Nedavno je, u Noći knjige, hrvatskoj javnosti predstavljena knjiga “Prince” britanskog autora Matta Thornea koju je za hrvatsko tržište priredila izdavačka kuća OceanMore. Riječ je o do sada najopsežnijem djelu koje se bavi kultnim glazbenikom, no to ipak nije Princeova biografija. Nećete iz nje doznati previše toga novog o Princeu kao osobi, njegov privatni život i dalje ovdje ostaje izvan domašaja javnosti.
Ovdje je riječ o studiji jedne vrste u kojoj se odmah vidi veliki autorov trud, jer je sadržaj baziran ne samo na njegovim iskustvima već i na bezbrojnim medijskim napisima o umjetniku koji je obilježio svjetsku glazbenu scenu kroz 30 godina koliko je trajala njegova karijera. Pogađate, Thorne je veliki Princeov fan koji kroz ovu knjigu pokušava razumjeti njegovu glazbu i instinkte te motivacije iza nje. A oni, kako i sam tvrdi na više mjesta u knjizi, nisu uvijek strogo umjetnički. Razvidno je iz ovog 500 stranica velikog teksta kako je Prince bio iznimno talentiran, ali i oštrouman te pragmatičan. Umjetnik svakako, ali i biznismen s uhom sasvim pri bilu industrije čak i prije nego publike. Primjerice, pad glazbene industrije nije ga previše oštetio, znao mu se prilagoditi, svoj status i prihode održavao je ekskluzivnim nastupima za mali broj odabranih pa bi se tako istodobno na nekom takvom događaju našli i Sharon Stone i Arnold Schwarzenegger i Jessica Alba. A svatko tko se našao tamo takav je privilegij i masno platio, autor spominje svote i veće od 300.000 dolara. I pri tome i dalje ostajao kultni glazbenik neokaljana ugleda. Žene? Da, no ne na onaj način kako su to voljeli prezentirati mediji. Nije tu bilo emocija, i one su bile tek dio samostalnog projekta Prince kojemu je smisao jedino on sam. Ozren Kanceljak, glazbeni menadžer i DJ, među prvima je pročitao knjigu. I sam je Princeov poklonik zbog jasnog razloga.
– Mislim da je Prince uz Davida Bowieja i Milesa Davisa najveći glazbeni umjetnik kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Ne mislim da je sve što je napravio remek-djelo, ali je njegova nevjerojatna virtuoznost, energija, kontrola i težnja ka savršenstvu u svakom aspektu nastupa nešto jedinstveno. Svi koji su jednom, a pogotovo više puta vidjeli Princea uživo znaju o čemu govorim. Svaki je element bio savršen. Njegovo sviračko umijeće, posebice gitare, ali i drugih instrumenata bilo je među najboljima na svijetu. No to mu nije bilo dovoljno. On je minuciozno režirao nastupe, koreografirao, ulagao neviđenu energiju i sve to zajedno u jedinstvenoj kombinaciji pružao ljudima. Njegove su turneje po mnogo čemu bile zapravo opere; s libretom, zapletom, raspletom, podijeljenim ulogama, porukama, dramaturgijom, minucioznom režijom i onda još povrh svega – virtuoznom izvedbom. Pa kad tome pridodamo i bježanje od žanrovskih, idiomskih, rasnih podjela i stalnu težnju za integriranjem svih naslijeđa u jednu cjelinu, možda je jasniji moj stav prema Princeovoj ostavštini – opisuje Kanceljak ono što se i iz Thorneove knjige jasno vidi dajući jednu zamjerku kojoj, doduše, nije kriv sam autor.
– Knjigu Matta Thornea doživljavam prvenstveno kao vodič kroz Princeove snimke. Samo čitati ovu knjigu je kao odlazak na baletnu predstavu zatvorenih očiju. Besmisleno. Pun doživljaj knjige dobiva se tek usporednim preslušavanjem snimaka o čijem stvaranju, objavljivanju ili skladištenju autor piše kroz brojne razgovore. I osobno sam, baš čitajući knjigu, otkrio neka remek-djela za koja nisam ni znao da postoje – kaže Kanceljak. Doista, knjiga se u značajnom dijelu bavi Princeovom ostavštinom koja bi mogla biti sljedeća njegova velika priča. Nitko zapravo ne zna koliko je umjetnik skladbi napisao, tko na njih polaže prava, gdje su pohranjene, u kojem su stanju. Njegov Vault, odnosno sef, prostorija u kojoj ih je držao, s vremenom je bio sve slabije održavan. Fanovi poput Thornea ostali su razočarani činjenicom da su ostali uskraćeni za možda još poneki veliki Princeov hit. S pravom, jako je teško očekivati da će se fenomen poput Princea ponoviti.
– Indirektno ova knjiga govori o dva različita vremena kroz koje se proteže život i naprasno prekinuta Princeova karijera. On je uhvatio možda i posljednji val jednog vremena, te ga s fantastičnom spretnošću zajahao i iskoristio, u kojemu se cijenila osobnost, dubina, ambicija, virtuoznost i umjetnička kompleksnost. Danas je sve drugačije. Prince je postao, usprkos svim svojim ekscentričnostima, mainstream superzvijezda. A karijeru je nastavljao prkoseći i često otvoreno prezirući trendove industrije, medija i posebice internetizacije glazbe, a još više umjetnosti. No on je to mogao sebi priuštiti – jer je već imao vojsku štovatelja. Drugi je dio svoje karijere provodio (zajedno sa svima nama) u doba dominantne površnosti, banalizacije i trivijalizacije svih i bilo čijih napora, umijeća, talenata i postignuća. Ovo je doba u kojima su nečije fotošopirane stražnjice ili dekoltei jednako vrijedni poput stvaralaštva modernog Mozarta ili Paganinija.
I to je vrli novi mainstream svijet medija. Mediji novog Princea neće prepoznati. Odnosno, svest će ga na štikle, niski rast i broj ljubavnica. Remek-djela ih ne zanimaju. Na svakome od nas je da ih nađemo, istražimo i štujemo. Da uložimo mali napor, ako nam je do toga stalo. Nitko drugi to umjesto nas samih neće učiniti. I da se rodi novi Prince, morat ćemo ga pronaći sami, zaključuje Ozren Kanceljak.
