Zadnji put Davora Gobca uživo sam gledao početkom prošle godine kad je bio gost na koncertu Zorana Predina u dvorani Vatroslav Lisinski. Bez Psihomodo popa, s Predinovim pratećim sastavom, izveo je nekoliko pjesama sjedeći na povišenom stolcu na sredini pozornice, dirigirao publikom i pobrao ovacije za kratki nastup koji je, naravno, uključivao i duhovite najave između pjesama. Pjesama Psihomodo popa koje su odavno postali hitovi i za masovnu publiku, a siguran gard iskusnog frontmena samo je pomogao da sve ispadne kako treba.
Davor Gobac nikada nije bio pretenciozan, više je volio biti šaljiv i opušten, pa i infantilan, a možda je baš izostanak "ozbiljnih namjera" najveći grijeh koji možete napraviti na hrvatskoj sceni gdje se redovito susrećemo s pojavama čija je misija veća od života. Ako niste pretenciozni, neki će pomisliti da se samo zezate i zamijeniti vašu duhovitost s izostankom ambicija, što je na hrvatskoj rock sceni ozbiljan grijeh.
Ali ne i u svijetu, od kojeg su Gobac i Psihomodo pop uzeli baš taj segment rock and roll zabave koji već 40 godina upotrebljavaju kod nas. Uz pomoć sjajnog benda i svirača prve klase, Gobac i Psihomodo pop redovito su snimali solidne albume, a upravo se najnoviji "Vjerujem u čuda" nameće kao primjer bučnog i simpatičnog rocka s kojeg će opet ostati pjesme koje dolaze do široke publike, i zbog Davora Gopca koji je odavno postao familijarna pojava mnogima. Ukratko, Psihomodo pop i Gobac bili su puno značajnija pojava na hrvatskoj sceni nego su im to neki spremni priznati, a devet pjesama na "Vjerujem u čuda" (u zadnji trenutak izostavljena je deseta "Bye Bye Baby") potvrđuje da vas iskusni bend u samo pola sata može zabaviti kao malo koji, te usput dodati nove sastojke producenta Srđana Sekulovića-Skansija u pjesmama koje ćete teško izbjeći na radijima. Ili na koncertu u Areni Zagreb 12. listopada koji im, kao i čitavu slavljeničku turneju, organizira Top radio.
No, nije uvijek bilo tako. Psihomodo pop bio je bend koji je najduže čekao na objavljivanje prvog albuma, "Godine zmaja", koja se pojavila 1988., nakon što je bend u raznim formacijama svirao već šest godina. I ovo slavlje 40 godina postojanja dolazi u kineskoj godini Zmaja, u kojoj je rođen i Gobac. Kao dio zagrebačke scene mnogi se sjećaju nastupa prethodnih verzija grupe po zagrebačkim klubovima od Lapidarija do Kulušića, kad su u postnovovalno vrijeme u postavama s duhačima - s kojima su snimili i demo materijale - bili drugačiji od onoga što ćemo zapamtiti s debitantskog albuma. Uostalom, hit "Donna" napisao je njihov tadašnji član Neven Kepeski početkom osamdesetih, ali su pjesmu ponovno snimili tek 2014. za album "Ćiribu ćiriba"
Da je ta prva faza rada Psihomodo popa bila diskografski dokumentirana, imali bismo za proučavanje još jednu verziju benda koji je s Patrolom, Zvijezdama, Herojima, Divizijom, Sexom i drugima činio drugi val zagrebačkog rocka s početka osamdesetih koji je, izuzev Petrole i Zvijezda Renata Metessija, ostao skriven od široke publike. Kategorija debitanata na hrvatskoj glazbenoj sceni često je bila jedna od čudnijih pojava. Neki su status debitanata i novih nada nosili godinama, čak i nakon što su postali afirmirani. Primjer Psihomodo popa koji je godinama čekao na potpis ugovora i objavljivanje prvog albuma za Jugoton dobar je primjer izgubljenih godina u kojima su do prvih albuma dolazili mnogi koji nisu trebali.
No, kad su krenuli, već su iduće godine stigli do tada ultrapopularnog MTV-ja s "Ja volim samo sebe", u prepjevu "I"m In Love With Gorbac", u kojem je efektno povezana sličnost prezimena Gobac i Gorbačov, što je, čini mi se, bio jedini eksplicitan politički iskaz u čitavoj karijeri grupe. Samo godinu nakon objavljivanja prvog albuma nastupili su u amsterdamskom klubu Paradiso i snimili koncertni album u legendarnom prostoru. Odlazak gitarista i jednog od osnivača Saše Radulovića bio je najveća personalna promjena koja u bendu koji je nastavio svirati u stalnoj postavi i ostao jedan od rijetkih kod nas kojima znadete imena svih članova.
Nakon serije odličnih albuma i njihov "Unpljugd" bio je šarmantniji od ostalih, a dva koncerta u kazalištu Gavella, gdje je promoviran, ostat će zapamćena ne samo zato što se uz koncerte Pips Chips & Videooclips radilo o najboljim rock koncertima tamo održanim, nego i stoga što je Gobac prve večeri pao s pozornice i slomio ruku, pa je na televizijski snimanom nastupu iduće večeri nosio gips. Ni to ga nije spriječilo da odradi tipičan nastup na kojem su se novi aranžmani pjesama i gosti uklopili kao ruka s rukavicom sjajnog koncertnog benda.
Ako je netko sumnjao, godinama je postava Psihomodo popa (Gobac na vokalima, ritam sekcija Tigran i Šparka, bluesu sklon gitarist Vlatko Čavar Brada i Kuzma na klavijaturama i saksofonu) pokazivala da je osposobljena za jake utakmice. Bazična rock svirka, ponekad nadopunjena zanimljivim aranžmanskim ukrasima koje je Kuzma vukao još iz vremena ranog Filma, bila je utemeljena i u dopadljivim pjesmama koje nisu skrivale da se do hita dolazi ako ih mogu podjednako zapamtiti i oni od 7 i oni od 77 godina života.
Psihomodo pop putem su spajali postupke iz raznih faza povijesti rocka i vezali ih uz suvremena rješenja današnjeg rocka, ali humorni blues, sklonost glam-rock rifovima (koju dijele s Električnim orgazmom), prepjevi omiljenih pjesama Rolling Stonesa ("Starfucker" ili "Luxury"), iskričavost T-Rexa i Gobac kao scenski lik sklon ostavštini i utjecajima Ramonesa, Iggyja Popa i Micka Jaggera, bili su dobitna kombinacija za mnoge albume i pozornice.
Nekadašnji nesrazmjer između infantilnosti u tekstovima i "ozbiljne" sviračke podloge nikada nije potpunu nestao, ali nemojmo se zavaravati. Bez Davora Gopca kao sposobnog koncertnog frontmana Psihomodo pop ne bi stigao daleko. Psihomodo pop spada među malobrojne hrvatske rock izvođače koji su uvijek imali što pokazati, ali im je hendikep u medijskoj recepciji bila činjenica da nisu bili dio novovalne generacije, a bili su prestari za "Fiju-briju" generaciju.
No, povezanost sa svim generacijama hrvatskog rocka vidjela se i prilikom gostovanja na posveti Dragi Mlinarecu u klubu Boogaloo, gdje su Mlinarčeve pjesme iz samostalne karijere i iz vremena Grupe 220 obradili Arsen Dedić, Parni valjak, Vatra, Josipa Lisac, Cubismo i Psihomodo pop, koji su, skupa s Gopcem, oduvijek bili "dobri duhovi" zagrebačkog rocka, pa i na koncertu "Zg Rock Forces" 1989. gdje su kao najmlađi svirali s Parnim valjkom, Prljavim kazalištem i Filmom.
Ne začuđuje da su čak četiri diskografska izdanja Psihomodo popa bili koncertni zapisi poput spomenutog "Live in Amsterdam" 1989., pa zatim "Das Beste Aus Der Grossen Hit Parade" 1998., "Ste dobro?" 2010. i "Live - Unljugd 2 Gavella" 2017. Koncertni albumi kao "best of" inventura uspjeha Psihomodo popa bili su logičan potez čija je opravdanost bila u temeljitoj koncertnoj usviranosti Gopca i pripadajuće sviračke udruge, od Tvornice i Boogalooa do Doma sportova i Šalate gdje su proslavili 30 godina postojanja, pa do Arene Zagreb krajem ove godine.
Koncertna uprizorenja "Zagreb gori" tijekom devedesetih dvije su godine zaredom upravo u nastupima Psihomodo popa imala neke od najboljih trenutaka. Standardna i uhodana postava Psihomoda, sve do preranog odlaska Tigrana 2017. uvijek je bila u stanju dobro prodrmati bilo koju dvoranu, kao da su u garaži. Taj prostor garaže oduvijek je bio mitsko mjesto rock kulture, jer kreće se iz podruma, a ne ispod žarkih i jakih svjetla reflektora, što su efektno istakli u programatskoj pjesmi "Natrag u garažu" i dali hommage ključnom prostoru.
Nekadašnja dominantna "ramonoidnost" u zvuku i slici s godinama pretvorena je u vlastiti, definirani scenski izraz u kojemu pored standardnih mehanizama predstave, poput komunikacije s publikom koja je uvijek bila jako oružje Davora Gopca, na svoje dolazi fascinantna sviračka sprema članstva. Bez ikakve sumnje, Psihomodo pop spadaju među vrhunske hrvatske izvođače koji u svakom trenutku vladaju koncertnom situacijom.
Kao najveću prednost koncerata Psihomodo popa moglo bi se navesti upravo tu neizgubljenu strast iz "garaže", vitalizam i scensku spremu u kojoj su dovodili u istu izvođačku ravan materijale iz raznih faza rada grupe. Čak se čini da je zrelo čitanje najranijih pjesama danas superiorno počecima, ponajviše zbog pronalaženja vlastitog kuta "gledanja", tj. sviranja, mimo nekadašnjih Ramones patenata. Ukratko, Psihomodo pop su i danas jednako energični kao i nekada, rijedak primjer hrvatskog rock benda koji ne filozofira suvišno, nego majstorski radi to što radi.
