je trebalo da se oporavi od te noćne more.
- Jedan mi je liječnik savjetovao da izbacim to iz glave jer, kada počnem vraćati film i razmišljati o tome, stvarno me dovodi do ruba ludila. Razboljela sam se, uništavalo me to, sve dok nisam spala na 39 kilograma i završila u bolnici. Nemoć da išta učinim bila je nepodnošljiva, zato sam i otišla u dom - ispričala je.
I nije joj žao iako joj je neko vrijeme trebalo da se privikne na domska pravila. - I pokojni Ante Babaja je ovdje provodio svoje umirovljeničke dane. Tu je snimio krasan dokumentarac "Dobro jutro", o životu u domu, korisnicima, personalu - navodi Jadranka.
U veljači je navršila 73 godine, i s njom je gušt razgovarati jer sa svojim sugovornicima rado dijeli svoje bogato sjećanje na predstave i filmove u kojima je igrala, kolege s kojima se družila, profesore i redatelje koji su je poučavali.
Rodila se u Mostaru. Njezin je otac bio učitelj pa se još kao dijete preselila u Sarajevo gdje je završila osnovnu i Klasičnu gimnaziju koja joj je, veli, udarila dobre obrazovne temelje.
- Moja generacija je uspjela. Iz mog razreda ima doktora, ambasadora, pravnika... Odrastati u Sarajevu je bilo neopisivo lijepo. Bio je to grad rock'n'rola, poezije, književnosti, zajedničkih druženja, bez ikakvih predrasuda. Svi smo bili kao jedna duša. Sarajevo jednostavno tu vibru ima i danas, zbog toga su se Sarajlije uspjele izvući iz debelog pakla koje ih je zadesilo devedesetih. Podigli su se iz pepela. Sve nas koji smo tamo živjeli a više ne živimo, drma ta neka iracionalna nostalgija, teško mi je to objasniti. Zagreb ima svoj šarm, Beograd isto tako, ali Sarajevo je posebno. Takvog grada nigdje nema - govori.
Odrastanje u Sarajevu bilo je nezamislivo bez izlazaka u Skenderiju kojom su tada žarili i palili Indexi.
- Danas su mi Indexove pjesme nešto poput vremenskog stroja. Čim čujem vokal Davorina Pimpeka, vratim se u sarajevsku mladost. Njihove su svirke na Skenderiji bile čarobne, neponovljive... Masovno smo išli tamo, bila nam je to neka vrsta ceremonije, a Indexi su bili najveće face u gradu - prisjeća se.
Bile su kasne šezdesete, vrijeme dugih kosa i mini suknji, a raja iz Sarajeva nije zaostajala za svjetskim trendovima.
- Pratili smo tu modu. Nosile su se minice i šorcevi na kožne čizme i nezaobilazni maksi kaput. To je bio glavni štos, nosile smo to i kasnije na Akademiji. Sjećam se pokojne Mirjane Majurec, ona je totalno bila u tom trendu - smije se Jadranka.
- Čula sam da ste kao djevojka bili zgodni i da ste lomili srca po Zagrebu i Sarajevu - kažem. - Zbilja? Nisam baš sigurna da sam bila zgodna, ali bila sam markantna - uzvraća ona.
Foto: Privatni album
Malo tko zna da je u sarajevskoj mladosti Jadranka hodala s pokojnim Josipom Katalinskim Škijom, legendarnim jugoslavenskim reprezentativcem i nogometašem Nogometnog kluba Željezničar. Mladenačka ljubav i danas, pedesetak godina kasnije, mami osmijeh na njezino lice.
- Bili smo skupa kratko, u prolazu, kao djeca. On je bio sjajan nogometaš, kasnije je otišao u Francusku, oženio se u Nici, rastao i vratio u Sarajevo. Sreli smo se nakon dugo godina u Sarajevu, tada je već bio razveden, djeca su mu porasla... Začudan je bio taj naš susret. Škija je ostao šarmantan i pomalo priprost, pravi Sarajlija. I njega je, kao i mene, čitav život vukla nostalgija za Sarajevom, šega, sevdah, toga nema na Azurnoj obali - s nekom sjetom u glasu priča Jadranka.
U zadnje vrijeme u Sarajevo odlazi rijetko, no voljela bi se ponovno vratiti. U osnovnoj i srednjoj školi u Sarajevu bila je izvrsna učenica. Vrlo rano, još u nižim razredima osnovne, otkrila je strast za filmom.
- U gimnaziji sam pisala filmske kritike i ozbiljno razmišljala o karijeri filmologinje. Jedna od mojih kritika je nagrađena pa sam osvojila besplatan put na Pulski festival. U Sarajevu sam zbog ljubavi prema filmu upisala Studio za glumu koji su završili Zike Sokolović, Josip Pejaković i Vesna Mašić. U drugom gimnazije sam ga pohađala, ali gluma me tada nije toliko privlačila - govori
Ipak, na prijemni na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti odlučila se kada je njezin razredni kolega Sulejman Kupusović odlučio otići na prijemni za režiju. Pridružila mu se, a za prijemni je sama adaptirala "Gloriju" Ranka Marinkovića, Euripidovu "Medeju", poeziju Tina Ujevića i Desanke Šakić...
- Bilo je ljeto, sjedila sam ispred Akademije i učila tekstove. Bilo je to prvi put da sam došla u Zagreb. Dopratila me prijateljica Biba. Išla sam na prijemni, dok je Biba tijekom dana obilazila butike. Ušla sam u uži izbor, Biba se vratila u Sarajevo, a ja sam zadnja tri dana provela u jeftinom Omladinskom hotelu u Petrinjskoj. Do ranih jutarnjih sati čitala sam "Medeju" dok su u istoj sobi pokraj mene spavale kumice iz Zagorja koje su na tržnicu došle prodati sir i vrhnje - smije se.
Foto: Privatni album
Na Akademiju je primljena, a na klasi s njom su bili Duško Valentić, Slobodan Milovanović, Slavko Brankov, Nada Gaćešić, Višnja Kiš... Bilo je to vrijeme velikih promjena u poimanju kazališne umjetnosti, a epicentar je bila ADU.
- Kolege sa starijih godina smijali su nam se jer smo bili zamorci Žorža Pare. Stalno smo eksperimentirali, izlazili na ulice pred publiku, na Strossmayerovo šetalište... Toga sad ima koliko god hoćeš, no tada je to bilo nešto sasvim drukčije, nepojmljivo - prisjeća se.
S Akademije najviše pamti rad s legendarnim Žoržom Parom. - Naša generacija je bila sretna što je njemu pala u ruke. Bile su to revolucionarne godine, doba prijeloma, naša je generacija doživjela 1968. kada su se mladi diljem svijeta pobunili, a Paro je baš tada bio u Americi, gledao te predstave, teatar performansa, teatar tijela i doveo to u Zagreb. Željeli smo razbiti kanon građanske drame, napisali smo čitav manifest o tome kako treba rušiti uštogljenost. Slavko i Duško su odmah dobili angažmane u Gavelli, no ja nisam htjela pristati na konvencionalan teatar. Sada vidim da sam bila nepromišljena - iskreno će ona.
Danas joj je žao što je čitav život provela kao slobodnjak. - Nakon Akademije zvali su me u Komediju, ondje sam radila predstavu sa svojom dragom prijateljicom Smiljkom Bencet koja je nedavno preminula. S Parom smo radili predstavu "Pred nosom" Josipa Horvata. Igrala je Smiljka, njen suprug Vladimir Jagarić, Žarko Potočnjak, Marijan Radmilović koji će kasnije postati intendant HNK, Vladimir Krstulović. Bilo nam je divno. Taman sam završila Akademiju, dobivala sam honorar koji je pokojni Štefančić revno isplaćivao. Bila je to neka druga Komedija, bili su manji ali jedan kompaktan ansambl, žao mi je što nisam ušla - kaže.
Bila je, veli, mlada i nadobudna i u to ju je vrijeme privlačio Teatar &TD. Ondje su se igrali tekstovi koji su se njoj sviđali jer su bili u skladu s njezinim mladenačkim buntovnim idealima.
- &TD je bio vrh vrhova po načinu rada. O predstavama koje su tamo postavljanje sedamdesetih i danas se govori. Spomenut ću samo "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja", "Kolo oko Shakespearea", "Stilske vježbe". U &TD je na praizvedbu svoje drame došao Ionesco, Günter Grass bio je Paru na premijeri, vrhunske tekstove radili su vrhunski redatelji... Drago mi je da &TD dobre predstave radi i danas - priča Jadranka.
U to je vrijeme stanovala u Studentskom domu u Šarengradskoj. Svaki put kada prođe Trešnjevkom, prisjeti se tih mladenačkih dana. - Raj na zemlji je bio, sve mi je bilo blizu, imali smo centralno grijanje, bili odlična ekipa, ondje su živjeli studenti iz cijele Jugoslavije - navodi.
U domu je ostala do 1971. kada ga je napustila zbog turbulentnih zbivanja uoči sloma Hrvatskog proljeća. - Krenule su rošade po domu, uhapšen je Dražen Budiša, a njegova je supruga Nada Zaninović stanovala na našem katu pa su proljećari tamo stalno dolazili. Kada je u studentski dom počela upadati policija, otišla sam u podstanare - kaže.
Početkom sedamdesetih Jadranka Matković dobiva i svoje prve uloge u dramskim tv serijama i na filmu, a rado pamti projekte koje je radila s legendarnim redateljima Joškom Marušićem i Krešimirom Golikom.
- Mislili su na mene pa su mi davali uloge. Glumila sam i u "Velom mistu"; s Golikom sam radila "Dirigente i muzikaše", s pokojnom Smiljkom Bencet, Miom Oremović, Reljom Bašićem... S Golikom je uvijek bilo lijepo raditi i puno nas je toga naučio o filmu. "Najprije naučite zanat, a tek onda ćete postati umjetnici", znao nam je govoriti. Bio je skroman čovjek, nepretenciozan, praktičan, baš kao pravi zanatlija, a briljantan redatelj - govori.
Mlađa publika pamti je po ulozi Rebeke Palisander u humorističnoj seriji "Nad Lipom 35". Angažman u tom projektu bilo joj je iznenađujuće zabavno i ugodno iskustvo, kaže.
- Super smo se zezali iako smo znali da je to treš, da ne radimo Shakespearea. Bili smo gledani, a u goste su nam dolazile sve glazbene face. Njihov me pristup poslu fascinirao. Glazbenici su, za razliku od glumaca, poduzetni i samostalni, veliki profesionalci. Na setu smo se odlično zabavljali. Ima kolega koji kažu da nikada ne bi radili takvo nešto, no i to je posao. Ambijent je bio super, snimao je Enes Midžić, profesor kamere na Akademiji, sve je bilo profi - prepričava iskustvo sa seta "Nad lipom 35".
Danas joj je, kaže, žao što nije imala priliku igrati u sapunicama, a priznaje i da ne propušta pogledati "Kumove". Rado pogleda i turske sapunice. Začuđuje ju, kaže, razina i kvaliteta produkcije.
- Prije ih nisam gledala i zapanjena sam. Priča se piše da privuče publiku, oprema, kostimi, scenografija, sve je na visokom nivou, Egejsko more, hoteli, top glumci, zgodni, talentirani. Stvarno su top proizvod, brend, nije ni čudo da ih prati 500 milijuna ljudi - kaže.
Još uvijek dobiva ponude za angažmane, no oklijeva ih prihvatiti jer joj je zdravlje zbog pretrpljene traume deložacije još uvijek narušeno.
